Broj: Gž R-609/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja, P. A. iz O., J. H. 27 b, kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u Č., N. oslobođenja 2, protiv tuženika H.-C. d.o.o. iz Z., T. kralja T. 11/I, zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku u O. društvu S. i P. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti i nezakonitosti odluke, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3557/14-6 od 11. travnja 2017. , dana 22. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3557/14-6 od 11. travnja 2017.

 

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

 

III.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbačena je tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

 

              Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).

 

              Protiv tog rješenja žalio se tužitelj, pobijajući isto zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijano rješenje u korist tužitelja, odnosno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška tužitelju za sastav žalbe.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja i predložio odbijanje iste kao neosnovane, uz potvrdu pobijanog prvostupanjskog rješenja. Zatražio je trošak za sastav odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, shodno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, a žalitelj u žalbi ne navodi koja bi to određena bitna povreda bila počinjena u postupku.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom Odluke tuženika o Listi tehnološkog viška u odnosu na tužitelja.

 

              U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj radnik tuženika na radnom mjestu vagonskog dispečera u Kolodvoru Osijek, te da se tužitelj nalazi na Listi tehnološkog viška (Odluka tuženika o Listi tehnološkog viška od 20. ožujka 2014.).

 

Prema odredbi članka 129. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR-a) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. U slučaju aktivnog djelovanja poslodavca radnik ima, shodno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi te članku 129. stavak 2. ZR-a, pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativne učinke na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada. Naime, riječ je o odluci poslodavca koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa.

 

Sagledavajući iznijeto, proizlazi da Odluka kojom poslodavac utvrđuje listu tehnološkog viška svojih radnika radi racionalizacije svojeg poslovanja (a na koju  Listu je tuženik kao poslodavac uvrstio i tužitelja) nije odluka u smislu odredbe članka 129. stavak 1. i 2. ZR-a.

 

Naime, poslodavac odlučuje kako će ustrojiti i usporediti radna mjesta, odnosno organizirati svoje poslovanje, a to pravo uključuje i pravo na ukidanje pojedinih radnih mjesta za postojanje kojih poslodavac ocjeni da organizacijski nije opravdano, odnosno za smanjenje broja izvršioca na određenim radnim mjestima.

 

Utoliko, ako poslodavac utvrdi da bi mu drugačija organizacija rada koja zahtijeva smanjenje broja radnika bila isplativija, odnosno prihvatljivija, on ima pravo reorganizirati poslovanje te u slučaju postojanja tehnološkog viška isti je dužan sastaviti listu radnika koji predstavljaju tehnološki višak.

 

Međutim, tek donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu, utemeljene na Listi tehnološkog viška, poslodavac utvrđuje da je za određenim radnikom odnosno njegovim radom prestala potreba, s tim da je donošenjem te odluke dužan razmotriti i primijeniti zakonom propisane i ostale kriterije temeljem kojih odlučuje kojem radniku kao tehnološkom višku otkazuje ugovor o radu, time da je u odluci o otkazu ugovora o radu dužan navesti i obrazložiti koji su kriteriji bili odlučni pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz.

 

Dakle, samim uvrštavanjem tužitelja na Listu tehnološkog viška nije došlo do promijene njegovog radnopravnog statusa, već se radi o postupanju poslodavca u postupku u kojem utvrđuje relevantne okolnosti temeljem kojih bi eventualno otkazao tužitelju ugovor o radu.

 

Obzirom na iznijeto, protiv takve odluke tužitelj nema pravo na sudsku zaštitu u smislu odredbe članka 129. ZR-a. Takvo pravo mu pristoji tek protiv odluke o otkazu ugovora o radu, kojom se njegov radnopravni status mijenja, a u kojem će se postupku utvrđivati je li poslodavac imao razlog utvrditi tužitelja tehnološkim viškom, odnosno je li imao opravdani razlog otkazati mu ugovor o radu kao tehnološkom višku, odnosno je li mu na taj način povrijedio njegovo pravo iz radnog odnosa.

 

U izloženom, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbacio tužbu te odlučio kao u pobijanom prvostupanjskom rješenju.

 

Glede preostalih žalbenih navoda, kojima se tuženik poziva na dopise Inspektorata rada tek u žalbi, odgovoriti je kako se, sukladno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a, u žalbi ne mogu isticati nove činjenice.

 

              Odluka o parničnom trošku pravilna je i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.   

 

              Radi izloženog, žalba tužitelja nije osnovana pa je, temeljem odredbe članka 380. stavak 2. ZPP-a, ista odbijena te je potvrđeno pobijano rješenje prvostupanjskog suda.

 

              Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku, shodno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a i u svezi sa člankom 166. stavak 1. ZPP-a. Ujedno je i odbijen trošak tužitelja za sastav žalbe, jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a i u svezi sa člankom 166. stavak 1. ZPP-a).

 

              Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.    

 

U Splitu, 22. rujna 2017.