Broj: Revr 260/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari  tužitelja D. D. (OIB:…) iz D.,  kojega zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika K. d.o.o. (OIB:…), R., kojega zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u R. i umješača na strani tuženika T. o. d.d. (…), Z., Podružnica R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1868/14-2 od 29. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3152/11 od 7. kolovoza 2013., u sjednici  održanoj  11. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.940,00  kn s pripadajućim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 12.263,65 kn, dok je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu za isplatu iznosa od 6.660,00 kn kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 3.923,00 kn odbijen kao neosnovan.

 

Rješenjem suda prvog stupnja tužba se smatra povučenom u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 30.200,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom žalba tuženika protiv presude u pobijanom dosuđujućem dijelu odbijena je kao neosnovana i u tom dijelu potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Prihvaćena je žalba tuženika i ukinuta je presuda u dijelu u kojem je sadržano  rješenje o troškovima postupka i predmet  je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak, te je odlučeno da će se  o troškovima u povodu pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci o troškovima postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari reviziju je podnio tuženik  pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti nižestupanjske  presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili ju odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava revizije.

Revizija nije dopuštena.

 

Odredbom članka 382. st. 2. ZPP propisano je da, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljeda koje je zadobio  u štetnom događaju od 28. svibnja 2011.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu vozača kamiona i da je u trenutku ozljeđivanja obavljao poslove po nalogu tuženika kod drugog poslodavca;

 

- da je ozljede zadobio u krugu tvornice TD F. d.d. u G., na način da mu je vozač viličara tog trgovačkog društva prignječio kažiprst desne ruke, kada je tijekom utovara paleta na kamion tužitelj pokušavao osloboditi kuku kamiona;

 

- da se tužitelj suprotno odredbi čl. 9. Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta zadržao na mjestu utovara;

 

- da tužitelj nije bio prethodno osposobljen za siguran rad od strane poslodavca za poslove vozača kamiona na koje ga je ovaj rasporedio i tužitelj ih obavljao.

 

Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud potvrdio je takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, zaključivši da je šteta tužitelju nastala u radnom procesu i da potječe od osobe s kojom se tužitelj redovito susretao u obavljanju svojih radnih obveza, pa da stoga nije riječ o šteti koja je posljedica djelovanja treće osobe, kao i da tuženik kao poslodavac nije tužitelju osigurao uvjete za siguran rad na poslovima vozača kamiona koje je za tuženika obavljao, zbog čega se odgovornost tuženika za štetu, nastanku koje tužitelj nije doprinio svojom radnjom ili propustom, temelji na odredbama čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR), čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 86/08 i 75/09 - dalje: ZZR), te čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

Tuženik u reviziji naznačuje materijalnopravno pitanje koje glasi:

 

"Da li je za naknadu štete pasivno legitimiran poslodavac čiji je zaposlenik štetu pretrpio od treće osobe?"

 

Važnost postavljenog pravnog pitanja tuženik obrazlaže nepodudarnošću shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo revizijski sud u rješenju broj Rev-1479/09 od 11. ožujka 2014., kojim su ukinute nižestupanjske presude zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer sudovi nisu dali  jasne razloge o postojanju uzročno posljedične veze između utvrđenih propusta tuženika i nastale štete.

 

Materijalno pravo na kojem sudovi temelje svoje shvaćanje je odredba čl. 15. ZZR i prema kojoj poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu, dok se prema st. 2., iznimno od st. 1. tog članka, poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

Nasuprot utvrđenju i zaključku nižestupanjskih sudova da nije riječ o šteti koja je posljedica djelovanja treće osobe, jer  je šteta tužitelju nastala u radnom procesu i potječe od osobe s kojom se tužitelj redovito susretao u obavljanju svojih radnih obveza,  postavljajući navedeno pitanje tuženik ustraje u tvrdnji da je šteta nastala radnjom treće osobe i da zato u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO,  tuženik ne odgovara za štetu.

 

Budući da se navedeno pitanje ne odnosi na činjenična utvrđenja koja proizlaze iz nižestupanjskih presuda, to pitanje nije važno za odluku u sporu pa stoga ono nije važno ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga revizija nije dopuštena i na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP valjalo je riješiti kao u izreci.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta  radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 11. travnja 2017.