Broj: Gž R-699/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, Drage Grubeše, suca izvjestitelja i člana vijeća, Josipa Gabrića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz O., D. Š. 34, OIB …., zastupan po punomoćniku B. R., odvjetniku iz O., protiv I-tuženika I.N.A. d.d. Z., V.H. 10, OIB … i II-tuženika D. P., I.N.A. d.d. Z., V. H. 10, OIB …, oboje zastupani po punomoćniku V. B., odvjetniku iz O., radi zabrane diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi I i II-tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku br. Pr-707/2015-28 od 3. studenog 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 31. kolovoza 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba I i II-tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja br. Pr-707/2015-28 od 3. studenog 2017. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu (toč. I do III izreke), te u odluci o trošku (toč. IV.).

 

              I i II-tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/                Utvrđuje se da su I-tuženik I.N.A.  d.d. Z., OIB: … i II-tuženik D. P., Z., povrijedili pravo tužitelja B. R. iz O., OIB: …, na jednako postupanje – diskriminacijom.

 

II/               Zabranjuje se od strane I i II-tuženika poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši ili može prekršiti pravo tužitelja na jednako postupanje, odnosno tuženicima se nalaže da provedu radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice.

 

III/               Nalaže se I-tuženiku da na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti  i to dostojanstva, časti, ugleda i duševnog zdravlja isplati tužitelju novčani iznos od   30.000,00 kn (tridesettisućakuna) uz pripadajuću zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe  uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 8 dana.

 

IV/                Nalaže se I-tuženiku I.N.A. d.d. Z. i II-tuženiku D. P. da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.650,00 kn, u roku 8 dana.

 

       Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan."

 

Ovu presudu pod toč. I do III, kao i u odluci o trošku (toč. IV) pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju I i II-tuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13.) – dalje ZPP, s prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i dosudi trošak žalbe.

 

              Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih navoda tuženika i predložio da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nasuprot žalbenim navodima tuženika prvostupanjska presuda sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, da se ne bi mogla ispitati, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Nesporno je da je tužitelj zaposlen kod I-tuženika od 1. siječnja 1999. godine na radnom mjestu eksperta u R. O., i da je I-tuženik kroz razdoblje od 10 godina s tužiteljem zaključio više Aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova direktora R. O.– u sektoru upravljanja maloprodajom. Zadnji Aneks ugovora o radu za ove poslove tužitelj je zaključio 1. travnja 2013. godine do 31. svibnja 2013. godine. Nakon 31. svibnja 2013. godine I-tuženik je s tužiteljem zaključio ugovor o radu - vodeći specijalist za podršku u maloprodaji, s manjom plaćom nego za radno mjesto direktora R. O.

 

              Tužitelj je podnio pritužbu za zaštitu dostojanstva radnika (čl. 130. Zakona o radu – NN br. 149/09., 61/11.) – dalje ZR, 10. svibnja 2013. godine Etičkom povjerenstvu, a Etičko povjerenstvo je Odlukom od 21. svibnja 2013. godine (EP-5/13.) zaključilo da nema osnova za pokretanje etičkog postupka po Etičkom kodeksu – koji ima značaj Pravilnika o radu. Kako tužitelj nije prekinuo rad, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se na tužbu tužitelja ne primjenjuju odredbe o prekluzivnom roku za podnošenje tužbe od 8 dana (čl. 130. st. 4. i 5. ZR).

 

              Diskriminacijsku tužbu zbog diskriminacije po dobi i obrazovanju (čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije – NN br. 85/08. i 112/12) – dalje ZSD u svezi s čl. 5. st. 4. i 5. ZR, temelji na tvrdnjama da mu je na sastanku u Zagrebu od II-tuženika ukazano da za njega nema mjesta u R.O. (predugo je direktor, pa nećemo te valjda kolicima s tog radnog mjesta na groblje), da su prije isteka zadnjeg Aneksa ugovora o radu puštene od drugih glasine da mu ugovor o radu za direktora R.O. neće biti produljen, da ga se uporno guralo prema otpremnini, i da je za njega najbolje da ode iz I.N.E., dok V. P. takva opcija nije ponuđena, da je odnos II-tuženika prema njemu bio hladan, nepovjerljiv, sarkastičan, da ga II-tuženik izostavljao iz odlučivanja o kadroviranju u R.O. (D.-H.), da II-tuženik kroz 13 mjeseci svog mandata niti jednom nije posjetio R.O., da nije dobio potporu za slučaj P., da je automobil (Peugeot 308) mimo kriterija dodijeljen voditelju M. P. iz Z., da mu II-tuženik nije odgovorio na upućene e-mailove, da mu je u jednom e-mailu odgovorio da nepravilno korespondira elektroničkom poštom (vikanje), da je nezakonito postupljeno kada kod natječaja za direktora R. Z. nije pozivan na psihologijsko testiranje (natječaj od 18. travnja 2013.g.), da ga se nije pozivalo na intervju, i da je nezakonito za direktora R. Z. izabran (11 kandidata) A. A., jer nije imao završenu VSS – ekonomski fakultet, da je nezakonito odlučeno da se ne objavi natječaj za izbor direktora R. O. i da je na mjesto direktora R.O. O. izabran (imenovan) V. I. (iz Đ.) bez odgovarajuće stručne spreme (nije završio fakultet).

 

              Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj učinio vjerojatnim da je diskriminiran po dobi od I i II-tuženika u odnosu na druge zaposlene jer molba tuženika za direktora R.O. nije niti razmatrana, a za direktora R.O. izabrana mlađa osoba (42 godine) iako nije ispunjavala uvjete u pogledu stručne spreme, da je nezakonito za direktora regije O. imenovan V. I. iz Đ., da su tuženici isključivali tužitelja kao direktora R.O. iz procesa odlučivanja (kadroviranje u R.O.), da je I-tuženik nezakonito kroz duže vremensko razdoblje s tužiteljem zaključivao Anekse ugovora o radu na određeno vrijeme i svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na odredbi čl. 5. st. 3., 4. i 5. ZR, zatim na zaključku da je postupanje tuženika suprotno Direktivi Europske Unije (2000/78.) i te na shvaćanju da se radi o prikrivenoj diskriminaciji i diskriminaciji po dobi pri primjeni kriterija i uvjeta napredovanja.

 

              Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporednoj situaciji. Neizravna diskriminacija postoji kad naizgled neutralna odredba, kriterij i praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. ZSD u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriteriji ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

 

              Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući odabir i uvjete na području rada i radnih uvjeta, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima.

 

              Tvrdnje tužitelja i pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda da su tuženici postupali suprotno čl. 10. toč. 3. Kolektivnog ugovora, zatim čl. 2. toč. 3. te 4. i čl. 10. toč. 2. KU, te suprotno odredbama čl. 2.1.1., čl. 2.1.1. toč. 3., 4. i 5. Uputa o zapošljavanju i promjeni rasporeda i prestanku radnog odnosa radnika I.N.A. d.d. od 30. studenog 2012. godine, ne predstavljaju po ocjeni ovog suda, kako to tuženici ispravno upiru u žalbi, izravnu ili neizravnu (prikrivenu) diskriminaciju po dobi.

 

              Činjenica što I-tuženik nije produljio ugovor s tužiteljem nakon isteka vremena za poslove direktora R.O. nije nezakonito postupanje poslodavca, jer je ugovor o radu prestao istekom  vremena na koji je zaključen. Sklapanje više ugovora na određeno vrijeme na duže vremensko razdoblje je nezakonito, ali nije diskriminirajuće niti po jednoj diskriminacijskoj osnovi na području kriterija i uvjeta napredovanja, jer tužitelj nije stavljen u nepovoljni položaj u usporednoj situaciji, jer je i sam sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme, a takva praksa je postojala i u odnosu na druge rukovoditelje regija.

 

              Time što tužitelj nije izabran na natječaju za poslove direktora regije Z., te što je za direktora regije O. internom popunom izabran V. I., po ocjeni ovog suda tužitelj nije diskriminiran po dobi i po kriterijima zapošljavanja i napredovanja. Tužitelj se ne može tek u ovoj fazi postupka pozivati da je diskriminiran po dobi u svezi ovih natječaja, jer se u podnesenim tužbama Pr-498/13 i Pr-510/13 nije pozivao na diskriminaciju po dobi, s zahtjevima za utvrđenjem ništetnosti zaključenih ugovora o radu s A. A. i V. I.

 

Također, po ocjeni ovog suda činjenica što je tužitelj završio Ekonomski fakultet i postdiplomski studij, ne predstavlja diskriminaciju po obrazovanju samo zbog toga što ostali direktori regije, te novoizabrani direktori regije nemaju završene fakultete, ili nemaju završene fakultete i postdiplomski studij kao tužitelj.

 

No, međutim, po ocjeni ovog suda tužitelj je, kako to proizlazi iz preostalih pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda, od I-tuženika i II-tuženika kao nadređenog uznemiravan po dobnoj diskriminaciji (čl. 3. ZSD u svezi s čl. 5. st. 5. i čl. 130. ZR).

 

              Po čl. 3. st. 1. ZSD uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacionih osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

              Poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojim radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, a ako je tako postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima (čl. 5. st. 5. ZR).

 

              Stavljanje na znanje tužitelju od nadređenog (drugotuženika),da se s tužiteljem neće produljiti aneks ugovora o radu za direktora regije O. zbog njegove dobi, širenje zlonamjernih glasina da je predugo direktor, uporno guranje tužitelja prema otpremnini, iako je tužitelj u to vrijeme bio star 61. godinu, da zbog starosne dobi treba otići u mirovinu (pa nećemo te valjda s kolicima s tog radnog mjesta na groblje), širenje glasina da će biti smijenjen za direktora R.O. zbog starosne dobi, jer se na njega više ne računa, zatim neprimjeren odgovor II-tuženika da tužitelj u poslovnoj korespondenciji piše velikim slovima (viče), i konačno, ne davanje 33 mjeseca tužitelju konkretnih zadataka nakon sklapanja ugovora o radu za poslove vodećeg specijalista za podršku maloprodaji, predstavlja po ocjeni ovog suda, neželjeno ponašanje koje je imalo za cilj povredu dostojanstva tužitelja, koje je kod tužitelja uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, motivirano postupcima I-tuženika i II-tuženika bez opravdanih i legitimnih razloga, a i stavljanje tužitelja u nepovoljniji položaj u usporedivoj situaciji u odnosu na druge osobe na području rada.

 

Tužitelj je učinio vjerojatnim uznemiravanje na području rada po diskriminacionoj osnovi starosne dobi, a tuženik na kome je bio teret dokazivanja nije dokazao suprotno (čl. 20. ZSD).

 

              Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke dr. P. F. utvrdio da se kod tužitelja tijekom 2014. godine razvio poremećaj prilagodbe s anksioznim depresivnim sindromom, koji je doveo do trajnog oštećenja duševnog zdravlja koje umanjuje životne i radne aktivnosti tužitelja za 10% trajno.

 

              Tužitelju pripada pravo na naknadu štete po općim pravilima obveznog prava, jer je bolest tužitelja, po ocjeni ovog suda, u uzročno posljedičnoj vez s uznemiravanjem po diskriminaciionoj osnovi životne dobi.

 

              I-tuženik neosnovano prigovara visini dosuđene naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast. Prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo časti i ugled dosudio pravičnu novčanu naknadu od 30.000,00 kn (čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima – NN br. 38/05., 41/08.).

 

              Odluka o trošku žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP.

 

              Temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci odluke.

 

U Osijeku 31. kolovoza 2017. godine.