Broj: Gž R-1320/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. K. iz K. S., … zastupane po punomoćnici J. Đ., dipl. iur., protiv tuženika D. centar za radnu terapiju i rehabilitaciju K., S., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-205/15 od 14. rujna 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. ožujka 2017. godine

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-205/15 od 14. rujna 2016. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime plaće za razdoblje od 1. ožujka 2005. godine do 10. svibnja 2010. godine ukupan iznos od 252.743,94 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke.

Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici iznos od 500,00 kuna (točka II. izreke).

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Isto tako, nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i raspravnih zapisnika i samih tih isprava i zapisnika glede odlučnih činjenica.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim ista traži isplatu utuženog iznosa od 252.743,94 kn s osnova neisplaćenih plaća u razdoblju od ožujka 2005. godine do svibnja 2010. godine.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2003. godine na poslovima domaćice;

- da je tuženik tužiteljici radnu knjižicu zaključio s danom 1. ožujka 2005. godine, iako joj nikada nije dostavio Odluku o otkazu ugovora o radu;

- da je presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-58/12 od 15. lipnja 2012. godine utvrđen otkaz ugovora o radu zaključen na neodređeno vrijeme između tužiteljice i tuženika dana 1. prosinca 2003. godine nedopušten uz obvezu tuženika vratiti tužiteljicu na rad, tj. omogućiti obavljanje poslova koje je obavljala temeljem Ugovora o radu od 1. prosinca 2003. godine;

- da je navedena presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-718/13 od 6. listopada 2014. godine;

- da nakon što je pravomoćno utvrđena nedopuštenost otkaza, tužiteljica nije zahtijevala od poslodavca ostvarenje (dobrovoljno ili prisilno) prava vraćanja na rad;

- da tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme od kada joj je radni odnos zbog odluke o otkazu prestao, tj. od 1. ožujka 2005. godine do 10. svibnja 2010. godine kada je ostvarila pravo na starosnu mirovinu i to u ukupnom iznosu od 252.743,94 kuna (iznos koji bi ostvarila da je u tom razdoblju radila).

Temeljem gornjih utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski je sud ispravno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu (članak 87. stavak 3. Zakona o radu, „Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, koji sadržajno odgovara članku 93. stavak 3. Zakona o radu, "Narodne novine" broj 137/04-pročišćeni tekst).

Naime, kada je do prekida rada došlo na osnovi nezakonite poslodavčeve odluke o prestanku ugovora o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida, tj. u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje od nezakonitog prestanka radnog odnosa do ostvarenja prava na starosnu mirovinu (razdoblje u kojem tužiteljica nije radila zbog opravdanih razloga).

Glede žalbenih navoda treba kazati kako pravo na isplatu naknade plaće za razdoblje nakon završetka parnice u kojoj je utvrđena nedopuštenost otkaza te naloženo vraćanje na rad, ovisi od toga da li je radnik u zakonskom roku zahtijevao od poslodavca ostvarenje prava vraćanja na rad.

Naime, propuštanjem roka u kojem radnik kao ovrhovoditelj ima pravo tražiti vraćanje na rad, gubi za ubuduće (pro futuro) i sva druga prava iz radnog odnosa, pa dakle i pravo na naknadu plaće.

Inače, u pogledu visine dosuđenog iznosa s osnova naknade plaće, za istaknuti je kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci naznačio da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka bio upoznat sa zahtjevom tužiteljice glede visine naknade plaće, ali nije isticao prigovore u tom pogledu, a niti je to učinio u žalbi (dakle, visinu u smislu matematičkog obračuna tuženik nije osporio).

Utoliko, postupanje suda kada prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, rezultat je pravilne primjene materijalnog prava.

Ispravna je i odluka o trošku koju je sud prvog stupnja utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Budući da nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.    

U Splitu 9. ožujka 2017. godine.