Broj: Pr-820/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovoga suda mr.sc. Danieli Pivčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. G. (dalje: tužitelja), OIB: …iz S., G., zastupanog po odvjetnicima Z. o. u. „E. K. B.&M. B.-P.“ iz S., protiv tuženika-protutužitelja C. O. d.d. Z., (dalje: tuženika), OIB: …, M., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. siječnja 2017. u nazočnosti punomoćnice tužitelja M. B. P., odvjetnice u S. i punomoćnice tuženika M. B., dipl.iur., po objavi 23. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz tužiteljevog ugovora o radu sve prema tuženikovoj odluci o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 19. svibnja 2015., pa radni odnos tužitelja kod tuženika nije ni prestao.

 

2. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužitelja na rad na radno mjesto procjenitelja šteta imovine i PAT-a u Odjelu za procjenu šteta osiguranja imovine i PAT-a, Službi za obradu šteta osiguranja imovine i PAT-a, Sektoru za upravljanje naknadama šteta, sve sukladno ugovoru o radu sklopljenom na neodređeno vrijeme s početkom primjene od 01. travnja 2015.

 

3. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju naknadu plaće kako slijedi:

 

-          za srpanj 2015. iznos od 2.322,98 kn,

-          za kolovoz 2015. iznos od 6.988,70 kn,

-          za rujan 2015. iznos od 11.179,17 kn,

-          za listopad 2015. iznos od 11.179,17 kn,

-          za studeni 2015. iznos od 11.179,17 kn,

-          za prosinac 2015. iznos od 11.179,17 kn,

-          za siječanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za veljaču 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za ožujak 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za travanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za svibanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za lipanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za srpanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za kolovoz 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za rujan 2016. iznos od 11.179,17 kn,

-          za listopad 2016. iznos od 11.179,17 kn

 

sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog potraživanja-petnaesti dan mjeseca za protekli mjesec pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.

 

2. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

 

"Utvrđuje se prekid radnog odnosa (sudski raskid ugovora o radu) s danom zaključenja glavne rasprave u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br.: Pr-820/15, sve uz obvezu tužitelja-protutuženika na naknadu parničnih troškova tuženiku-protutužitelju, uvećanih za zakonsku zateznu kamatu koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

 

3. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, u iznosu od 90.888,00 kn sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.“

 

IV. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.812,50 kn (dvadesetdvijetisućeosamstodvanaest kuna i pedeset lipa) uvećan za zakonske zatezne kamate u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate.

 

Obrazloženje

 

Tužbom koja je zaprimljena kod suda 10. srpnja 2015. tužitelj predlaže utvrditi nedopuštenim otkaz ugovora o radu prema tuženikovoj odluci o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 19. svibnja 2015. te naložiti tuženiku vraćanje tužitelja na rad. U tužbi navodi kako je protiv ove odluke tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava na koji tuženik nije odgovorio. Prema obrazloženju pobijane odluke, povrede radnih obveza koje su tužitelju stavljene na teret da su utvrđene po provedenoj kontroli kvalitete procesa obrade šteta imovine, a nalazi kontrole da su sadržani u Izvješću od 28. travnja 2015. i Izvješću od 5. svibnja 2015. Međutim, da je nejasno po kojem su osnovu, sve obzirom na istu dokumentaciju u štetovnim spisima koji su pregledani te uz očitovanje tužitelja, u drugom Izvješću povećane (pogoršane) ocjene prema klasifikaciji odstupanja. Tužitelj da je dugogodišnji radnik tuženika upravo na radnom mjestu procjenitelja šteta imovine te je svoje radne zadatke uvijek obavljao uredno u skladu s općim aktima poslodavca i u tom pogledu da nije bilo primjedbi na njegov rad. Stoga da ukoliko je u obradi pojedinih predmeta učinio kakvu manju nenamjernu grešku, da nije bilo valjanog zakonskog razloga isto sankcionirati otkazom ugovora o radu. Kod tuženika da postoji više stupnjevita kontrola procjene štete koju daje radnik, što znači da je svaka tužiteljeva procjena štete morala proći pet stupnjeva kontrole, dok da u štetovnim spisima specificiranima u odluci o otkazu nema upisanih primjedbi bilo koje od pet osoba koje su vršile kontrolu procjene tužitelja, a kada bi se radilo o namjernim i neprihvatljivim odstupanjima da bi to bilo uočeno barem u jednom stupnju kontrole procjene što se nije dogodilo. U konkretnom slučaju da je poslodavac potpuno zanemario dosadašnji uzoran rad tužitelja, a kao povrede radnih obveza kvalificirao i one predmete koje na takav način nije ocijenila ni Služba za kontrolu poslodavca.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor prekluzije navodeći da su tužba i zahtjev za zaštitu prava podneseni izvan roka propisanog Zakonom o radu. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, navodeći kako je u razdoblju od 20. travnja do 23. travnja 2015. provedena kontrola kvalitete obrade šteta iz imovinskih vrsta osiguranja, obrađivanih u Podružnici S. nakon čega je sačinjeno Izvješće na koje se tužitelj očitovao. Očitovanje tužitelja da se ima smatrati iznesenom obranom pa da tužitelja nije bilo potrebe ponovno pozivati na iznošenje obrane. Tuženik da je u odnosu na tužitelja utvrdio povrede radnih obveza u takvom intenzitetu uslijed čega je otkazivanje ugovora o radu bilo jedina moguća opcija. Skrivljeno ponašanje tužitelja kako je opisano u obrazloženju Odluke o otkazu da se očituje u okolnosti da je tužitelj obavljajući poslove koji proizlaze iz radnog odnosa učinio niz odstupanja i nedostataka koji su uzrokovali neprihvatljive utjecaje za poslodavca u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje obveze i/ili visine štete. Zbog navedenoga, da je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja te nastavak radnog odnosa u takvim okolnostima nije bio moguć. S obzirom da je tužitelj dugogodišnji radnik tuženika na radnom mjestu procjenitelja šteta, to da su mu bile poznate propisane procedure koje se primjenjuju, kao i nepisana pravila struke u obradi šteta pa da se očito radi o kršenju radne obveze s namjerom. Tuženik da je tužitelja i ranije upozorio na povredu obveza iz radnog odnosa zbog učestalih i neopravdanih izostanaka s posla u tijeku radnog vremena. Budući je tuženik društvo koje se djelatnošću osiguranja uspješno bavi više od 130 godina, a svoj uspjeh i povjerenje stranaka, između ostaloga temelji i na svojim radnicima, to da mu je izuzetno važno imati nesumnjivo povjerenje u svoje radnike, koje da je u konkretnom slučaju, zbog postupanja tužitelja u odnosu na istog izgubljeno. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.  

 

Podneskom zaprimljenim u spis 30. lipnja 2016. tuženik je postavio protutužbeni zahtjev kojim traži donošenje presude kojom će se utvrditi sudski raskid ugovora o radu tuženika sa tužiteljem, koja protutužba je zavedena pod posl. br. Pr-594/16. U istoj tuženik ističe da nastavak dosadašnjeg radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, očito nije moguć. Tužitelj se usprotivio protutužbenom zahtjevu smatrajući ga neosnovanim. Raspravnim rješenjem od 6. listopada 2016. spojeni su predmeti Pr-820/16 i Pr-594/16 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

 

U podnesku od 5. listopada 2016. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za slučaj da sud prihvati protutužbeni zahtjev tuženika te zatražio isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 90.888,00 kn, dakle u visini od 8 prosječnih mjesečnih plaća prema obračunu prosječne plaće ostvarene tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

 

Tuženik se usprotivio tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu navodeći kako je istina da je tužitelj bio dugogodišnji radnik tužitelja, ali da isti nije dokazao da ga terete kakve obveze uzdržavanja.

 

Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 26.5.2015., zahtjeva za zaštitu prava od 9.6.2015., ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.4.2015., izvješća o izvršenoj kontroli kvalitete procesa obrade šteta imovine od 28.4.2015., izvješća o izvršenoj kontroli kvalitete procesa obrade šteta imovine od 5.5.2015., očitovanja granskog sindikata od 18.5.2015., savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, Kolektivnog ugovora od 31.1.2013., Uvjeta za osiguranje strojeva od loma i nekih drugih rizika od 1.1.2006., Uvjeta za osiguranje od požara i dr. od 1.1.2006., Općeg pravilnika o obradi imovinskih šteta, Uputa o rješavanju šteta u imovinskim vrstama osiguranja od siječnja 2007., preslika upozorenja na obveze iz radnog odnosa od 31.1.1997., spisa predmeta STF/4/2012 i dr. (pobrojanih u tužbi), preslike prijemne knjige od 9.6.2015., podataka o plaći tužitelja, saslušani su svjedoci Z. M., A. V., D. B., T. P., Ž. D., B. P., M. H., saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

 

Tužitelj je podneskom od 17. veljače 2016. proširio tužbeni zahtjev zatraživši od tuženika isplatu naknade plaće za razdoblje od isteka otkaznog roka pa do veljače 2016. Tuženik je naveo kako i dalje drži spornim osnovu tužbenoga zahtjeva, ali da se ne protivi matematičkom izračunu – visini postavljenog tužbenog zahtjeva, iz razloga ekonomičnosti postupka.

 

Podneskom zaprimljenim u spis 24. studenog 2016. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev pod točkom 3. na način kako glasi u izreci.

 

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan. Protutužbeni zahtjev nije osnovan, a time ni zahtjev tužitelja za naknadom štete.

Između stranaka je nesporno da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kojeg je tuženik otkazao Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 19. svibnja 2015. Sporno je da li je Odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena te sukladno tome da li je tuženik obvezan vratiti tužitelja na posao i naknaditi mu plaću. Sporno je i da li su se ostvarile pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu stranaka.

Odredbama čl. 115. st. 1. t. 3) Zakona o radu (NN, 93/14, dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Odredbama čl. 119. ZR-a propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije takvog otkazivanja poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Odredbama čl. 124. ZR-a propisano je da će sud, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, narediti vraćanje radnika na posao.

Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće (st. 1. čl. 95. ZR-a). Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (st. 3. istoga članka).

Odredbama čl. 125. ZR-a propisani su uvjeti za sudski raskid ugovora o radu te je određeno da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnoga odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (st. 1.). Odluku iz st. 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć (st. 2.).

Člankom 135. ZR-a propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu zaprimio 26. svibnja 2015., a 9. lipnja 2015. podnio tuženiku, kao poslodavcu, zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava za kojega tuženik navodi da ga je zaprimio 11. lipnja 2015. Kako tuženik u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika nije udovoljio zahtjevu, to je tužitelj pravovremeno u daljnjem roku od 15 dana zahtijevao zaštitu povrijeđenoga prava pred sudom tužbom koja je podnesena sudu (preporučeno poštom dana 8. srpnja 2015.) sukladno odredbama čl. 133. st. 2. ZR-a. Stoga je prigovor prekluzije istaknut od strane tuženika neosnovan.

U postupku je utvrđeno i to pregledom Odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 19. svibnja 2015., da se tužitelju otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom primjene od 1. travnja 2015. za obavljanje poslova radnog mjesta procjenitelj šteta imovine i PAT-a u Odjelu za procjenu šteta osiguranja imovine i PAT-a, Službi za obradu šteta osiguranja imovine i PAT-a, Sektoru za upravljanje naknadama šteta te da mu prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od 1 mjesec i 3 tjedna koji počinje teći danom dostave ove Odluke. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi kako je poslodavac u odnosu na radnika utvrdio povrede radnih obveza u takvom intenzitetu uslijed čega je otkazivanje ugovora o radu jedina moguća opcija jer da je temeljem izvršene kontrole kvalitete procesa obrade šteta imovine koje je provedeno s ciljem procjene primjene propisanih procedura u obradi šteta imovinskih osiguranja utvrđeno skrivljeno ponašanje radnika, a kako je dalje pobrojano i opisano u obrazloženju odluke (list 10 spisa). Nadalje je u odluci navedeno kako je iz opisanih predmeta utvrđena odgovornost radnika jer je isti odgovoran između ostaloga, za obavljanje izvida, utvrđivanje uzroka i obima štete, izradu zapisnika o izvidu štete i foto elaborata, obračuna štete, odluke o rentabilnosti popravka, izračuna totalne štete i dr., a skrivljeno ponašanje da se očituje u okolnosti da je radnik obavljajući poslove iz ugovora o radu učinio niz odstupanja i nedostataka koji su uzrokovali neprihvatljive utjecaje za poslodavca u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje obveze i/ili visine štete. Ove povrede da ne opravdavaju mogućnost primjene druge sankcije osim otkaza jer predstavljaju grubo kršenje obveza iz radnog odnosa, a kako je radnik podnio pisano očitovanje to da ga nije bilo potrebno ponovno pozivati na iznošenje obrane.

Očitovanje Sindikata o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem za radnika I. G., sadržano je u dopisu Sindikata od 18. svibnja 2015., u kojem se sindikalni povjerenik očitovao da je postupak otkazivanja proveden sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru, dok je očitovanje tužitelja na nalaz kontrole sadržano u dopisu od 30. travnja 2015. pregledom kojega proizlazi kako se tužitelj referira na spise koji su bili predmet kontrole.

Nadalje je u postupku utvrđeno da su nalazi kontrole sadržani u Izvješću od 28. travnja 2015. i Izvješću od 5. svibnja 2015., iz kojih su razvidni tablični prikazi uočenih nedostataka u obradi šteta te oznaka radnika koji je predmetnu štetu obrađivao. U Izvješćima je sadržana i klasifikacija odstupanja, koja nedostatke svrstava u pet kategorija od 0 do 4, pri čemu br. 0 označava „proceduralno odstupanje, bez utjecaja na utvrđivanje obveze i/ili visine štete“, br. 1 „odstupanje, s prihvatljivim utjecajem na utvrđivanje obveze i/ili visine štete“, br. 2 „ozbiljno odstupanje, s mogućim neprihvatljivim utjecajem na utvrđivanje obveze i/ili visine štete“, br. 3 „vrlo ozbiljno odstupanje, s izravnim utjecajem na utvrđivanje obveze i/ili visine štete“, br. 4 „namjerno odstupanje, s izravnim neprihvatljivim utjecajem na utvrđivanje obveze i/ili visine štete.“

Pregledom opisanih Izvješća, razvidno je da se određeni predmeti drugačije klasificiraju u jednom i u drugom Izvješću jer je klasifikacija odstupanja u pet predmeta povećana pa tako u predmetu br. STF 14/12 s 0 na 1, STF 3/13 s 1 na 2, PKP 8/13 s 1 na 2, CPP 88/13 s 1 na 2 i LSF 6/14 s 2 na 4. Naime, tužitelju se u odluci o otkazu ugovora o radu na teret stavlja 11 povreda radne obveze od kojih su dvije klasificirane oznakom 4, a što bi značilo da je tužitelj postupao s namjerom.

Tužitelj je u iskazu negirao da bi pogrešno postupio u predmetima koji se navode u odluci o otkazu i da bi tuženiku nastala šteta njegovim radom. Istakao je kako na njegov rad kod tuženika kod kojega radi od 1992. nikada nije bilo primjedbi, a posao da je obavljao po pravilima struke. Opisao je kako se šteta na staklima može riješiti po procjeni, po računu ili po ponudi, procjenitelj da mora utvrditi visinu štete, a stranka ne mora donijeti račun jer štetu ne mora ni popraviti. Što se tiče postupanja u predmetu LSF 18/2014, da mu je na terenu pokazan oštećeni dio te rečeno da su popravljali više uređaja pa da je slikao oba uređaja, a naknadno u foto elaborat stavio sliku oštećenoga dijela i omaškom sliku oštećenoga pulta, dok je šteta zapravo bila na vitrini. Ovom omaškom da nije nastala šteta tuženiku budući se prema računu koji ima broj i kod, može točno vidjeti na što se odnosi, a račun je manji od stvarne vrijednosti uređaja. Što se tiče štetnog spisa LSF 171/2013, da je na licu mjesta u H. utvrdio da je pumpa poslana na servis, a u servisu je utvrdio da je već bačena pa da u takvim slučajevima vjeruju serviserima. Stoga da je prihvatio mišljenje servisa sa kojim dugo surađuju jer na drugi način u konkretnom slučaju nije mogao utvrditi uzrok štete. U predmetu LSF 6/2014 da se radilo o šteti na uređaju u hladnjači u mesnici, da je vidio da su komadići metala ušli u sistem te korigirao račun na ispravan način jer je neke dijelove, koji moguće nisu bili oštećeni, valjalo zamijeniti jer bi se u protivnom komad metala mogao pomaknuti i napraviti novu štetu u sustavu. U predmetu CPP 88/2013, da se radilo o šteti na reflektorima koji su u sklopu objekta, a u polici je takva oprema osigurana u sklopu objekta pa da je na pravilan način procijenio štetu i odbio amortizaciju.

U postupku je utvrđeno kako je tužitelj bio dobar radnik, na čiji rad nije bilo primjedbi. Navedeno proizlazi na temelju kazivanja svjedoka Z. M., regionalnog voditelja za procjenu šteta kod tuženika, kao i iz iskaza svjedoka A. V., koji je bio šef tužitelju do 2001. i koji je naglasio kako je tužitelj bio izuzetan profesionalac, koji je unaprijedio rad tuženika. I svjedok D. B., specijalista za obradu šteta i imovine kod tuženika, je istakao kako je tužitelj bio solidan radnik, na svim predmetima koje je obrađivao tužitelj da je njegov potpis, a da ne nalazi ništa sporno u radu tužitelja na ovim predmetima. Inače, da tuženiku u ovim predmetima nije nastala nikakva šteta da pa ne vidi bilo kakvu namjeru u postupanju tužitelja, a svi predmeti da su prošli kontrolu koja nije utvrdila ikakve nepravilnosti. Svjedok M. H., voditelj odjela procjene šteta kod tuženika do 2013. kada je umirovljen, također je naveo kako sa tužiteljem nikada nije bilo problema. Iskaze ovih svjedoka, kao logične i uvjerljive sud prihvaća. Iz iskaza svjedoka A. V., proizlazi kako je na zamolbu nadređenih, a zbog višegodišnjega iskustva u procjeni šteta, izvršio uvid u sve predmete koji se spominju u obrazloženju odluke o otkazu te da je utvrdio da uopće nije bilo nepravilnosti u radu tužitelja, koje se odnose na utvrđenje i visinu štete. I svjedok Ž. D., voditelj odjela za procjenu šteta pri centrali tuženika u Z., naveo je kako je u 2015. prije predmetne kontrole tužitelj ocijenjen kao kvalitetan radnik.

Nadalje je u postupku utvrđeno kako kod tuženika postoji više stupnjeva kontrole procjene štete, dok u predmetnim štetovnim spisima u kojima je postupao tužitelj nije navedena nikakva primjedba osoba koje su vršile kontrolu procjene tužitelja. Svjedok Z. M. je opisao proces rada te pojasnio kako je on davao konačno odobrenje za isplatu štete, a ukoliko bi se utvrdila kakva nepravilnost da bi se spis vratio procjenitelju. I svjedok T. P., jedan od članova komisije koja je vršila analizu šteta u predmetima u Podružnici S., opisao je postupak utvrđivanja štete te naveo kako je samo u jednome slučaju uočio da je postojala prepiska mailom te da je likvidator iskazao da ne postoji račun za popravak stakla te zatražio odobrenje da se šteta isplati po ponudi ili predračunu. Svjedok Ž. D. je naveo kako su štete koje je kontrolirao potpisane od strane likvidatora i kontrolora pa da nikakvih primjedbi u istima nije bilo. 

Naime, u Odluci o otkazu se navodi kako je utvrđeno skrivljeno ponašanje radnika i to u 11 predmeta. U predmetu STF 4/2012, da se radi o odstupanju od uputa o rješavanju šteta u imovinskim vrstama osiguranja i općih uvjeta za osiguranje imovine jer da dostavljeni računi za oštećenu reklamu nemaju specifikaciju radova te je ista isplaćena po procjeni, a na foto elaboratu da nisu vidljivi lomovi reklame od plexiglasa. Međutim, ovakvo odstupanje je klasificirano ocjenom 1 u oba Izvješća pa iz toga sud zaključuje kako se očito nije radilo o povredi radne obveze koja bi mogla rezultirati otkazom ugovora o radu. Pored toga, prvotan otklon, za koji se u odluci o otkazu navodi da je nejasan, nije u domeni posla tužitelja. Navedeno, kao i činjenica da je u spisu tužitelj sve napravio pravilno, proizlazi iz iskaza svjedoka D. B. i M. H..

Nadalje je utvrđeno da je tužitelj također postupio ispravno u predmetu STF 14/2012, gdje se u Odluci o otkazu spominje odstupanje od Zakona o PDV-u i platnom prometu jer da u polici nisu navedene vrste stakla, da se ne zna na što se odnosi iznos osiguranja, da su slike snimljene sa izmijenjenim staklima, a šteta isplaćena fizičkoj osobi. O ispravnom postupanju tužitelja u ovome predmetu posvjedočili su D. B. i M. H. te Z. M., koji je naveo kako se primjedbe u tome spisu ne tiču rada tužitelja kao procjenitelja. Pri tome je sudu nelogično zbog čega ovakvo odstupanje u prvome Izvješću ima ocjenu 0, dok u drugom Izvješću, koje je sačinjeno nakon svega nekoliko dana, ima ocjenu 1.

Nadalje, iz iskaza svjedoka Z. M., D. B. i M. H., također proizlazi kako je tužitelj u predmetu STF 3/2013, u kojemu mu se stavlja na teret odstupanje od Upute o rješavanju šteta u imovinskim vrstama osiguranja, omaškom zamijenio fotografije izmijenjenoga stakla na kojem je bila šteta, s time da su u spisu oba foto elaborata te se vide polomljena stakla, iz čega sud zaključuje da na strani tužitelja nije bilo namjernog postupanja suprotno Uputi. Stoga je nejasno zbog čega je takvo odstupanje prvo ocijenjeno u klasifikaciji odstupanja oznakom 1, a potom oznakom 2.

U predmetu PKP 8/2013, u Odluci o otkazu navedeno je odstupanje od premijskog sustava za provalnu krađu, jer da je prilikom provale otuđena oprema osiguranika gdje su između ostalog navedene i plinske boce koje bi se trebale voditi kao sitan inventar, koji nije posebno osiguran. Međutim, iz iskaza svjedoka D. B. proizlazi kako se rijetko javlja situacija da bi sitan inventar bio posebna stavka u polici već se u pravilu osigurava sva oprema. Stoga da je pravilno napravljen obračun štete. I svjedok M. H. je naveo kako osobe koje su sačinjavale izvješće nisu provjeravale kako su knjižene plinske boce, a tužitelj da je u predmetu sve dobro napravio. Stoga je nejasna i ničim obrazložena izmjena klasifikacijske oznake odstupanja u ovome predmetu od oznake 1 na oznaku 2.

U predmetu LSP 2219/2015, navodi se odstupanje od Pravilnika i uputa o rješavanju šteta u imovini jer da u šteti nema zabilježenog ili dokumentiranog izvora podatka kojim je provjerena informacija o novonabavnoj vrijednosti uništene opreme (klima uređaj), što posljedično utječe na visinu izračuna djelomične odnosno totalne štete. U šteti da nema priložene defektaže kvara, ili foto elaboratom evidentiranog oštećenja na osiguranoj stvari, već se samo evidentira ponuda za popravak kvara. Međutim, iz iskaza svjedoka Z. M. proizlazi kako ništa ne bi mijenjalo na stvari da postoji ta dokumentacija, dok iz iskaza svjedoka D. B. proizlazi kako procjenitelj nije mogao postupiti drugačije već je postupio uobičajeno. Kako u konkretnom slučaju postoji bilješka procjenitelja da je kontaktirao servis, to da mu ništa nije bilo sporno pa da je potpisao i ovaj predmet.

U pobijanoj Odluci o otkazu ugovora o radu spominje se i predmet LSP 8/2013, te navodi kako se radio o odstupanju od Pravilnika i uputa o rješavanju šteta u imovini i premijskog sustava za lom stroja jer da se evidentira obrazac procjene štete na osiguranoj stvari na iznos od 3.321,20 kn, koji nije u skladu s računom servisa za popravak štete u iznosu od 2.370,00 kn, a koji je iskazan s ukupnim iznosom vrijednosti dijelova i rada, bez navedenih jediničnih cijena sata rada i pojedinih dijelova. Pored toga da se ne evidentira primjena amortizacije ili odbitka ukupnog iznosa vrijednosti ugrađenih ležaja ovisno o utvrđenom uzroku nastalih oštećenja. Međutim, pravilnost postupanja tužitelja i valjanost procjene potvrđena je kontrolom odgovornih osoba prije isplate predmetne štete pa sud zaključuje da se nije radilo o povredi radne obveze koja bi u konačnici dovela do otkaza. Ovo iz razloga što iz iskaza svjedoka M., B. i H. proizlazi da je tužitelj postupio pravilno, da postoji radni nalog za montažu koji je zbrojen sa računom servisa te daje ukupan iznos koliko je i priznata šteta, a kako je na cjelokupnu štetu odbijena amortizacija pa time i na ležajeve da ne stoji primjedba da amortizacija nije odbijena.

U predmetu LSF 18/2014, spominje se odstupanje od uvjeta za osiguranje strojeva od loma jer da je prilikom prijave štete evidentirana prijava kvara na rashladnoj vitrini, osiguranika mesnica „D.“, a da se uočavaju radnje ispravljanja podataka oznake tipa, godine nabave i iznosa osiguranja. U zapisniku o očevidu da se navodi kao oštećena rashladna vitrina te kao iznos djelomične štete isplaćuje 5.600,00 kn, što da nije ispravno s obzirom na tip stvarno oštećene rashladne vitrine, starost, račun popravka i ugovorene kondicije iz pripadajuće police i privitka police, o čemu je kazivao i svjedok P.. U oba Izvješća je odstupanje označeno oznakom 4. Međutim, da je štetu tužitelj obračunao na rashladnoj vitrini na kojoj je i stvarno izvršena zamjena dijela, a da fotografije inače budu nečitke i da se na istima ne vide podaci s time da nije bilo ništa sporno jer se prijava i procjena odnose na taj uređaj, proizlazi na temelju kazivanja svjedoka D. B.. Stoga sud smatra kako postupanje tužitelja nije bilo sa namjerom da pričini tuženiku štetu niti je taj propust takva povreda radne obveze koja bi dovela do otkazivanja ugovora o radu.

Što se tiče štetovnog spisa LSF 23/2014, gdje se spominje kako u šteti nema zabilježenog ili dokumentiranog izvora podatka kojim je provjerena informacija o novonabavnoj vrijednosti uništene opreme, već se primjenjuje nabavna vrijednost iz 2009., što posljedično utječe na visinu izračuna djelomične ili totalne štete, za navesti je kako je utvrđeno da je tužitelj od servisa dobio informaciju o cijeni klime sa dostavom i montažom te sukladno tome obračunao totalnu štetu. Da je time tužitelj postupio uobičajeno, proizlazi iz iskaza svjedoka M. i B., koji su naveli da u polici postoji popis podataka koji su dovoljni za obračun štete.

Iz iskaza svjedoka B. proizlazi kako je u predmetu LSP 171/2013, tužitelj postupio uobičajeno i pravilno, šteta da je obračunata kao totalna iako uistinu nije bilo zapisnika servisera o uzroku štete. I svjedok H. je opisao kako je procjenitelj samo slikao novu pumpu jer su u servisu rekli da su staru pumpu bacili pa da stoga nije pogrešno postupio pri obradi ovoga predmeta. Iako svjedok P. navodi kako je propust procjenitelja u tome što je mogao vidjeti da je pumpa naručena prije štetnog događaja, a svjedok D. navodi da je procjenitelj trebao obvezati osiguranika na naknadni izvid štete, to sud zaključuje kako postupanje tužitelja u ovome predmetu ne predstavlja namjerno i svjesno kršenje radne obveze koje bi za posljedicu moglo imati najtežu mjeru u vidu otkaza ugovor o radu.

Nadalje je utvrđeno da je tužitelj uredno postupio i u predmetu CPP 88/2013, gdje se tereti za odstupanje od uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih rizika. Svjedok D. je naveo kako je procjenitelj trebao tražiti kopiju dokumentacije odnosno karticu osnovnog sredstva, a provjeru popisa imovine osnovnih sredstava da prvo radi procjenitelj, a potom likvidator. S druge strane, svjedok H. je pojasnio kako je tužitelj uredno obračunao amortizaciju, a prema kazivanju svjedoka B., tužitelj je postupao po pravilima struke. I u ovome predmetu proizlazi da je neosnovano i bez obrazloženja, temeljem istog činjeničnog stanja, izmijenjena na gore klasifikacijska oznaka odstupanja u proceduri i to od oznake 1, na oznaku 2.

U predmetu LSF 6/2014, se spominje odstupanje od radnih uputa i edukacijskog materijala jer da je priznat preveliki i neopravdani opseg oštećenja rashladnog sustava. Naime, svjedok P. navodi kako procjenitelj mora vidjeti da postoje elementi koji se nisu smjeli priznati u štetu. Međutim, nije dokazano da je u ovome predmetu tužitelj postupao s namjerom kršenja radnih uputa budući u spisu nije bilo nikakvih primjedbi odgovornih osoba poslodavca koje su kontrolirale predmet prije konačne isplate štete, niti je jasno zbog čega je oznaka odstupanja sa 2 promijenjena u oznaku 4 u drugome Izvješću. Naime, svjedok M. je naveo kako se vezano za oštećenje radi o manjem dijelu cjelokupne štete, a svjedok B. je pojasnio da mu nije bilo ništa sporno jer je šteta isplaćena po računu kojeg je tužitelj korigirao po vlastitoj procjeni, koju je on prihvatio. Naime, da se radi o tehničkim stvarima kada poklanja vjeru procjenitelju.

Svjedok B. P., vlasnik firme B. d.o.o., koja surađuje sa tuženikom, naveo je kako po dojavi osiguranika ispunjavaju prijavu štete, a u većini slučajeva izlaze na teren sa procjeniteljima tuženika. Isti je naveo kako je sa tužiteljem bio na terenu u pogonu pršutane osiguranika gdje je došlo do oštećenja agregata za rashlađivanje te vidio da su ostali komadići materijala u sistemu. Sa tužiteljem da je bio i na licu mjesta u mesnici u S. po dojavi o kvaru vitrine pa da su u prijavi naveli kako se radi o pult vitrini jer su im tako kazali radnici, a nakon kontakta sa vlasnikom da su korigirali navode u prijavi da se radio o samostojećoj vitrini. 

             

              Iako svjedok T. P. kao razlog za promjenu oznake klasifikacije odstupanja spominje činjenicu da se neki djelatnici nisu očitovali o nađenim nedostacima što se smatralo nekolegijalnim pa da su stoga ocjene promijenjene na teže, a svjedok Ž. D. navodi kako se ovisno o očitovanju radnika ocjena odstupanja mijenjala u drugome Izvješću, to sudu nije logična ni osnovana promjena ocjene budući su se Izvješća sačinila u svega nekoliko dana razlike i to na temelju istog činjeničnog stanja.             

 

              Dakle, analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik nije na nedvojben način dokazao da bi ponašanje tužitelja pri obradi predmetnih šteta kako je opisano zbog kojeg mu je otkazan ugovor o radu, predstavljalo valjani i dostatni razlog za najtežu mjeru u vidu otkazivanja ugovora o radu redovitim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika. Naime, sud smatra kako propusti tužitelja i određena odstupanja pri obradi spornih predmeta, koji su kontrolirani u provedenoj kontroli kvalitete procesa obrade šteta imovine, nisu takvi da bi se mogli okarakterizirati kao povrede radnih obveza u takvom intenzitetu uslijed čega je otkazivanje ugovora o radu bilo jedina moguća opcija. Pored toga sud zaključuje kako tužitelj u konkretnim predmetima nije postupao s namjerom da pričini štetu tuženiku.

 

Dopuštenost otkaza se naime, mora procjenjivati prema okolnostima svakog pojedinog slučaja pa bi skrivljeno ponašanje radnika bilo svako ono ponašanje koje predstavlja ustrajnije neizvršavanje obveza, npr. nanošenje materijalne štete, opetovano neizvršavanje radnih zadataka i sl. U konkretnom slučaju utvrđeno je da na dugogodišnji rad tužitelja nije bilo primjedbi koje bi se odnosile na ovakve povrede radnih obveza. Prema iznesenom, ako je u predmetima u odnosu na koje je vršena kontrola ispravnosti postupanja tužitelja i utvrđeno da je moguće trebalo poduzeti još neke druge radnje odnosno eventualno pribaviti i neku dodatnu dokaznu dokumentaciju, svakako se nije radilo o takvom namjernom i nemarnom postupanju tužitelja koje je onda trebalo kvalificirati kao povrede radnih obveza zbog kojih je otkazan ugovor o radu. Ovo potvrđuje i činjenica da u višestrukoj kontroli procjene šteta koje je radio tužitelj, a koju provode ovlašteni radnici tuženika i svojim potpisom na svakom štetovnom spisu to i potvrđuju, nisu upisane nikakve primjedbe niti uočena bilo kakva odstupanja od utvrđenih i uobičajenih pravila rada i postupanja kod procjene štete. Pored toga, u Izvješću o provedenoj kontroli dane su Podružnici S. preporuke za otklanjanje nedostataka koje treba provesti Sektor za upravljanje procesima naknade šteta te je određen i rok za provedbu istih. Iz preporuka proizlazi da se radi o uputi kako u budućnosti treba postupati kako bi se otklonili nedostaci utvrđeni u pojedinim procjenama šteta, a za koje se do tada u Podružnici S. očigledno smatralo da nisu bitni za procjenu štete s time da se u izvješću ne navodi da bi uočena odstupanja u načinu rada kod procjene štete predstavljala povredu radne obveze.

 

Slijedom iznijetoga, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, sud smatra da se ne radi o takvom postupanju pri kojem bi tužitelj namjerno i grubo zanemarivao pravila poslovanja tuženika, odnosno da bi razlozi istaknuti u Odluci o otkazu bili dostatni da bi se ponašanje tužitelja okarakteriziralo osobito teškom povredom obveza iz radnoga odnosa zbog koje ne bi bilo opravdano očekivati od tuženika zadržavanje daljnje suradnje sa tužiteljem pa zaključuje kako Odluka tuženika o otkazu iz svih navedenih razloga nije zakonita niti dopuštena. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da ga vrati na rad.

Kako radni odnos tužitelja nije prestao zakonitim otkazom, to istome u smislu čl. 95. ZR-a pripada pravo na naknadu plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa do kojega nije došlo uslijed okolnosti za koje je odgovoran, već tužitelj u spornom razdoblju nije radio krivnjom poslodavca.

Iz potvrde HZMO o ostvarenom radnom stažu tužitelja proizlazi da je tužitelj, od prestanka rada kod tuženika 18. srpnja 2015. bio zaposlen kod A.Š. d.o.o. i to od 19. srpnja 2015. do 27. srpnja 2015. u kojem periodu mu je isplaćena bruto plaća u iznosu od 1.564,80 kn te kod B. d.o.o u periodu od 28. srpnja 2015. do 24. kolovoza 2015. za što mu je isplaćena plaća u iznosu od 956,52 kn za razdoblje do 31. srpnja 2016. te iznos od 4.190,47 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 24. kolovoza 2015., sukladno obračunskim listama A.Š. d.o.o. i B. d.o.o. Nadalje je utvrđeno kako je u periodu tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu tužitelj kod tuženika ostvario prosječnu mjesečnu plaću u iznosu od 11.179,17 kn kako je razvidno iz obračunskih lista tuženika o plaći tužitelja za travanj, svibanj i lipanj 2016. Stoga je, a kako se tuženik nije protivio matematičkom izračunu odnosno visini postavljenog tužbenog zahtjeva, valjalo istog prihvatiti te odlučiti kao u izreci. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate kako je zatražio, sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11).

 

Na temelju izvedenih dokaza kako je opisano, sud zaključuje kako u konkretnome slučaju nisu ostvarene pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu zaključenoga između tužitelja i tuženika jer u postupku nisu dokazane okolnosti zbog kojih bi tuženik kao poslodavac opravdano izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika da će ubuduće savjesno izvršavati obveze iz ugovora o radu, a što predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti, kao i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnoga odnosa sa istim nije moguć. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu između stranaka kao neosnovan. Kako nisu ostvarene pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu, to je i zahtjev tužitelja za naknadom štete valjalo odbiti.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13), a tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 148/09 i 142/12, dalje OT) priznat trošak za radnje do 17. veljače 2016. u skladu sa toč. 7. st. 2. OT-a u vidu jednokratne nagrade u visini od 200 bodova, što pomnoženo sa 10,00 kn koliko iznosi vrijednost boda uz 25% na ime PDV-a, daje iznos od 2.500,00 kn. Nakon 17. veljače 2016. po proširenju tužbenog zahtjeva, tužitelju je priznat trošak zastupanja na četiri ročišta (od 12.4.2016., 30.6.2016., 6.10.2016. i 12.1.2016.) 250 bodova po ročištu, za zastupanje na ročištu od 24.11.2016. 125 bodova, za sastav podneska od 16.6.2016. 50 bodova, za sastav dva podneska (od 5.10.2016. i 23.11.2016.) 250 bodova po podnesku, što sveukupno zbrojeno i pomnoženo sa 10,00 kn koliko iznosi vrijednost boda sa paušalom te uz 25% na ime PDV-a daje iznos od 20.312,50 kn. Kada se sve zbroji konačno trošak tužitelja iznosi 22.812,50 kn.

 

U Splitu, 23. veljače 2017.