Broj: Gž R-1374/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja Ž. C., OIB: ., D. M., ..., zastupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika H. n. d.d., OIB: ...., Z., ..., zastupanog, po punomoćniku B. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 11 Pr-671/15-21 od 10. studenog 2016., dana 6. rujna 2017.

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 11 Pr-671/15-21 od 10. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, osim dosuđenih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknade plaće, te u točkama II. i III. izreke u cijelosti.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknade plaće, na način da se ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan. 

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s naslova dužnih iznosa plaća i naknada plaća ukupan iznos od 21.268,89 kune sa zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova neisplaćenog jednokratnog dodatka na plaću ukupan iznos od 5.400,00 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose, dok je točkom III. izreke tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.100,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2016. do isplate.

Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači podredno ukine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tvrdnjama da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da presuda sadrži razloge o pravno odlučnim činjenicama te ju je moguće ispitati.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i naknade plaće za razdoblje od 1. ožujka 2012. do 3. prosinca 2014., te jednokratnog dodatka na plaću za 2012., 2013. i 2014.

U postupku je utvrđeno: da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu u razdoblju od 16. studenog 2005. do 3. prosinca 2014.; da je tužitelju niz godina plaća bila obračunata po koeficijentu 1,45 da bi tuženik sukladno donesenim odlukama generalnog direktora u razdoblju na koje se odnosi postavljeni tužbeni zahtjev opetovano umanjivao plaću i naknadu plaće tužitelja; da tužitelju u istom razdoblju nije bio isplaćivan niti jednokratni godišnji dodatak na plaću, a na način na koji je to predviđeno u članku 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“, broj 4/02, 91/03, 93/04, 97/05, 133/06, 11/08, 96/13 i 142/13; dalje u tekstu: KU).

Osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja, uz stajalište da tuženik, kao poslodavac nije mogao jednostranom odlukom smanjiti plaću bez suglasnosti radnika (tužitelja), kao i da je takvo smanjenje protivno kolektivnom ugovoru, a držeći osnovanim i potraživanje tužitelja s osnove jednokratnog dodatka na plaću za 2012., 2013. i 2014. u iznosima od po 1.800,00 kune temeljem članka 49. KU, udovoljava tužiteljevu zahtjevu.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno zaključio o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao jednostrano umanjiti bruto plaću tužitelja u kategoriji korekcije, jer se radi o jednostranoj odluci na koju tužitelj nije pristao. Iako je odredbom članka 5. stavak 4. Pravilnika o plaćama regulirano da generalni direktor tuženika može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz ovog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu, radi se o jednostranoj odluci tuženika, a tuženik je u takvim okolnostima jedino mogao tužitelju ili otkazati ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u pogledu visine plaće ili otkazati ugovor o radu redovitim otkazom zbog poslovno uvjetovanih razloga.

Osim toga, odredba članka 93. stavak 2. KU, kao i odredba članka 7. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje u tekstu: ZR), jamči primjenu za radnika najpovoljnijeg prava te stoga tužitelj suprotno navodima tuženika ima pravo na isplatu plaće prema ugovorenom koeficijentu 1,45.

S tim u vezi je također za istaći kako iz priloženih obračunskih isprava za isplatu plaće u utuženom periodu proizlazi da je u istima naveden koeficijent 1,45. Obzirom da se u ugovoru o radu koji je 2005. tužitelj zaključio s tuženikom u članku 2. navodi koeficijent 1,30, za zaključiti je da je u utuženom razdoblju na temelju sporazuma tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika došlo do uvećanja koeficijenta na 1,45. Time je dakle uz suglasnost stranaka ugovor o radu iz 2005. izmijenjen u pogledu visine koeficijenta. Okolnost da u vezi toga nije sačinjen pisani dodatak – aneks ugovora o radu, bez utjecaja je za drugačiji zaključak kraj činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju trebao isplatiti plaću tužitelju primjenom koeficijenta 1,45. Stoga tvrdnje tuženika da je taj koeficijent mogao smanjiti nisu osnovane, a uz to treba navesti da tuženik nije smanjio koeficijent, već je umanjio bruto plaću obračunatu na temelju tog koeficijenta i to u kategoriji tzv. „korekcije“. Naime, predmet ove parnice nije iznos koeficijenta već smanjenja iznosa bruto plaće u kategoriji korekcije na temelju odluka generalnog direktora tuženika.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja koje je izrađeno primjenom koeficijenta 1,45 utvrdio pripadajuću razliku plaće, te naknade plaće za utuženo vremensko razdoblje u iznosu od 21.268,89 kuna, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja ispravno prihvaćen kao osnovan.

U odnosu na tuženikove navode da je naknadu plaće tužitelju obračunao u visini najniže osnovne plaće kod tuženika za vrijeme kada nije radio, dok je bio na tzv. čekanju slijedom pravomoćne Odluke o privremenom prekidu rada od 22. rujna 2014., ističe se da su isti navodi neprihvatljivi jer su protivni odredbama KU-a, gdje je propisano da radnik za vrijeme prekida rada bez svoje krivnje ima pravo na naknadu plaće u visini osnovne plaće obračunate prema tom KU.

Vezano uz žalbene navode u odnosu na dosuđeni jednokratni dodatak na plaću za 2012., 2013. i 2014. u iznosima od po 1.800,00 kuna, za navesti je kako je predmetnu tražbinu tužitelja prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanom uz ispravnu primjenu odredbe članka 49. KU u vezi s člankom 93. stavak 2. KU. i člankom 7. stavak 3. ZR-a.

Inače, kada je tužitelj nakon financijskog vještačenja precizirao svoj zahtjev prema točnim iznosima koje je vještak naznačio, nije došlo do preinake tužbe koja bi imala značaj objektivne preinake, dakle, okolnosti kada parnica kreće od početka. Radi se samo o preciziranju već iznesene činjenične osnove, te preciziranju zahtjeva u skladu s onim prije postojećim, čime ne stoji ni žalbeni razlog istaknut s tim u vezi.

Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava ovaj sud je utvrdio kako tužitelj nema pravo na zatezne kamate na cijeli iznos dosuđene razlike bruto plaće odnosno naknade plaće.

Naime, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, slijedom čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

Prema ocjeni ovog suda, ovo djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva u pogledu sporednog potraživanja, u konačnici nije od utjecaja na ocjenu uspjeha stranaka u postupku, slijedom čega je pobijana presuda u odluci o parničnom trošku (pod točkom III. izreke) također pravilna i zakonita.

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi članka 368. stavak 1., članka 373. točka 3. i članka 166. stavak 2. ZPP-a.

U Splitu 6. rujna 2017.