Broj: Revr 1034/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Š., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u O., protiv tuženice Z. B., vlasnice Obiteljskog doma za starije i nemoćne, Ž., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida, naknade štete i isplate plaće, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-191/16 od 3. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru br. Pr-232/15-16 od 11. prosinca 2015., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. veljače 2015., kojom je tuženica izvanredno otkazala ugovor o radu tužiteljici (toč. I.), te je ujedno određen sudski raskid ugovora o radu s danom 11. lipnja 2015. (toč. II.). Tuženica je obvezana tužiteljici naknaditi štetu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu u bruto iznosu od 12.120,00 kn, sa zateznom kamatom od 12. lipnja 2015. do isplate (toč. III.). Isto tako tuženica je obvezana tužiteljici naknaditi plaću za razdoblje od 26. veljače 2015. do 11. lipnja 2015. u bruto iznosu od 10.850,04 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. IV.). Odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.875,00 kn (toč. V.), te je u cijelosti odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka (toč. VI.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima pod toč. I., II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je pravovremeno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica predlaže da se revizija prihvati, obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne i razumljive razloge, nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, niti postoji proturječnost između navoda u obrazloženju i provedenih dokaza i isprava koje se nalaze u spisu.

 

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. ZPP. Naime, o tome koje će od predloženih dokaza sud provesti u dokaznom postupku odlučuje prvostupanjski sud, pri čemu dokazivanje provodi utvrđivanje činjenica koje su pravno relevantne za donošenje odluke. Sama činjenica da je sud odbio provođenje dokaza čitanja bilježnice s evidencijom događaja od 12. studenoga 2014. do 12. veljače 2015. jasno ukazuje da se ti događaji ne odnose na povredu koja je tužiteljici stavljena na teret i radi koje je istoj dat izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik nije dokazao da bi tužiteljica počinila teške povrede radne obveze koje su joj stavljene na teret. Naime, utvrđeno je da je u vrijeme kada je štićenica tuženice J. L. izašla iz prostora tuženika, da je taj izlazak bio rezultat nedovoljne organizacije rada kod tuženika, a ne propusta tužiteljice. Kod toga je tužiteljica u isto vrijeme kupala drugu štićenicu i nije mogla vidjeti da je druga štićenica izašla iz prostora tuženice. Osim toga, utvrđeno je da štićenice tuženika nisu dobile krive lijekove, niti je tužiteljica bila zadužena za davanje lijekova, niti je za to bila osposobljena.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, radi čega niti odluka o otkazu nije dopuštena u smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 94/14 - dalje: ZR).

 

Pritom valja naglasiti da tuženica u reviziji posebno niti ne osporava utvrđenja suda glede nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Kako odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena, to su pravilno sudovi nižeg stupnja prihvatili zahtjev za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZR, budući da tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti ugovor o radu kod tuženice.

 

U samoj reviziji tuženica posebno osporava dosuđenu štetu zbog nezakonitog otkaza, navodeći da se ne zna o kojoj se vrsti štete radi, da je institut štete propisan pravilima obveznoga prava, da tužiteljici ne može biti dosuđena neka virtualna šteta, kao i da se za isti period ne može dosuditi šteta i plaća.

 

Suprotno navodima tuženice u tom dijelu su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, tužiteljica ima pravo na naknadu plaće za vrijeme od kada joj je tuženica uskratila isplatu plaće, pa do sudskog raskida ugovora o radu, jer da nije bilo nezakonitog otkaza ista bi radila i ostvarila bi plaću sve sukladno čl. 92. st. 4. i čl. 95. st. 3. ZR. Naime, do prekida ugovora o radu došlo je u konkretnom slučaju zbog krivnje poslodavca, pa tužiteljica ima pravo na isplatu neisplaćene plaće odnosno naknade plaće.

 

Glede pak dosuđene štete i u tom dijelu pravilno je primijenjeno materijalno pravo i to odredba čl. 125. st. 1. ZR, budući tužiteljici u slučaju nezakonitog otkaza pripada pravo na naknadu štete u visini od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovornih plaća odnosno naknada plaća. U konkretnom slučaju pravilno je dosuđena naknada u visini četiri prosječne plaće isplaćene prije nezakonitog otkaza, obzirom na vrijeme koje je tužiteljica radila kod tuženice.

 

Kod toga treba navesti da je pogrešno shvaćanje tuženice da bi se zahtjevi za isplatu plaće odnosno naknade plaće i zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza međusobno isključivali, budući da iz samog ZR jasno proizlazi da se ti zahtjevi međusobno ne isključuju, čak štoviše radnik ima, u slučaju kada su za to ispunjene pretpostavke, potraživati i plaću i štetu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 12. srpnja 2017.