Broj: Gž R-270/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Ranka Orozovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. H. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica V. H. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika komore, Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. d. R. i p. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2096/15-12 od 2. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2017.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2096/15-12 od 2. veljače 2016. u cijelosti, te rješenje istog broja i datuma u točkama II. i III. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

U nepobijanom dijelu (rješenje u točki I. izreke) odluka prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu i rješenje, tako da je presudom utvrđeno da je nezakonita Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu od 07.07.2015. kojom je otkazan Ugovor o radu sklopljen 01.07.2010. te da radni odnos tužiteljice nije prestao (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo da tužiteljicu vrati na posao i radno mjesto tajnika tuženika, u roku od tri dana (točka II. izreke). Ujedno je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati naknadu plaće u mjesečnim bruto iznosima od po 22.885,98 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci (točka III. izreke presude).

 

Rješenjem je odbijen prijedlog tužiteljice kojim traži da sud odredi privremenu mjeru radi osiguranja njene tražbine privremenim vraćanjem na rad kod tuženika na radno mjesto tajnika (točka I. izreke), te je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 8.000,00 kn (točka II. izreke), a zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška je odbijen (točka III. izreke).

 

Protiv odluke prvostupanjskog suda tuženik podnosi žalbu iz koje proizlazi da pobija presudu u cijelosti te rješenje u odluci o parničnim troškovima (točke II. i III. izreke), a navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže odluku u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti, a njemu dosuditi cjelokupni parnični trošak, uključujući trošak žalbe u ukupnom iznosu od 7.606,25 kn.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu u smislu čl. 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a) ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Posebno nije počinjena takva povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju ističe tuženik u žalbi, navodeći da presuda nema ikakvo obrazloženje iz kojih razloga je otkaz ugovora o radu tužiteljici nedopušten. Protivno navodima žalbe sud prvog stupnja je ocijenio da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici i za takvu ocjenu iznio je razloge o odlučnim činjenicama.

 

U ovom predmetu utvrđeno je odnosno nije sporno:

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu od 01.03.2013. otkazao tužiteljici Ugovor o radu sklopljen 01.07.2010. na neodređeno vrijeme za radno mjesto tajnika, i to zbog skrivljenog ponašanja;

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7837/13-32 od 21.11.2014. između ostalog utvrđeno da je navedena Odluka o otkazu nezakonita, da radni odnos tužiteljici nije prestao te je tuženiku naloženo vratiti tužiteljicu na posao, na radno mjesto tajnika, te je u tom dijelu presuda postala pravomoćna 19.05.2015., a glede obveze vraćanja tužiteljice na rad ovršna 03.07.2015.;

- da je u međuvremenu tuženik s danom 01.06.2015. zaposlio drugu osobu na radno mjesto tajnika;

- da je tuženik u izvršenju presude prvostupanjskog suda od 21.11.2014. dana 06.07.2015. uspostavio prava tužiteljice iz radnog odnosa za radno mjesto tajnika prijavom na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ali ju faktično nije vratio na rad;

- da je narednog dana (07.07.2015.) tuženik ponovno otkazao tužiteljici Ugovor o radu od 01.07.2010., i to zbog poslovno uvjetovanih razloga, jer je radno mjesto tajnika popunjeno drugim radnikom, a prema Pravilniku o stručnoj službi HJK tuženik na radnom mjestu tajnika može imati samo jednog izvršitelja;

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, o kojem tuženik nije odlučio, a pravovremeno je podnijela i tužbu u ovom predmetu.

 

Polazeći od činjenice da je tuženik znao da se između stranaka vodi radni spor radi utvrđenja Odluke o otkazu od 01.03.2013. nedopuštenom, s mogućim povoljnim ishodom za tužiteljicu i u tom slučaju obvezom tuženika da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto tajnika, sud prvog stupnja je zaključio da tuženik nije smio zaposliti drugu osobu na to radno mjesto na neodređeno vrijeme, već je to do pravomoćnog okončanja radnog spora mogao učiniti samo na određeno vrijeme. Kako je navedeno radno mjesto popunio, da je očito imao potrebe za obavljanjem poslova tog radnog mjesta, pa se prema ocjeni prvostupanjskog suda ne može govoriti o prestanku potrebe za obavljanjem poslova radnog mjesta tajnika, a slijedom toga ni o opravdanom razlogu za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Osnovane su žalbene tvrdnje kojima se pobija zaključak prvostupanjskog suda o tome da tuženik do pravomoćnog okončanja radnog spora u vezi s Odlukom o otkazu od 01.03.2013. nije smio zaposliti drugu osobu na radno mjesto tajnika na neodređeno vrijeme, jer takav zaključak nema uporišta niti u jednoj zakonskoj odredbi.

 

Međutim pravilno prvostupanjski sud zaključuje da potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tajnika nije prestala te da u konkretnom slučaju ne postoji opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, u daljnjem tekstu: ZR-a) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Gospodarski razlozi predstavljaju okolnosti koje su uglavnom nastale neovisno o poslovnim potezima poslodavca, primjerice smanjenje opsega posla, gubitak dijela tržišta, neprofitabilnost određene djelatnosti, pa i pojedinog radnog mjesta, uslijed čega više nije moguće zadržati punu zaposlenost te nastaje potreba za smanjenjem broja radnika.

 

Tehnički razlozi nastaju kao posljedica aktivnosti samog poslodavca usmjerenih prema unapređenju dotadašnjeg načina poslovanja i rada, npr. uvođenjem nove tehnologije, veće informatizacije i automatizacije poslovanja, uslijed čega dolazi do viška radnika.

 

Organizacijski razlozi isključivo su posljedica djelovanja poslodavca jer uslijed promjene odnosno organizacije poslovanja dolazi do viška radnika, npr. objedinjavanjem više radnih mjesta u jedno odnosno ukidanjem pojedinih radnih mjesta, ukidanjem cijele neefikasne službe ili odjela, povjeravanjem pojedinih poslova drugom trgovačkom društvu.

 

U konkretnom slučaju nije se ostvario niti jedan od navedenih razloga. Potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tajnika nije prestala zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Tuženik je potrebu za obavljanjem tih poslova imao cijelo vrijeme od Odluke o otkazu od 01.03.2013. pa do donošenja osporavane Odluke o otkazu od 07.07.2015. Zato je i prije donošenja potonje Odluke popunio to radno mjesto drugom osobom, a u izvršenju presude prvostupanjskog suda od 21.11.2014., kojom je tuženiku naloženo vraćanje tužiteljice na rad, na radno mjesto tajnika, nakon što je presuda postala ovršna, tuženiku je nastao višak radnika. U takvoj situaciji kod tuženika nije došlo do promjene u organizaciji rada u smislu da je ranije imao sistematizacijom radnih mjesta predviđen i sukladno tome zaposlen veći broj izvršitelja na radnom mjestu tajnika, pa je radi uspješnijeg obavljanja poslova i bolje organizacije ili smanjenja troškova donio poslovnu odluku o smanjenju broja izvršitelja na tom radnom mjestu.

 

Zbog toga, budući da se ne radi o prestanku potrebe za obavljanjem rada tužiteljice zbog organizacijskih, a niti tehničkih ili gospodarskih razloga, problem viška radnika na radnom mjestu tajnika tuženik nije bio ovlašten rješavati putem poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici.

 

Tuženik je bio dužan postupiti po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7837/13-32 od 21.11.2014. i vratiti tužiteljicu na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza ugovora o radu jer to radno mjesto još uvijek postoji, i u takvoj situaciji autonomno pravo tuženika da organizira rad i odlučuje o izboru radnika za čijim radom ima ili nema potrebe ne obuhvaća i slobodu da se poslovno uvjetovanim otkazom služi kako bi se riješio radnika čije vraćanje na rad mu je naloženo pravomoćnom presudom.

 

Drugačija je situacija u slučaju uspjeha u radnom sporu radnika čije je radno mjesto u međuvremenu ukinuto, pa ga na to mjesto poslodavac ne može vratiti, a ne postoji niti mogućnost vraćanja radnika na druge odgovarajuće poslove, jer se tada radi o promjenama u unutarnjoj organizaciji poslodavca zbog kojih je prestala potreba za radom tog radnika.

 

Iz svih navedenih razloga ovaj sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tuženik nije imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici pravo na naknadu plaće sukladno čl. 95. st. 3. ZR-a pripada u visini ugovorenoj Ugovorom o radu od 01.07.2010. koji je otkazan. Naime, odredbom čl. 11. tog Ugovora ugovoren je iznos plaće od 22.885,98 kn bruto pa kako je takav ugovor na snazi i nije naknadno izmijenjen sporazumom stranaka, Odluke Upravnog odbora tuženika kojima je u međuvremenu smanjena plaća tajnika te tvrdnje tuženika da se Ugovor o radu tužiteljice nije mogao izmijeniti dok je bila na snazi Odluka o otkazu tog ugovora, nisu od utjecaja na zaključak suda o pravu tužiteljice na naknadu plaće upravo u visini utvrđenoj pobijanom presudom. Ugovor o radu je dvostrano obvezni ugovor koji se može mijenjati samo obostranom voljom stranaka. Kako Odluke Upravnog odbora HJK predstavljaju jednostrani akt tuženika, to su iste bez pravnog učinka na ugovornu odredbu iz čl. 11. Ugovora o radu od 01.07.2010. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom slučaju dolazi i do primjene odredba  čl. 9. st. 3. ZR-a o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava, konkretno prava iz Ugovora o radu od 01.07.2010., pa se ne mogu uvažiti žalbeni navodi tuženika da tužiteljica ima pravo na plaću odnosno naknadu plaće u visini određenoj odlukom nadležnog tijela tuženika za radno mjesto tajnika.

 

Ne mogu se uvažiti niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužiteljice na naknadu plaće za razdoblje od 19.10.2015. do 31.12.2015. iz razloga što nije dostavila ikakav pisani dokaz o nezaposlenosti u tom razdoblju.

 

Nakon što je tužiteljica u spis dostavila elektronički zapis zavoda od 18.10.2015., iz kojeg je vidljivo da nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika sve do 18.10.2015. nije bila zaposlena (l. 66-68 spisa), održano je pripremno ročište 07.12.2015. na kojem je tuženik mogao predložiti da se pribave pisani dokazi o nezaposlenosti tužiteljice i za razdoblje nakon 18.10.2015. Kako takav prijedlog tuženik nije podnio do zaključenja prethodnog postupka, već je prigovore o potrebi dostavljanja dokaza o nezaposlenosti tužiteljice u narednom razdoblju istakao neposredno prije zaključenja glavne rasprave na ročištu 29.01.2016., a ne radi se o prigovorima odnosno prijedlozima koje tuženik bez svoje krivnje nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. ZPP-a), i ujedno iskaz tužiteljice na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, u dijelu u kojem navodi da već nekoliko godina ne radi, pa niti trenutno (u vrijeme saslušanja) te da ne ostvaruje plaću, životan je, uvjerljiv i njegova istinitost u tom dijelu nije dovedena u sumnju, to se žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da se utvrđenja prvostupanjskog suda o nezaposlenosti tužiteljice ne temelje na odgovarajućim dokazima ne mogu uvažiti kao osnovani. Budući da tuženik žalbom ne čini spornim da bi išta platio tužiteljici za utužene mjesece, to je odluku prvostupanjskog suda o dosudi naknade plaće u cijelosti valjalo potvrditi.

 

Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Iz svih navedenih razloga žalba tuženika odbijena je u cijelosti te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, kao i rješenje u pobijanom dijelu, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

Rješenje prvostupanjskog suda u nepobijanoj točki I. izreke ostaje neizmijenjeno.

 

Budući da sa žalbom nije uspio, tuženiku nije dosuđen trošak njenog izjavljivanja (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

Bjelovar, 12. listopada 2017.