Broj: Gž-2778/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Blaženki Rilov-Ćurin, u pravnoj stvari tužitelja F. T. iz M., …, OIB:, kojeg zastupaju punomoćnici iz Z.o.u. A.S.– D.M.– A.M.– I. G. iz R., protiv tuženika D. K. d.d., …, OIB:, kojeg zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-574/15 od 17. svibnja 2016. godine, dana 26. lipnja 2017. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci  posl. br. P-574/15 od 17. svibnja 2016. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 40.903,20 kuna s dosuđenom kamatom (dosuđujući dio točke 1. izreke), te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.687,50 kuna s dosuđenom kamatom (dosuđujući dio točke 3. izreke).

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-574/15 od 17. svibnja 2016. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.284,31 kuna sa zatraženom zateznom kamatom (točka 2. izreke).

 

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

             

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od osam dana isplati iznos od 40.903,20 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine teče po stopi od 12 posto godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do konačne isplate po stopi od 8,14 posto, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zakonske zatezne kamate da će se obračunavati uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, dok je s preostalim dijelom zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

              Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 15.284,31 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe 25. veljače 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 posto godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi od 8,14 posto, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope zakonske zatezne kamate da će se obračunavati uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka 2. izreke).

 

              Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku da naknadi u roku od osam dana tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.687,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17. svibnja 2015. godine do konačne isplate po stopi od 8,14 posto, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zakonske zatezne kamate da će se obračunavati uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je s preostalim dijelom zahtjev tužitelja s naslova parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka 3. izreke).

 

              Protiv te presude žalile su se stranke.

 

              Tužitelj se žalio protiv odluke pod točkom 2. izreke kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 15.284,31 kuna, pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači presuda prvostupanjskog suda u napadnutom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno, da se ista u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražen je trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost u svoti od 312,50 kuna.

 

              Tuženik se žalio protiv onog djela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 40.903,20 kuna s dosuđenom zateznom kamatom te protiv dosuđujućeg dijela odluke o parničnom trošku, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predloženo je da se presuda prvostupanjskog suda preinači u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja i predložio odbijanje iste kao neosnovane.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda, kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti kako je to propisano odredbom članka 365. stavka 2. istog Zakona.

 

              Tužitelj u ovoj parnici, od tuženika kao ranijeg poslodavca, koji je tužitelju otkazao ugovor o radu, a koji otkaz je utvrđen nedopuštenim, zahtjeva isplatu naknade plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa kod tuženika do zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, a zahtijeva i isplatu otpremnine.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3063/12 od 21. veljače 2014. godine utvrđen nedopuštenim otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 24. rujna 2012. godine, kao i odluka tuženika kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava od 24. listopada 2012. godine, te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto na kojemu je radio do donošenja odluke o izvanrednom otkazu. Citirana presuda da je postala pravomoćna 29. listopada 2014., a ovršiva 26. studenog 2014. godine.

 

              Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da do vraćanja tužitelja na rad kod tuženika nije došlo, obzirom da tužitelj nije zatražio prisilno izvršenje presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3063/12 od 21. veljače 2014. godine u roku od 30 dana od dana ovršivosti presude, a ovo iz razloga što se 06. kolovoza 2013. godine tužitelj zaposlio kod novog poslodavca.

 

              Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud smatrao kako nedopuštenost otkaza predstavlja osnov za potraživanje naknade plaće za cijelo vrijeme dok tužitelj, nakon otkaza, nije radio, odnosno dok je trpio gubitak na zaradi, a što znači, do zaposlenja kod novog poslodavca. Takvo je pravno shvaćanje utemeljeno na odredbi članka 87. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje ZR) kojom je određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

              Neosnovano tuženik u žalbi navodi kako tužitelj ne bi imao pravo na naknadu plaće, obzirom da je isti odbio vratiti se na posao kod tuženika, tj. nije postupio po pravomoćnoj i ovršnoj presudi kojom je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na rad.

 

              Naime, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3063/12 od 21. veljače 2014. godine je utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu što ga je tuženik dao tužitelju te je tuženik obvezan vratiti tužitelja na rad. Ova presuda je osnov za tužiteljevo potraživanje naknade plaće za vrijeme dok krivnjom tuženika nije radio, a kako se tužitelj u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca i više nije zainteresiran za vraćanje na posao kod tuženika, time nije prestalo njegovo pravo na naknadu plaće za razdoblje od prestanka rada do zaposlenja kod novog poslodavca koje se dogodilo još prije pravomoćnosti i ovršnosti presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3063/12 od 21. veljače 2014. godine, pa tuženik neosnovano prigovora kako tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće, jer se nije vratio na rad kod tuženika.

 

              Visinu naknade bruto plaće koja tužitelju pripada za razdoblje od prestanka rada kod tuženika do zaposlenja kod novog poslodavca, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju prosječne bruto plaće tužitelja u razdoblju od srpnja do rujna 2012. godine, tj. za mjesec koji su prethodili mjesecu u kojemu je tužitelj prestao s radom kod tuženika.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud na dosuđene iznose naknade plaće tužitelju priznao zateznu kamatu od dospijeća pojedinačnog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do konačne isplate prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Radi izloženog, žalba tuženika kojom pobija ovaj dio prvostupanjske presude, nije osnovana, pa je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a ista odbijena te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dosuđujućem dijelu za iznos od 40.903,20 kuna s dosuđenom zateznom kamatom.

 

              Nadalje, pobijanom presudom je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati otpremninu u iznosu od 15.284,31 kuna, jer je prvostupanjski sud smatrao da je ostvarenje prava na otpremninu vezano za otkaz ugovora o radu, pa kako radni odnos tužitelja kod tuženika nije ni prestao temeljem otkaza, tužbeni zahtjev s ovog naslova da nije osnovan.

 

              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev iz osnova isplate otpremnine.

 

              Naime, odredbom članka 119. ZR-a je određeno pravo radnika na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu kao jednog od načina prestanka ugovora o radu iz članka 104. ZR-a (pravo radnika na otpremninu u drugim slučajevima prestanka ugovora o radu je uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu).

 

              Prema odredbi članka 119. stavka 1. ZR-a radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodno neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

 

              Dakle, ostvarenje prava na otpremninu vezano je za otkaz ugovora o radu, pa kako je pravomoćnom presudom utvrđeno da je nedopušten otkaz o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik donio 10. listopada 2012. godine, to znači, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije ni prestao radi otkaza, a radi čega isti nema pravo na otpremninu prema odredbi članka 119. ZR-a.

 

              Zato je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u ovom dijelu.

 

              Pravilno  je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo – odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), kada je tuženika obvezao da razmjerno uspjehu u ovoj parnici naknadi tužitelju trošak u iznosu od 5.687,50 kuna.

 

              Stoga je temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kojom pobija odluku o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu.

 

              Kako tužitelj sa žalbom nije uspio, temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe uvećano za porez na dodanu vrijednost.

 

              Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 26. lipnja 2017. godine