Broj: Gž R-93/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. S. Š., O.: iz S., P. 33, zastupane po punomoćniku D. B., odvjetniku u S., protiv tuženika C. d.o.o. S., O.:, S., H. 57a, zastupanog po punomoćnici T. K. M., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude O. suda u S., pod poslovnim brojem Pr-385/13 od 26. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda O. suda u S., pod poslovnim brojem Pr-385/13 od 26. studenog 2015. u dijelu točke I. izreke, kojom je utvrđen nedopušten i nezakonit izvanredni otkaz ugovora o radu sa tužiteljicom od 1. svibnja 2005., kojeg je tuženik donio 12. kolovoza 2010.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se pobijana presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku s osnova naknade pretrpljene štete zbog sudskog raskida ugovora o radu naknaditi tužiteljici ukupno iznos od 33.037,44 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan na isplatu naknade plaće u iznosu od 52.702,25 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke) i odlučeno o troškovima postupka (točka III. izreke) te u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

         Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se utvrdi da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je donio tuženik 12. kolovoza 2010. godine, kojom se otkazuje ugovor o radu sa tužiteljicom od 1. svibnja 2005. godine za radno mjesto komercijalista, nedopuštena i nezakonita te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao pa se sudski raskida Ugovor o radu na neodređeno radno vrijeme od 1. svibnja 2005. godine s danom 26. studenog 2015. godine te nalaže tuženiku C. d.o.o. S. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici Ž. S. na ime naknade pretrpljene štete zbog sudskog raskida ugovora o radu šest prosječnih mjesečnih bruto plaća u iznosu od 5.506,24 kuna tj. ukupan iznos od 33.037,44 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 26. studenog 2015. pa do konačne isplate (točka I. izreke).

 

              U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplatiti tužiteljici iznos od 52.702,25 kuna, na ime bruto plaće za razdoblje od 13. kolovoza 2010. godine pa do 31. ožujka 2012. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište prema visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje teku na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u pobijanoj presudi .

 

              Ujedno je naloženo tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 23.125,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude žali se tuženik, kako iz žalbenih navoda proizlazi zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika te osporila žalbene navode i predložila žalbu tuženika odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuju tuženik u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude i nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se stoga presuda može ispitati.

 

          Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu danog joj tuženikovom odlukom o otkazu od 12. kolovoza 2010., te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom 1. svibnja 2005. uz naknadu pretrpljene štete te plaće za razdoblje od 13. kolovoza 2010. do 31. ožujka 2012.

 

Odredbama članka 108. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Stavkom 2. članka 108. ZR-a propisano je kako se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici kojeg je tuženik donio 12. kolovoza 2010. proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 21. lipnja 2010. do 9. rujna 2010. koristila godišnji odmor te je 10. kolovoza 2010. bila dužna doći na posao, a kako se nije pojavila na radnom mjestu tuženik je pozvao da odmah dođe na posao te da se tužiteljica osobno javila tuženiku po pozivu dana 10. kolovoza 2010., kada je upućena na dužnost dolazaka na posao i izvršavanje radnih obveza uz prijetnju otkaza ugovora o radu, unatoč čemu tužiteljica tog dana niti naredna dva dana nije došla na posao niti se nakon toga javila ili obavijestila tuženika o eventualnom razlogu nedolaska.

 

I u ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno da je prije donošenja predmetne odluke o otkazu tužiteljica koristila pravo na porodni dopust po isteku kojeg je koristila godišnji odmor te da je radila kod tuženika od 1. svibnja 2005. temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu komercijaliste.

 

Upravo radi ocjene osnovanosti navoda iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici te utvrđenja činjenice je li tužiteljica po isteku godišnjeg odmora na dan 10. kolovoza 2010. bila nazočna na radnom mjestu ili ne tijekom radnog vremena, rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem Gžri-235/12 od 8. svibnja 2013. ukinuta je ranija presuda O. suda u S. pod poslovnim brojem IV P-583/10 od 21. svibnja 2012. te predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi nadopune činjeničnog stanja.

 

Međutim, u nastavku postupka tužiteljica raniju neprijepornu tvrdnju da je po isteku godišnjeg odmora na dan 10. kolovoza 2010. bila nazočna na radnom mjestu u svom ponovnom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. rujna 2015. mijenja, ističući kako je zapravo 10. kolovoza 2010. još uvijek bila na godišnjem odmoru koji je trebao trajati do 12. kolovoza 2010.

 

Iako žalitelj s pravom ukazuje na odstupanja u kazivanjima tužiteljice  u tom pravcu, ovdje valja prije svega ukazati na normativne akte tuženika, koji je Pravilnikom o radu  od 31. svibnja 2010. i koji je bio na snazi u spornom razdoblju, u članka 40. stavku 2. izričito propisao obvezu poslodavca svakom radniku izdati rješenje o korištenju godišnjeg odmora, najkasnije 30 dana prije početka korištenja godišnjeg odmora.

 

          Kada navedena činjenice u postupku nije bila sporna to tuženik i nije bio dužan u tom smislu dostaviti dokaz na okolnost početka i završetka trajanja godišnjeg odmora jer se neprijeporne činjenice ne dokazuju u smislu odredbe članka 221. ZPP-a. No, u novonastalim okolnostima obzirom na izričitu zakonsku obvezu poslodavca vezanu za ostvarivanje prava radnika na godišnji odmor, upravo je na tuženiku bio teret dokaza u tom pravcu.

 

              U tom kontekstu je valjalo i cijeniti pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u pobijanoj odluci, a na koju ukazuje žalitelj u žalbenim navodima.

 

              Prvostupanjski sud je, naime, u ponovljenom postupku, osnovom rezultata provedenog dokaznog postupka, smatrao nedvojbeno utvrđenim kako tužiteljica svojim ponašanjem koje je prethodilo spornoj odluci nije počinila tešku povredu radne obveze zbog koje bi joj bilo opravdano izvanredno otkazati ugovor o radu, pri čemu tuženik nije uzeo u obzir činjenicu razgovora s tužiteljicom i njenu iskazanu volju za daljnji rad i regulaciju radnopravnog statusa pa se radi o zlonamjernom postupku tuženika kao poslodavca, slijedom čega je donoseći pobijanu Odluku tuženik postupio suprotno odredbi članka 108. stavak 1. ZR-a.

 

           Naime, raspravljajući i ocjenjujući pitanje dopuštenosti otkaza u svezi tvrdnje tužiteljice da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz prvostupanjski sud je smatrao utvrđenim da se tužiteljica vratila na posao nakon duljeg opravdanog izostanka te je između tužiteljice kao radnika i tuženika vođen razgovor vezano za daljnji rad tužiteljice kod tuženika, što pak potvrđuje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da izbivanje tužiteljice nakon što između stranaka nije postignut sporazum u tom pravcu, u svakom slučaju ne može imati obilježja teške povrede radne obveze, a koje bi opravdavalo izricanje ovako drastične mjere izvanrednim otkazivanjem ugovora o radu.

 

            Nema dvojbe da nepoštivanje radnih obveza i dužnosti predstavlja povredu koju poslodavac ima pravo i može sankcionirati  na načine i u skladu s normativnim aktima unutar zakonskih okvira, koja osiguravaju nužnu zaštitu radniku u radnom odnosu. No, za najteži oblik povreda radne dužnosti koja bi opravdavala donošenje izvanrednog otkaza  na tuženiku  je teret dokaza da se radi upravo o takvom ponašanju djelatnika, koje obzirom na uvažavanje svih konkretnih okolnosti ukazuje da radni odnos između ugovornih strana više nije moguć.

 

Naime, prema odredbi članka 131. stavak 3. ZR-a propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Izvanredni otkaz je zapravo predviđen kao izvanredno pravno sredstvo okončanja ugovora o radu za kojim može posegnuti jedna od ugovornih strana kada zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, kako se ovdje radi o tzv. trenutnom otkazivanju ugovora o radu, bez obveze poštivanja otkaznog roka, sukladno članku 108. ZR-a, izvanredni otkaz se može dati samo ako za to postoji naročito opravdan razlog i nemogućnost nastavka radnog odnosa.

 

              Utoliko je pravilan zaključak suda prvog stupnja da, u konkretnom slučaju, izostanak tužiteljice kod činjenice da tuženiku nije nastala šteta ili problem u organizaciji rada, a posebno uzimajući u obzir prethodno trajanje radnog odnosa tužiteljice i okolnost da se tužiteljica vraćala na posao nakon duljeg opravdanog izostanka te s direktorom tuženika obavila razgovor u svezi daljnjeg rada kod tuženika i da su stranke razgovarale o mogućem sporazumnom prestanku radnog odnosa što proizlazi iz sporazumnog raskida od 10. kolovoza 2010., do kojeg pak nije došlo, u svakom slučaju ne može se okarakterizirati kao neopravdan izostanak niti predstavlja opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

              Slijedom izloženog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su ostvareni uvjeti za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljice, pa je u navedenom, obzirom na tijekom postupka od strane tužiteljice postavljeni zahtjev za sudski raskid, sud prvog stupnja utvrđujući nedopuštenost otkaza ugovora o radu tužiteljici, uvažavajući činjenicu kako tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, valjanom primjenom odredbe članka 117. ZR-a kao dan prestanka radnog odnosa utvrdio dan donošenja sudske odluke 26. studenog 2016.

 

Budući da u ovom dijelu nisu ostvareni žalbeni razlozi, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je tom dijelu pobijanu presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi, a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

S pravom tuženik u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o pravu tužiteljice na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza te pravu na isplatu razlike plaće jer u tom dijelu nedostaju podaci o odlučnim činjenicama temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi visinu pripadajuće naknade tužiteljice s ovih osnova.

 

Naime, kod dosuđivanje naknade plaće valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno smatrao da tužiteljici pripada razlika između plaće koju je primala dok je radila kod drugog poslodavaca tijekom trajanja ovog spora, a to pravo joj pripada jer nakon utvrđenja da otkaz nije bio dopušten tužiteljica ima pravo na naknadu plaće u iznosu koji bi primala da otkaza nije bilo, a kada je u međuvremenu radila tada ima pravo na razliku između plaće koju je primala za vrijeme dok je radila i plaće koju bi primala.

 

Isto tako, valjana je i ocjena prvostupanjskog suda o pravu tužiteljice na naknadu štete zbog neosnovanog otkaza u skladu s kriterijima predviđenim odredbom članka 117. ZR-a.

 

Međutim, s pravom žalitelj osporava pravilnost i zakonitost utvrđenja suda o visini prosječne plaće ostvarene u razdoblju od tri mjeseca koja su prethodili odluci o otkazu, a osnovom koje je tužiteljici priznata naknada štete i plaće kroz utuženo razdoblje. Naime, plaću i naknadu plaće u smislu članka 84. stavka 4. ZR-a predstavlja plaća i naknada plaće u bruto iznosu. Pri tome pojam "bruto 2" u obračunskoj listi poslodavca predstavlja ukupan iznos koji tereti poslodavca (doprinosi na plaću – zdravstveno osiguranje, zapošljavanje i zaštita na radu) pa su u tom pravcu osnovani žalbeni navodi tuženika da navedeni iznos ne predstavlja bruto plaću u smislu citirane odredbe. S druge strane iz spisu dostavljene dokumentacije od strane tuženika, a sukladno navodima podneska tuženika od 20. veljače 2012. proizlazi da je za tužiteljicu dostavljen obračun plače za mjesec lipanj 2010., srpanj 2010. i kolovoz 2010., iako se radi o mjesecu u kojem je tužiteljici danom 12. kolovoza 2010. godine izvanredno otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka pa se navedeni mjesec ne može uzeti u obračun prilikom utvrđivanja visini prosječne plaće kao osnove za utvrđenje pripadajuće naknade. Nadalje, prema dostavljenoj obavijesti tuženika, uz koje su priloženi i platni podaci za kolovoz i rujan 2008. godine, što nije relevantno razdoblje za utvrđivanje visine prosječne plaće prilikom dosuđivanja naknade s ovih osnova, proizlazi da je tužiteljica koristila pravo na porodni dopust i bolovanje, što bi se dalo zaključiti i iz dostavljene platne liste za mjesec lipanj 2010., obzirom na broj radnih sati naznačenih u istoj.

 

         Kako, međutim, u tom pravcu nedostaju relevantni podaci jer prilikom obračuna ostvarene plaće valja imati u vidu sva prava i naknade koja je tužiteljica ostvarila radom kod tuženika u razdoblju od puna tri mjeseca koja su prethodila izvanrednom otkazu to u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti za preinaku pobijane presude u smislu članka 373.a ZPP-a.

 

Stoga je, uvažavanjem žalbe tuženika, u ovom dijelu temeljem odredbe članka 370. ZPP-a pobijanu presudu valjalo ukinuti i u tom dijelu predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje.

 

U nastavku postupka sud prvog stupnja će nadopuniti činjenično stanje u skladu s iznesenim primjedbama i uputama, te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, ponovno odlučiti i o ovom dijelu zahtjeva tužiteljice.

 

Kako za sada nisu poznati i svi parametri o kojima ovisi odluka o troškovima postupka to je istu valjalo ukinuti u skladu s odredbom članka 166. stavak 3. ZPP-a, time da će se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

 

U Splitu 31. kolovoza 2017.