Broj: Gž R-602/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Dražanu Penjaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice C. T. iz K., V. 6, OIB: …………., protiv tuženika G. K., K. Ul. Dr. F. T. 2, OIB: …………., zastupan po zakonskom zastupniku, zamjeniku koji obnaša dužnost gradonačelnika – N. B., a ovaj po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Žarko Čogelja i Dragica Čogelja u Šibeniku, radi isplate regresa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 5 Pr-132/16 od 21. travnja 2017. godine, dana 31. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I  Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 5 Pr-132/16 od 21. travnja 2017. godine:

 

a)      potvrđuje pod točkom I izreke u dijelu kojim se nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godine u iznosu od 2.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 05. kolovoza 2012. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate.

 

b)     preinačava pod točkom I izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2013.godinu i 2014. godinu u iznosu od po 2.000,00 kn za svaku godinu, odnosno ukupno 4.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog regresa, po stopi propisanoj člankom 29.stavkom 2. ZOO koja se do 31. srpnja 2015.godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- za 2013.godinu na iznos od 2.000,00 kn od 5. kolovoza 2013.godine pa do isplate,

- za 2014.godinu na iznos od 2.000,00 kn od 5. kolovoza 2014.godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana, na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u navedenom dijelu odbija kao neosnovan,

 

te pod točkom II izreke na način da ista u tom dijelu sada glasi:

 

"Nalaže se tužiteljici da tuženiku na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.768,75 kn, sve u roku od 8 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan".

 

II    Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove ovog drugostupanjskog postupka u iznosu od 785,15 kn, sve u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2012., 2013. i 2014. godinu u iznosu od po 2.000,00 kn za svaku godinu, odnosno ukupno 6.000,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno naznačene iznose do isplate, sve u roku od 8 dana (točka I izreke). Istom odlukom, obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 460,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka II izreke).

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. točka 1. i 3.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,25/13 i 89/14 dalje: ZPP-a)  uz prijedlog da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporavala osnovanost žalbenih navoda.

 

Žalba je djelomično neosnovana, djelomično osnovana.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora – tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od (6.000,00 kuna), u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, u smislu članka 458. stavak 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te pogrešne primjene materijalnog prava, prema članku 467. stavak. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na ime isplate regresa za korištenje godišnjih odmora u 2012., 2013. i 2014. godini.

 

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda, proizlazi:

- da nije sporno da je tužiteljica bila radnik tuženika, te da istoj iznos koji potražuje nije isplaćen;

- da je rješenjima o korištenju godišnjeg odmora za 2012. godinu, o korištenju drugog dijela godišnjeg odmora 2012. godinu, o korištenju godišnjeg odmora za 2013. godinu, o korištenju drugog dijela godišnjeg odmora 2013. godinu, te o korištenju godišnjeg odmora za 2014. godinu donesenima po gradonačelnici G. K. (listovi spisa 5-8) tužiteljici utvrđeno pravo na korištenje godišnjeg odmora, te da se istim rješenjima utvrđuje da za vrijeme godišnjeg odmora imenovana ima pravo na naknadu plaće u visini kao da je radila u redovnom radnom vremenu;

- da među strankama nije sporno da tužiteljica za 2014. godinu nije koristila godišnji odmor, već je istoj isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor;

- da je zaključcima donesenima po gradonačelnici G. K. odlučeno da se za utužene godine neće isplaćivati, među ostalim, regres za korištenje godišnjeg odmora, a zbog "sveopće recesije u financijskom i gospodarskom sustavu koje se reflektira na značajno umanjenje prihoda i primitaka G.. K.".

- da spisu prileži zaključak od 15. listopada 2014. godine gore navedenog sadržaja koji se odnosi na 2014. i 2015. godinu, no među strankama nije sporno da su navedeni zaključci doneseni i za 2012., te 2013. godinu;

- da je među strankama je sporno ima li tužiteljica pravo na isplatu potraživanog regresnog iznosa.

 

Ovaj sud je kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja dijelom pravilno, a dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U odnosu na potraživanje za 2012. godinu:

 

              Sukladno članku 42. stavku 1. Pravilnika o radu službenika i namještenika upravnih tijela G. K. od 24. listopada 2011. godine (dalje: Pravilnik) tužiteljica ima pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od najmanje 2.000,00 kn, koji će joj biti isplaćen u cijelosti, jednokratno, najkasnije do dana početka korištenja godišnjeg odmora, što je u skladu s odredbom članka 60. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/2009, 61/2011, dalje: ZR).

Odredbom članka 3. stavka 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine"  broj: 86/2008, 61/2011) propisano je da se kolektivnim ugovorom mogu se urediti materijalna i druga prava službenika i namještenika u upravnim tijelima lokalnih jedinica. Kolektivni ugovor sklapaju ovlašteni predstavnici sindikata i općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan.

Obzirom da u vrijeme sklapanja Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 115/10, TKU) nije stupio na snagu Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje ("Narodne novine" br. 82/12. i 88/12.), dalje Zakon o reprezentativnosti, koji važi za čitavo područje javnih službi (Zakon o reprezentativnosti stupio je na snagu 28. srpnja 2012. i važio do 7. kolovoza 2014. kada je stupio na snagu Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata -"Narodne novine" br. 93/14.), to se sukladno citiranim odredbama, u konkretnom slučaju TKU ne primjenjuje.

              Shodno navedenom, tužiteljica ima pravo na isplatu regresa za 2012. godinu u skladu s odredbama 42. stavka 1. Pravilnika i čanka 60. stavka 1. ZR-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u potvrđenom dijelu, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje kojeg od onih žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

              U odnosu na potraživanje za 2013. godinu

 

              Uvidom u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12 – u daljnjem tekstu:TKU/12) uočeno je da je isti potpisan i od strane Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske. Potonje navedeni sindikat potpisnik je i Dodatka I. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12 – u daljnjem tekstu: Dodatak I), pa prema tada važećem Zakonu o reprezentativnosti vrijedi za čitavo područje javnih službi bez obzira što neki od sindikata koji su bili zastupljeni kroz pregovarački odbor  i nisu potpisali Dodatak I. TKU/12, odnosno bez obzira što neki od sindikata nisu pristali na postignuti dogovor.

 

              Odredbom članka 2. Dodatka I propisano je da se članak 60. TKU/12-a neće se primjenjivati u 2013. godini. Navedenim člankom 60. stavkom 1. TKU/12 propisno je da zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, dok preostali stavci istog članka reguliraju pitanje visine i vrijeme isplate regresa.

 

              Sukladno navedenom, potraživanje tužiteljice za 2013. godinu nije osnovano.

 

              U odnosu na potraživanje za 2014. godinu:

 

Obzirom da je, među strankama, nesporno da tužiteljica za 2014. godinu nije koristila godišnji odmor, već je istoj isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor, to ista nema pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, sve u smislu odredbe 42. Pravilnika.

 

Navedeno, tim više jer iz stanja spisa nije razvidno je li osnovana tvrdnja tuženice da ju je tuženik nezakonito omogućio u pravu na korištenje godišnjeg odmora, sve u smislu odredbe članka 8. i 221a ZPP-a. Tužiteljica u spis nije priložila odluku Upravnog suda u Splitu na koju se bez specifikacije poslovnog broja i datuma paušalno poziva.

 

Sukladno navedenom, potraživanje tužiteljice za 2014. godinu, također nije osnovano.

 

U odnosu na trošak postupka:

 

Tužiteljici nije obistinjen trošak, obzirom da je u spis priložila isključivo potvrdu o cijeni karte i račun za izdavanje navedene potvrde, no spisu ne prileži dokaz da su putne karte doista i kupljene, odnosno da je trošak doista i nastao.

 

Nadalje, tuženiku pripada za odgovor na tužbu 75 bodova (Tbr. 8. točka 1.) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14 - u daljnjem tekstu: Tarifa) za ročište održano  22. studenog 2016. godine 37,5 boda (Tbr. 9. točka 2. Tarife), za ročišta održana 13. prosinca 2016. godine, 24. siječnja 2017. Godine, 08. veljače 2017. godine, te 28. ožujka 2017. godine po 75 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), te za objavu 37,5 bodova (Tbr. 9. točka 3. Tarife) uvećano za vrijednost boda (Tbr. 50. Tarife) što ukupno iznosi 4.500,00 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu 1.125,00 sveukupno 5.625,00 kn. Trošak podnesaka od 09. prosinca 2016. godine nije priznat jer je isti predan na ročištu od 13. prosinca 2016. godine. Isto tako, tuženik je u postupku uspio s 67 %, stoga mu, u konačnici pripada parnični trošak u iznosu od 3.768,75 kn.

 

              Tuženiku pripada i trošak sastava žalbe 93,75 bodova (Tbr. 10. točka 1.) uvećano za vrijednost boda (Tbr. 50. Tarife) što ukupno iznosi 937,50 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu 234,37 sveukupno 1.171,87 k, te obzirom na uspjeh od 67 % ukupni iznos od 785,15 kn.

 

Stoga je, na temelju odredbe članaka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom Ia izreke ove presude, a u skladu s odredbom članka 373. stavka 3. ZPP-a, te 154. stavka 2., 155. i 166. stavka 2. ZPP-a kao pod točkom Ib i II izreke ove presude.

 

U Splitu 31. srpnja 2017. godine.