Broj: Gž R-440/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Katije Blaće, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. G., OIB: ………….. iz S., G. 4, zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda „Ecija Kuljiš Bajić&Meri Blaslov-Pavasović“ iz Splita, protiv tuženika-protutužitelja C. o. d.d. Z., OIB: ……………, M. 22, Zagreb, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-820/15 od 23. veljače 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. lipnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbijaju se žalba tužitelja-protutuženika I. G., te djelomično žalba tuženika-protutužitelja C. o. d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-820/15 od 23. veljače 2017. godine u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

 

2. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje odluka o trošku sadržana pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude i to na način da ista u tom dijelu sada glasi:

 

„Dužan je tuženik-protutužitelj u roku od 8 dana na ime parničnog troška isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 2.500,00 kn, dok se u preostalom dijelu za više traženo do iznosa od 22.812,50 kn zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

            

„1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz tužiteljevog-protutuženikovog ugovora o radu sve prema tuženikovoj-protutužiteljevoj odluci o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 19. svibnja 2015. godine, pa radni odnos tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja nije ni prestao.

 

              2. Dužan je tuženik-protutužitelj, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužitelja-protutuženika na rad na radno mjesto procjenitelja šteta imovine i PAT-a u Odjelu za procjenu šteta osiguranja imovine i PAT-a, Službi za obradu šteta osiguranja imovine i PAT-a, Sektoru za upravljanje naknadama šteta, sve sukladno ugovoru o radu sklopljenom na neodređeno vrijeme s početkom primjene od 1. travnja 2015. godine.

 

              3. Dužan je tuženik-protutužitelj u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju-protutuženiku naknadu plaće kako slijedi:

 

              - za srpanj 2015. iznos od 2.322,98 kn,

              - za kolovoz 2015. iznos od 6.988,70 kn,

              - za rujan 2015. iznos od 11.179,17 kn,

              - za listopad 2015. iznos od 11.179,17 kn,

              - za studeni 2015. iznos od 11.179,17 kn,

              - za prosinac 2015. iznos od 11.179,17 kn,

              - za siječanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za veljaču 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za ožujak 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za travanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za svibanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za lipanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za srpanj 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za kolovoz 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za rujan 2016. iznos od 11.179,17 kn,

              - za listopad 2016. iznos od 11.179,17 kn,

 

sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog potraživanja-petnaesti dan mjeseca za protekli mjesec pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.“

 

Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se prekid radnog odnosa (sudski raskid ugovora o radu) s danom zaključenja glavne rasprave u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. brojem Pr-820/15, sve uz obvezu tužitelja-protutuženika na naknadu parničnih troškova tuženiku-protutužitelju, uvećanih za zakonsku zateznu kamatu koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.“

 

Nadalje, točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

„Dužan je tuženik-protutužitelj, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju-protutuženiku naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, u iznosu od 90.888,00 kn sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.“

             

              Odlukom o trošku obvezan je tuženik-protutužitelj naknaditi tužitelju-protutuženiku iznos od 22.812,50 kn.

 

              Žali se tužitelj-protutuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke i to zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

              Tuženik-protutužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o trošku (točka IV. izreke) i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine.

 

Tužitelj-protutuženik je odgovorio na žalbu tuženika-protutužitelja protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

              Žalba tužitelja-protutuženika nije osnovana, dok je žalba tuženika-protutužitelja djelomično osnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Pritom treba reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika-protutužitelja, prvostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, te određivanje sudskog raskida ugovora o radu s dosudom naknade štete u smislu odredbe članka 125. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR).

 

U provedenom postupku je utvrđeno slijedeće:

 

- da je tužitelj-protutuženik bio radnik tuženika-protutužitelja temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kojeg je tuženik-protutužitelj otkazao Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 19. svibnja 2015. godine,

 

- to je tužitelj-protutuženik zatražio sudsku zaštitu u propisanom roku iz članka 133. stavak 2. ZR-a,

 

- da je očitovanje Sindikata o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem za radnika Igora Gotovca sadržano u dopisu Sindikata od 18. svibnja 2015. godine, u kojem se sindikalni povjerenik očitovao kako je postupak otkazivanja proveden sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru,

 

- da u obrazloženju Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 19. svibnja 2015. godine tuženik-protutužitelj navodi kako je temeljem izvršene kontrole kvalitete procesa obrade šteta imovine koje je provedeno s ciljem procjene primjene propisanih procedura u obradi šteta imovinskih osiguranja utvrđeno skrivljeno ponašanje radnika, a koje se očituje u okolnosti da je radnik obavljajući poslove iz ugovora o radu učinio niz odstupanja i nedostataka koji su uzrokovali neprihvatljive utjecaje za poslodavca u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje obveze i/ili visine štete, te da isto predstavlja grubo kršenje obveza iz radnog odnosa,

 

- da se tužitelj-protutuženik na nalaz kontrole očitovao u dopisu od 30. travnja 2015. godine, pa nije bilo potrebno ponovno ga pozivati na iznošenje obrane,

 

- da međutim, u tužiteljevom-protutuženikovom postupanju ili ponašanju nije bilo opstrukcijskog djelovanja prema obvezama iz radnog odnosa, čime razlozi koji tužitelja-protutuženika terete u Odluci u otkazu ne opravdavaju donesenu vrstu otkaza tuženika-protutužitelja, čime je ovaj otkaz nedopušten, pa se treba uspostaviti njegov radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja,

 

- da je time tuženik-protutužitelj dužan vratiti tužitelja-protutuženika na posao temeljem članka 124. stavak 1. ZR-a, te mu naknaditi plaće za vrijeme dok nije radio (članak 95. ZR-a),

 

- da ne postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć sukladno članku 125. stavak 2. ZR-a, čime je protutužbeni zahtjev neosnovan,

 

- da budući ne postoje razlozi za sudskim raskidom ugovora o radu, to je neosnovan i zahtjev tužitelja-protutuženika za dosuđivanjem naknade štete sukladno članku 125. stavak 1. ZR-a u vezi sa člankom 125. stavak 2. ZR-a.

 

U utvrđenom činjeničnom stanju, koje svoj osnov ima u sadržaju provedenih dokaza, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu pod točkom I. 1., 2. i 3. izreke.

 

Naime, prema odredbi članka 115. stavak 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

 

1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),

 

2) ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz),

 

3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) ili

 

4) ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu).

 

Da bi se radilo o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa potrebno je kumulativno ispuniti tri uvjeta: da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa; da je obveze kršio isključivo radnike; te da je radnik obveze kršio s namjerom.

 

ZR ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa,  pa se dopuštenost ovog otkaza mora procjenjivati prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, mogli bi reći da je skrivljeno ponašanje radnika svako ono ponašanje koje predstavlja ustrajnije neizvršavanje obveza poput opetovanog kašnjenja na posao, neizvršavanje radnih zadataka, neizvršavanje naredbi koje su sukladne zaključenom ugovoru o radu, obavljanje konkurentske djelatnosti, nanošenje materijalne štete i slično.    

 

Kako u konkretnom slučaju navedeni uvjeti prema utvrđenom činjeničnom stanju nisu ispunjeni (naime, tuženik-protutužitelj nije dokazao da bi tužitelj-protutuženik svojim aktivnim radnjama ili propustima prekršio točno određenu obvezu ili obveze iz radnog odnosa), to je pravilna ocjena suda prvog stupnja da tuženik-protutužitelj nije imao opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

 

Utoliko je sud prvog stupnja osnovano otkaz kojeg je tuženik-protutužitelj dao tužitelju-protutuženiku utvrdio nedopuštenim, te tako shodno odredbi članka 124. stavak 1. ZR-a naložio vraćanje tužitelja-protutuženika na posao.

 

Navedenim, kako je prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, to je osnovan i njegov zahtjev za isplatu mu naknade plaće u traženoj visini kojoj tuženik-protutužitelj žalbenim navodima ni ne prigovora.

 

Nadalje, u okolnostima kada poslodavac traži sudski raskid ugovora o radu, a kako je to ovdje bio slučaj, potrebno je uz njegov zahtjev i utvrđenje da je otkaz nedopušten, utvrditi postoje li okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa nije moguć. Ove pretpostavke se moraju ispuniti kumulativno. 

 

Kako sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje okolnosti koje bi opravdano ukazivale da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć, to je ispravno odbio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu. 

 

Okolnost na koju upućuje tuženik-protutužitelj, tj. da je izgubio povjerenje u tužitelja-protutuženika kao svoga radnika, a budući nije dokazao da je za to imao opravdanih razloga, odnosno da je tužitelj-protutuženik povrijedio radne obveze i radnu disciplinu ili da je protupravno postupao s imovinom tuženika-protutužitelja, odnosno da mu je svojim postupcima po objektivnim pokazateljima nanosio izravnu štetu, u konkretnom slučaju ne vodi zaključku na kojeg tuženik-protutužitelj upućuje: da već i zbog toga nastavak radnog odnosa tužitelja-protutuženika nije moguć.

 

Valja kod toga imati na umu da je prema odredbama članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

Zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu štete, suprotno žalbenim navodima, nije postavljen kao eventualno kumulirani zahtjev, već kao objektivno kumulirani zahtjev, kojeg je prvostupanjski sud pravilno odbio, jer u konkretnom slučaju nije prihvaćen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, pa nema osnove ni za naknadu štete zbog sudskog raskida u smislu odredbe članka 125. ZR-a. 

 

Međutim, osnovano tuženik-protutužitelj osporava zakonitost odluke o troškovima postupka. 

 

Naime, u konkretnom slučaju radilo se prvenstveno o radno statusnom sporu, te su sve provedene radnje u postupku i bile upravo i jedino s tim u vezi.

 

Utoliko tužitelju-protutuženiku sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) pripada samo jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak, a kojem iznosu je onda u smislu Tbr. 42. Tarife trebalo dodati i pripadajući porez na dodanu vrijednost.

 

Zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

 

Slijedom svega iznijetog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.                             

 

U Splitu 8. lipnja 2017. godine.