Broj: Revr 122/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K. iz V. G., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., protiv I-tuženika Z. l. Z. - U. d.o.o. u likvidaciji, V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. H., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. & p. d.o.o. u Z., i II-tuženika M. z. l. Z. d.d., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicama M. K. K. i Ž. R. B., odvjetnicama u Odvjetničkom društvu P.₁ & P.₂ u Z., radi utvrđenja ništetnosti odluka i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-496/2016 od 1. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-122/14-29 od 3. ožujka 2016., u sjednici održanoj 19. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

II. Odbijaju se zahtjevi prvotuženika i drugotuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-122/14-29 od 3. ožujka 2016. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje nedopuštenosti, odnosno ništetnosti obavijesti prvotuženika od 27. studenoga 2013. i 20. prosinca 2013., te slijedom toga ništetnosti prijenosa ugovora o radu tužiteljice sa prvotuženika na drugotuženika, i nalaganje prvotuženiku vraćanje tužiteljice na rad na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog prijenosa ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. 1. izreke), zatim utvrđenje nedopuštenosti, odnosno ništetnosti obavijesti drugotuženika od 27. studenoga 2013. i 27. prosinca 2013., te slijedom toga ništetnosti prijenosa ugovora o radu tužiteljice sa drugotuženika na M.-Z. u.d.o.o., i nalaganje drugotuženiku vraćanje tužiteljice na rad na radno mjesto na kojem je radila prije nezakonitog prijenosa ugovora o radu kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. 2. izreke), te je naloženo tužiteljici naknaditi prvotuženiku i drugotuženiku parnične troškove svakome u iznosu 2.500,00 kn (točke II. i III. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-496/2016 od 1. rujna 2016. potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju u smislu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložila je preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška. Traži trošak sastava revizije.

 

Prvotuženik je odgovorio na reviziju, predlažući njeno odbacivanje kao nedopuštene ili odbijanje kao neosnovane. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Drugotuženik je također odgovorio na reviziju, predlažući istu odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (tzv. redovnu reviziju) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

Obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, da se ne radi o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a jer radni odnos tužiteljice nije prestao, te da pobijana presuda nije donesena na temelju odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP-a to protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revident je u reviziji određeno naznačio kao sporna sljedeća pravna pitanja:

 

''1. Da li je poslodavac zakonito proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem kad je odluku o prijenosu ugovora o radu utemeljio na izmjenama ugovora o prijenosu (u konkretnom slučaju Ugovor o koncesiji), sklopljenim nakon provedenog savjetovanja sa radničkim vijećem?

 

2. Da li je zakonit prijenos ugovora o radu kad poslodavac na kojeg su preneseni ugovori o radu radnika, nije u slučaju daljnjeg prenošenja ugovora o radu proveo savjetovanje sa radničkim vijećem?''

 

Važnost postavljenih pitanja tužiteljica obrazlaže pozivajući se na shvaćanje revizijskog suda izraženo u odlukama broj Revr-1801/10 od 31. siječnja 2011., Revr-600/10 od 16. lipnja 2010., Revr-560/08 od 3. prosinca 2008. i Revr-503/10 od 1. srpnja 2010. U tim predmetima sudovi su ocijenili odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštenima u situaciji kada je otkaz radniku dan bez prethodnog savjetovanja sa radničkim vijećem o tako važnoj odluci za položaj radnika.

 

Pozivanje tužiteljice na te presude u pravcu argumentiranja osnovanosti njezinih prigovora nije od značaja za ovaj spor, obzirom da činjenična utvrđenja u tim predmetima, a koja su bila podloga za primjenu iste pravne norme, nisu istovjetna činjeničnim utvrđenjima u ovom konkretnom predmetu (sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili da je prijenosu ugovora o radu tužiteljice prethodio postupak savjetovanja s radničkim vijećem, sve na temelju odredaba čl. 149. st. 3. toč. 3. i 11. Zakona o radu).

 

Dakle, ne radi se sadržajno o činjenično istovjetnim predmetima, a pored toga, shvaćanje izraženo u  pobijanoj odluci nije suprotno shvaćanju iznesenom u spomenutim odlukama jer i u konkretnom slučaju sud polazi od shvaćanja da je prije odluke važne za položaj pojedinca odnosno donošenja odluke o prijenosu ugovora o radu radnika na novog poslodavca, poslodavac dužan provesti savjetovanje sa radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 149. Zakona o radu  (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13).

 

Proizlazi da ovako podnesena revizija ne ispunjava minimum zakonom propisanih pretpostavki za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a zbog čega ju je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prvotuženiku, kao niti drugotuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka.

 

Zagreb, 19. rujna 2017.