Broj: Gž R-561/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d., Z., … zastupanog po punomoćniku D. B., dipl. prav. kod tužitelja, protiv tuženice J. L. iz Z., … zastupane po punomoćniku P. P., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda P. P. & A.-M. K., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 21 Pr-9755/13-37 od 7. travnja 2016. godine, dana 8. svibnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 21 Pr-9755/13-37 od 7. travnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženici J. L. iz Z., … da tužitelju T. d.d. Z., … plati iznos od 999,97 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu i to za 5 postotnih poena i to računajući kamate počam od 18. travnja 2013. godine do isplate, kao i da naknadi troškove postupka, s sve u roku od osam dana.“

Odlukom o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženici iznos od 2.656,25 kuna.

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Neutemeljeno tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer su, suprotno žalbenim navodima, u presudi navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

Žalitelj ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 467. stavak 1. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje kako u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4. 8. i 9. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Inače, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a).

Isto tako, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a).

Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi članka 99. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR).

Među strankama je sporno je li tuženica utržak u iznosu od 6.490,82 kn od 17. travnja 2013. godine u cijelosti uplatila putem dnevno-noćnog trezora.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženica s tužiteljem zaključila Ugovor o radu 26. siječnja 2005. godine,

- da je tijekom travnja 2013. godine radila na prodajnom mjestu broj 920340 u Zagrebu,

- da se utržak prodajnog mjesta uplaćivao putem dnevno-noćnog trezora PBZ d.d.,

- da je u članku 13. Ugovora o obavljanju poslova platnog prometa u ime i za račun banke od 28. rujna 2012. godine ugovoreno kako se jedan primjerak specifikacije gotovog novca zaprimljenog na ime plaćanja naloga, agent (T.) obvezuje dostaviti banci prema definiranim rokovima dostave gotovog novca,

- da je stavkom 2. ugovoreno ukoliko banka brojanjem gotovog novca utvrdi različit iznos gotovog novca od iznosa navedenog na specifikaciji, agent se obvezuje podmiriti banci tako utvrđenu razliku,

- da tužitelj nije dokazao da se tuženica na svom radnom mjestu nije ponašala u skladu s preuzetom odgovornošću za materijalno-financijsko poslovanje i da je stoga prouzročila manjak i da bi se takvo ponašanje ocijenilo s krajnjom (grubom) nepažnjom,

- da je naime, u konkretnom slučaju bilo nepravilnosti prilikom obrade pošiljke, ali u radu djelatnika banke, a ne tuženice, budući je isti suprotno postupku prekrižio iznos koji je naveden kao ukupan iznos predane gotovine i upisao iznos od 5.490,85 kn, a što je bilo bez osnove u stvarnim činjenicama.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja koje svoj osnov ima u sadržaju provedenih dokaza u postupku, pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije dokazao kako su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke iz odredbe članka 99. stavak 1. ZR-a.

Naime, da bi radnik odgovarao za štetu uzrokovanu poslodavcu, potrebno je da se ispune pretpostavke propisane člankom 99. stavak 1. ZR-a, a to su: da je šteta prouzročena na radu, odnosno u svezi s radom, da je šteta nastala namjerno ili zbog krajnje nepažnje, kao i da je poslodavcu nastala šteta.

S tim u vezi je za reći kako je radnikova temeljna obveza obaviti preuzeti posao u skladu s uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada (članak 5. stavak 1. ZR-a).

Ako prilikom izvršenja poslova koji predstavljaju izvršavanje obveza iz radnog (ugovornog) odnosa nastane šteta, ta se šteta smatra štetom na radu.

Radnik odgovara za štetu uzrokovanu poslodavcu koju počini na radu odnosno u vezi s radom samo ako ju je počinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje se traži da je štetnik postupao znajući i hotimice (to znači da se kod namjere traži i volja i znanje). Dakle, da je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu. S krajnjom nepažnjom ili grubom nemarnošću postupa onaj radnik koji u svom radu ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio prosječni čovjek (radnik). Ako je radnik štetu poslodavcu počinio s običnom nepažnjom on za štetu ne odgovara. S tim u vezi posebno je za istaknuti kako se prema općim pravilima krivnja štetnika ne predmnijeva, odnosno da se predmnijeva obična nepažnja, dok namjeru ili nepažnju štetnika mora dokazivati oštećenik.

To znači kako se u postupku koji poslodavac pokrene protiv radnika radi naknade štete koju mu je on prouzrokovao na radu, odnosno u svezi s radom podrazumijeva kako je radnik štetu počinio uslijed obične nepažnje sve dok poslodavac ne dokaže veći stupanj krivnje; namjeru ili nepažnju radnika. Tek kad poslodavac to dokaže, ako su ispunjeni ostali uvjeti poslodavac ima pravo na naknadu štete. Uz to, svakako mora postojati pravno relevantna uzročna veza između radnje radnika (ili propuštanja) i nastale štete.

  Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao pravno odgovarajuću uzročnu  vezu  između činjenice radnopravnog položaja tuženice kao radnice kod tužitelja kao poslodavca, njenog postupanja (ili propuštanja postupanja) i nastale štete, te krivnju u stupnju namjere ili krajnje nepažnje, to nema ni odštetne odgovornosti tuženice u smislu odredbe članka 99. stavak 1. ZR-a, pa je sud prvog stupnja pravilno tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

Žalbenim navodima inače tužitelj upire na pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, u što ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ulaziti u smislu odredbe iz članka 467. stavak 1. ZPP-a, te iznosi nove činjenice u žalbi, a što ne dopušta odredba iz članka 352. stavak 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

Kako u iznesenom nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, kao ni oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 467. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 8. svibnja 2017. godine.