Broj: Gž-2638/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Marija Soljačića, predsjednika vijeća, te Branke Prebeg i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje Ksenije Šupe Vukadinović u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U., zbog prekršaja iz članka 50. stavka 1. točke 2. i stavka 2. Zakona o Inspektoratu rada (Narodne novine, broj: 19/14), članka 294. stavka 1. točke 54. i stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09,61/11,73/13 i 93/14) i članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13,33/15,120/16), rješavajući o žalbi okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Čakovcu od 14. travnja 2015., broj: Pp 4. G-2416/14, na sjednici održanoj 4. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              U povodu žalbe okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda tako da se na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba P. d.o.o. u stečaju i odgovorna osoba Ž.U. oslobađaju od optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 54. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisan u izreci pobijane presude pod točkom b).

 

II.              Uslijed odluke pod točkom I. izreke, žalba okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U. u tom dijelu postala je bespredmetna.

 

III.              Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o novčanoj kazni u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu, na način da se za prekršaj iz članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju činjenično opisan u izreci pobijane presude pod točkom c), uz primjenu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona, okrivljenoj odgovornoj osobi Ž.U. utvrđuje novčana kazna u iznosu od 700,00 (sedamsto) kuna.

 

IV.              U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U. i potvrđuje prvostupanjska presuda za djela činjenično opisana pod točkama a) i c) izreke pobijane presude.

 

V.              Uslijed odluka pod točkama I. i III. izreke, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o ukupnoj novčanoj kazni, tako da se okrivljenicima pravnoj osobi P. d.o.o. u stečaju izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 10.000,00 (desettisuća) kuna, a odgovornoj osobi Ž.U. u iznosu od 2.700,00 (dvijetisućesedamsto) kuna, koju su dužni platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude, a okrivljenicima će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ukoliko isti, u naprijed navedenom roku, plate dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

VI.              Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba P. d.o.o. u stečaju i odgovorna osoba Ž.U. obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna - svaki okrivljenik, koji su dužni platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Prekršajnog suda u Čakovcu od 14. travnja 2015., broj: Pp 4. G-2416/14, proglašeni su krivima pravna osoba P. d.o.o. u stečaju i odgovorna osoba Ž.U. zbog prekršaja iz članka 50. stavka 1. točke 2. i stavka 2. Zakona o Inspektoratu rada,  članka 294. stavka 1. točke 54. i stavka 2. Zakona o radu i članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13), kažnjeni novčanim kaznama, pravna osoba u ukupnom iznosu od 15.000,00 kuna, a odgovorna osoba u ukupnom iznosu od 6.000,00 kuna.                           

Okrivljenici su obvezani na naknadu troška prekršajnog postupka svaki u iznosu od 338,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u odnosu na prekršaj iz točke a) izreke pobijane presude, kako nije točno da nisu postupili po traženju inspektorice rada. Žalitelj odgovorna osoba ističe kako je on osobno dobio poziv za dostavu dokumentacije i nakon što je saznao za koju pravnu osobu ga se traži dostava, s obzirom da je stečajni upravitelj u više stečajnih postupaka, da je prvo zbog službene spriječenosti ispričao e-mailom svoj nedolazak za 2. rujna 2014., međutim, istoj je na isti način dostavio svu dokumentaciju koju je u tom trenutku imao, jer druge tražene dokumentacije nije niti zatekao kod stečajnog dužnika. Žalitelji smatraju da pravna osoba niti ne može biti kriva, jer nju Inspekcija rada nije niti tražila dostavu dokumentacije. U odnosu na prekršaje iz točke b) i c), žalitelji ističu da je stečajni upravitelj poduzeo sve radnje u jedino mogućim rokovima, te da svojom krivnjom nije počinio navedene prekršaje. Nad okrivljenom pravnom osobom stečajni postupak otvoren je 21. ožujka 2014., te prilikom preuzimanja poslovne dokumentacije, stečajni upravitelj nije zatekao nikakvu dokumentaciju koja se tiče radnopravnog statusa radnika zaposlenih kod stečajnog dužnika, niti je na radu zatekao radnike. Prvu općenitu informaciju u vezi radnih odnosa kod stečajnog dužnika, stečajni upravitelj saznao je nakon što je Porezna uprava uputila poziv stečajnom dužniku za dostavu obrazaca, te je nakon toga stečajni upravitelj zatražio provjeru radnopravnog statusa u vezi bivših zaposlenika od HZMO-a. Tada je saznao da je i nakon otvorenog stečaja nad okrivljenom pravnom osobom i dalje u radnom odnosu J.B., zbog čega mu je otkazan ugovor o radu s danom 21. ožujka 2014., te je izvršena odjava radnika s obveznog mirovinskog osiguranja 7. srpnja 2014., a sa zdravstvenog osiguranja 8. srpnja 2014. Navedenom radniku je 22. srpnja 2014. dostavljen primjerak odjave s obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, tj. u roku od 15 dana od dana naknadne odjave. Nadalje, žalitelji ističu da je paušalan i neutemeljen na zakonu zaključak suda da su okrivljenici morali odmah nakon otvaranja stečaja zatražiti od HZMO-a evidencije o prijavama i odjavama radnika stečajnog dužnika. Zbog navedenog, žalitelji predlažu da se preinači pobijana presuda na način da se oslobode od optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ili da se primjeni članak 38. Prekršajnog zakona i da se oslobode od novčanih kazni, jer ih posljedice prekršaja tako pogađaju da je njihovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja.

 

Žalba je dijelom bespredmetna, a dijelom osnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13,110/15), ovaj Sud je utvrdio da su se ostvarili zakonski uvjeti za oslobađanje od optužbe okrivljenika pravne osobe P. d.o.o. u stečaju i odgovorne osobe Ž.U. u odnosu na prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 54. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude pod točkom b).

 

Naime, 7. kolovoza 2014. stupanjem na snagu novog Zakon o radu (Narodne novine, broj: 93/14) prestale su važiti sve odredbe Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11,73/13) osim materijalnih odredbi članaka 222., 223., 224. i 225., koji Zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a prema novom Zakonu o radu djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret više nije prekršaj, jer nema kontinuiteta kažnjive odredbe.

 

Člankom 3. stavkom 2. Prekršajnog zakona propisano je da će se prema počinitelju prekršaja primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je blaži za počinitelja.

 

Stoga je prvostupanjski sud proglasivši okrivljenike krivima za navedeni prekršaj na štetu okrivljenika povrijedio materijalni zakon, pa je po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona valjalo preinačiti pobijanu odluku i okrivljenike pravnu osobu P. d.o.o. u stečaju i odgovornu osobu Ž.U. osloboditi od optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 54. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisan u izreci pobijane presude pod točkom b), uslijed čega je žalba okrivljenika u tom dijelu postala bespredmetna.

 

Ispitujući nadalje prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da su na štetu okrivljene odgovorne osobe povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava. Ovo zato, jer je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o novčanoj kazni za prekršaj iz članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju za koji se kazna može izreći od 1.000,00 do 10.000,00 kuna, naznačio da je primijenio odredbu članka 37. Prekršajnog zakona, ali novčanu kaznu nije ublažio, već ju je izrekao u iznosu od 2.000,00 kuna. Stoga je ovaj Sud ispravio uočenu pogrešku i na temelju navedenog propisa i uz primjenu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona utvrdio ublaženu novčanu kaznu u iznosu od 700,00 kuna.

 

U ostalom dijelu, a u odnosu na prekršaje pod točkama a) i c) izreke pobijane presude, utvrđeno je da prvostupanjski sud na štetu okrivljenika nije povrijedio odredbe materijalnog prava, niti je u predmetu nastupila zastara gonjenja, na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Razmatrajući žalbu okrivljenika i ispitujući presudu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio prekršaje koji su počinili okrivljenici opisane pod točkama a) i c) izreke pobijane presude. Naime, u provedenom postupku, a na temelju izvedenih dokaza, nedvojbeno je utvrđeno da okrivljenici pravna osoba i odgovorna osoba nisu na pisano traženje inspektorice rada, u određenom roku dostavili svu traženu dokumentaciju koja joj je potrebna za obavljanje inspekcijskog nadzora navedenu u izreci pod točkom a), te da nisu izvršili odjavu radnika J.B. s obaveznog mirovinskog osiguranja, a što su bili dužni učiniti u roku od 24 sata od prestanka stjecana svojstva osiguranika, već su to učinili naknadno. Ovakvim ponašanjem okrivljenici su ostvarili sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 50. stavka 1. točke 2. i stavka 2. Zakona o Inspektoratu rada i članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju.

 

Nisu osnovani navodi žalitelja kada tvrde da inspektoru rada nisu mogli dostaviti svu traženu dokumentaciju. Pobijana presuda temelji se na iskazu ispitane svjedokinje inspektorice rada M.M. koja je kao službena i nepristrana osoba, okolnosno svjedočila te detaljno opisala komunikaciju sa stečajnim upraviteljem i njegovom tajnicom, a iz kojeg iskaza proizlazi da joj je stalno obećavano da će dokumentacija biti dostavljena i nije joj rečeno da to nije moguće, već je stečajni upravitelj odgađao svoj dolazak u prostorije tužitelja uz obećanja da će doći i dostaviti dokumentaciju, a naknadno je putem e-maila dostavio samo dio tražene dokumentacije. Nadalje, tvrdnja žalitelja da je paušalan i neutemeljen na zakonu zaključak suda da su okrivljenici morali odmah nakon otvaranja stečaja zatražiti od HZMO-a evidencije o prijavama i odjavama radnika stečajnog dužnika, nije osnovana. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je trebalo utvrditi tko je zaposlen u okrivljenoj pravnoj osobi i ukoliko nije postojala dokumentacija, to je stečajni upravitelj bio dužan pribaviti navedene podatke od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje odmah po otvaranju stečajnog postupka, te je njegova obrana u dijelu da je tek po pozivu Porezne uprave zatražio od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje navedene podatke o zaposlenicima, potpuno neuvjerljiva, tim više što je u okrivljenoj pravnoj osobi bio postavljen za privremenog stečajnog upravitelja još 13. prosinca 2013. Također, nije osnovana tvrdnja žalitelja kada smatraju da pravna osoba niti ne može biti kriva, jer nju Inspekcija rada nije niti tražila dostavu dokumentacije. S obzirom da je okrivljena odgovorna osoba Ž.U. upisan u Sudskom registru kao stečajni upravitelj koji zastupa društvo pojedinačno i samostalno, to je pravilno on kao njen predstavnik pozivan dostaviti traženu dokumentaciju.

 

              Prvostupanjski sud je proveo sve potrebne dokaze te je u potpunosti utvrdio činjenično stanje. Navodi žalbe ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tako da nije došlo do povrede materijalnog prava, a kao što to neutemeljeno ističe žalitelj.

 

Nadalje, odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je u povodu podnesene žalbe, u skladu s odredbom članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, budući se okrivljenici nisu žalili zbog prekršajnopravne sankcije, a žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmatrajući odluku o utvrđenim novčanim kaznama okrivljenoj pravnoj osobi za prekršaje iz točki a) i c) izreke pobijane presude, te okrivljenoj odgovornoj osobi za prekršaj iz točke a) izreke, utvrđeno je da nisu prestroge. Naime, okrivljenicima su uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, utvrđene ublažene novčane kazne koje su primjerene težini počinjenih prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona). Prilikom odlučivanja o novčanoj kazni okrivljenoj odgovornoj osobi  za prekršaj iz članka 172. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, ovaj Sud je vodio računa o već utvrđenim olakšavajućim okolnostima i izrekao je u iznosu od 700,00 kuna.

 

Posebno se napominje da se nisu ispunili uvjeti za oslobođenjem od kazne, a kao što to predlažu žalitelji, te da je prvostupanjski sud utvrđujući novčanu kaznu okrivljenoj pravnoj osobi za prekršaj iz članka 50. stavka 1. točke 2. Zakona o Inspektoratu rada u iznosu od 5.000,00 kuna povrijedio materijalno pravo u korist okrivljene pravne osobe, jer je u skladu sa člankom 37. stavkom 3. točkom 2. Prekršajnog zakona okrivljenoj pravnoj osobi zbog visine zapriječene novčane kazne mogao ublažiti kaznu do 8.000,00 kuna, odnosno do četverostrukog iznosa općeg zakonskog minimuma kazne propisanog cit. Zakonom za odgovarajuću vrstu okrivljenika (članak 33. cit. Zakona - 2.000,00 kn za pravnu osobu). Međutim, kako su žalbu podnijeli samo okrivljenici, u smislu odredbe članka 202. stavka 4. Prekršajnog zakona, ovaj Sud kao žalbeni sud nije mogao preinačenjem pobijane presude otkloniti tu povredu zakona u korist okrivljene pravne osobe zbog zabrane preinačenja presude na štetu okrivljenika.

 

Prema uvjerenju ovog Suda izrečenim ukupnim novčanim kaznama ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

 

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to su na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezni okrivljenici na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

              Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 4. svibnja 2017.