Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Gž R-443/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz K., OIB:.........., zastupanog po  punomoćnici G. G., dipl. iur. protiv tuženika M. r. d.o.o. iz S., OIB:............., zastupanog po  punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G., G., P. i partneri u Z. radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-756/2014 od 14. listopada 2015. godine, dana 8. studenoga 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-756/2014 od 14. listopada 2015. godine u točki I izreke, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 3.507,60 kn, te u točki II izreke.

             

              Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se   p r e i n a č a v a   citirana presuda suda prvog stupnja u točki I izreke za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 3.507,60 kn.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti iznos od 3.507,60 kn sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2013. godine do isplate po stopi pobliže navedenoj kao u izreci presude, dok je točkom II izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP) predlažući da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

 

              Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, u kojem osporava sve žalbene navode kao neosnovane, te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.507,60 kn bruto sa zateznom kamatom na ime manje isplaćene plaće i to za 30% za mjesec prosinac 2012. godine.

 

              U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

 

              Prema odredbi čl. 467. st. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

 

              Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti, te je presudu moguće ispitati.

 

              Tuženik u žalbi opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, međutim sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti ne može se pobijati zbog te apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa je taj žalbeni razlog nedopušten. Isto tako nedopušten je i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se prvostupanjska presuda u postupku u sporu male vrijednosti zbog tog žalbenog razloga ne može pobijati.

 

              Pazeći i po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće.

 

              U ovom žalbenom postupku nije prijeporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu pirotehničara, da je tuženik Odlukom od 31. siječnja 2013. godine, koja je istaknuta na oglasnoj ploči tuženika 31. siječnja 2013. godine, svim radnicima, umanjio ukupnu bruto plaću za 30%, te da se narečena odluka primjenjuje od isplate plaće za prosinac 2012, godine i trajat će do postizanja rentabilnog poslovanja društva, s time da iz obrazloženja odluke proizlazi da je donesena od strane poslodavca zbog otežane likvidnosti, gospodarskih teškoća, odnosno ekonomskih razloga, zbog čega poslodavac nije u mogućnosti isplaćivati radnicima plaću u punom iznosu pa je nužno smanjenje plaća zbog stabilnog poslovanja; da je tuženik navedenu odluku dostavio Sindikatu koji se u svom očitovanju od 8. veljače 2013. godine istoj protivio smatrajući nezakonitim umanjenje plaće za mjesec prosinac 2012. godine i siječanj 2013. godine jer je odluka objavljena i istaknuta na oglasnoj ploči 31. siječnja 2013. godine.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je odredbom čl. 66. st. 1. Pravilnika o radu tuženika od 9. studenoga 2009. godine propisano da ukoliko Uprava na temelju priljeva sredstava nije u mogućnosti rentabilno poslovati umanjit će se ukupna bruto plaća svim zaposlenicima najviše do 30% te da je Uprava – direktor društva dužan o namjeravanoj odluci izvijestiti Radničko vijeće ili sindikalnog povjerenika najmanje 8 dana prije isplate plaće s obrazloženjem i financijskim pokazateljima tvrtke. Utvrđuje i da je odredbom čl. 67. narečenog Pravilnika propisano da se plaća radnika za izvršeni rad isplaćuje najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu za prethodni mjesec ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drugačije određeno, a sve ovisno u naplati izvršenih radova.

 

              Stoga, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao poslodavac Pravilnikom o radu propisao da pod određenim uvjetima ima pravo smanjiti plaću zaposleniku (čl. 66. st. 1. Pravilnika o radu), međutim, cijeneći da je odredbom čl. 84. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13; dalje ZR) propisano ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drugačije određeno, plaća i naknada plaće se za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do 15.-og dana u idućem mjesecu, a da primjena narečene zakonske odredbe za radnika predstavlja najpovoljnije pravo (čl. 7. st. 3. ZR-a), proizlazi da je tuženik Odlukom od 31. siječnja 2013. godine, protivno navedenoj zakonskoj odredbi, tužitelju umanjio plaću za mjesec prosinac 2012. godine za koji je tužitelj već ostvario pravo na plaću u punom iznosu.

 

Zbog toga, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije bilo osnove primijeniti odredbe čl. 66. st. 1 i čl. 67. Pravilnika o radu tuženika, u odnosu na dospjele plaće radnika, pri čemu prema odredbi čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, kojom je propisano da zakoni i drugi propisi državnih tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.

 

              Slijedom izloženog, u svemu je pravilno i daljnje utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik kao poslodavac u skladu s odredbama čl. 5. st. 1. ZR-a obvezan radniku za obavljeni rad isplatiti plaću, da se u svezi s odredbom čl. 13. st. 1. t. 8. ZR-a radi o plaći propisanoj odredbama čl. 59.-62. Pravilnika o radu tuženika, u konkretnom slučaju, o razlici plaće visina koje među strankama nije prijeporna, a iznosi utuženih 3.507,60 kn.

 

Međutim, pazeći na pravilnost u primjeni materijalnog prava, žalbu tuženika valjalo je djelomično prihvatiti u dijelu kojim je tužitelju na dosuđeni iznos razlike bruto plaće dosuđena zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

 

To zato jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl.15. st.3. Zakona o porezu na dohodak  ("NN" 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl.17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("NN" 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 70/13, 160/1 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće.

 

Ocjena je ovog suda da zbog djelomičnog odbića navedenog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja nisu nastali posebni troškovi jer se radi o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na sporednu tražbinu, pa je stoga zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 3. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci, 8. studenoga 2017. godine

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu