Broj: Gž R-377/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. V. B. iz K., OIB…, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o., Z., protiv tuženika Dom zdravlja K., OIB…, koga zastupa zakonska zastupnica – ravnateljica M. K., i punomoćnik I. M., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Lj. iz K., radi isplate plaće, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-23/2017-9 od 29. rujna 2017.,  20. studenog 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj 12 Pr-23/2017-9 od 29. rujna 2017. godine.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Koprivnici broj 12 Pr-23/2017-9 od 29. rujna 2017. godine naloženo je tuženiku Domu zdravlja K, da tužiteljici D. V. B. iz K., isplati na ime bruto plaće iznos od 32.125,91 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja kamata teče na iznos od 2.429,72 kune od 16.07.2016. godine pa do isplate, na iznos od 6.884,77 kuna od 16.08.2016. godine pa do isplate, na iznos od 3.718,53 kuna od 16.09.2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.947,04 kuna od 16.10.2016. godine pa do isplate, na iznos od 4.630,25 kuna od 16.11.2016. godine pa do isplate, na iznos od 3.100,00 kuna od 16.12.2016. godine pa do isplate i na iznos od 5.414,81 kuna od 16.01.2017. godine pa do isplate (točka I izreke).

 

Sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, i to na iznos od 2.429,72 kune za razdoblje od 13.07.2016. godine do 16.07.2016. godine, na iznos od 6.884,77 kuna od 12.08.2016. godine pa do 16.08.2016. godine, na iznos od 3.718,53 kuna od 12.09.2016. godine pa do 16.09.2016. godine, na iznos od 5.947,04 kuna od 11.10.2016. godine pa do 16.10.2016. godine, na iznos od 4.630,25 kuna od 11.11.2016. godine pa do 16.11.2016. godine, na iznos od 3.100,00 kuna od 09.12.2016. godine pa do 16.12.2016. godine, i na iznos od 5.414,81 kuna od 10.01.2017. godine pa do 16.01.2017. godine, tužiteljica je odbijena kao s neosnovanim (točka II izreke).

 

O troškovima postupka odlučeno je na način da je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja kamata teče od 29. rujna 2017. godine pa od isplate (točka III izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1.Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu:ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz dosudu tuženiku parničnog troška zajedno sa troškom podnošenja žalbe. 

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj parnici je tražbina  s osnova radnog odnosa – neisplaćene plaće za ostvarene sate prekovremenog rada koje je tužiteljica, kao radnik tuženika  i specijalizant ginekologije i opstetricije, ostvarila u vremenskom razdoblju od mjeseca lipnja pa do mjeseca prosinca 2016. godine obavljajući specijalizaciju u Kliničkoj bolnici S. D. u Z.

 

Na temelju u postupku izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

-da je tužiteljica radnik tuženika jer je sa njime dana 10. prosinca 2012. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova i radnih zadataka zdravstvenog djelatnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti,

-da su tužiteljica i tuženik dana 26. veljače 2013. godine zaključili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, kojim je tuženik kao poslodavac odobrio tužiteljici specijalizaciju iz ginekologije i opstreticije,

-da se je tužiteljica navedenim ugovorom obvezala obavljati specijalizaciju u Kliničkoj bolnici S. D. u Z. a tuženik joj se je obvezao  isplaćivati za vrijeme specijalizacije plaću i ostala materijalna prava u skladu sa odredbama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, u skladu sa odredbama svoga Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima i u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja,

-da je tužiteljica u skladu sa zaključenim ugovorom obavljala specijalizaciju u navedenoj zdravstvenoj ustanovi te je u okviru toga obavljala rad u dežurstvu prema rasporedu koji je sačinjavao njen mentor koji je ujedno i ravnatelj zavoda za ginekologiju i porodništvo u navedenoj ustanovi,

-da je tužiteljica tijekom specijalizacije kroz rad u dežurstvu ostvarivala prekovremene sate rada,

-da je plaću za prekovremene sate rada tuženik uredno isplaćivao tužiteljici do mjeseca svibnja i za dio mjeseca lipnja (za 28 sati) 2016. godine, i to prema evidenciji i obračunu tih sati koje mu je dostavljala ustanova (KB S. D. Z.) u kojoj je tužiteljica obavljala specijalizaciju, nakon čega je navedena ustanova tuženiku uredno refundirala sve ono što je on isplatio tužiteljici s osnova prekovremenih sati rada,

-da je KB S. D. Z. i za utuženo razdoblje (lipanj-prosinac 2016.) dostavljao tuženiku evidenciju o broju ostvarenih sati rada i obračun prekovremenih sati rada za tužiteljicu, i da tuženik za navedeno razdoblje nije isplatio tužiteljici ostvarene prekovremene sate jer isti prelazi zakonom propisani godišnji maksimum (180 sati) koliko radnik može raditi prekovremeno,

              -da je tužiteljica u mjesecu lipnju 2016. godine ostvarila ukupno 56 sati prekovremenog rada, od čega joj tuženik nije platio 28 sati prekovremenog rada u bruto iznosu od 2.429,72 kune,

              -da je tužiteljica u mjesecu srpnju 2016. godine ostvarila ukupno 56 sati prekovremenog rada, za što joj pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 6.884,77 kuna, i da joj tuženik navedeni iznos nije platio,

              -da je tužiteljica u mjesecu kolovozu 2016. godine ostvarila ukupno 32 sata prekovremenog rada, za što joj pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 3.718,53 kune, i da joj tuženik navedeni iznos nije platio,

              -da je tužiteljica u mjesecu rujnu 2016. godine ostvarila ukupno 48 sati prekovremenog rada, za što joj pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 5.947,04 kun3, i da joj tuženik navedeni iznos nije platio,

              -da je tužiteljica u mjesecu listopadu 2016. godine ostvarila ukupno 32 sata prekovremenog rada, za što joj pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 4.630,25 kuna, i da joj tuženik navedeni iznos nije platio,

              -da je tužiteljica u mjesecu studenom 2016. godine ostvarila ukupno 24 sata prekovremenog rada, za što joj pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 3.100,79 kuna, i da joj tuženik navedeni iznos nije platio,

              -da je tužiteljica u mjesecu prosincu 2016. godine ostvarila ukupno 32 sata prekovremenog rada, za što joj pripada pravo na bruto plaću u iznosu od 5.414,81 kuna, i da joj tuženik navedeni iznos nije platio,

              -da je tužiteljica u utuženom vremenskom razdoblju ostvarila ukupno 252 prekovremena sata, koja joj tuženik nije platio, i za koja joj pripada pravo na isplatu iznosa od 32.159,91 kuna bruto.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa od 32.159,91 kunu zajedno sa pripadajućom

zakonskom zateznom kamatom (od šesnaestog u mjesecu na iznos plaće za prethodni mjesec), pri čemu se poziva:

 

              -na odredbu čl.3.b Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 9/16-ispravak i 6/17), kojom je propisano da specijalističko usavršavanje doktora medicine obuhvaća, pored teorijskog,  i praktični program usavršavanja koje provodi ovlašteno tijelo ili zdravstvena ustanova koji uključuje i dežurstva specijalizanta u dijelu programa koji je predmet specijalizacije – iz čega sud prvog stupnja izvodi zaključak da je tužiteljica pri provedbi specijalizacije bila dužna obavljati i rad u dežurstvu (u kojem je ostvarila prekovremene neplaćene sate) prema rasporedu nadležne osobe ustanove (KB S. D. Z.) u kojoj je obavljala praktični dio programa specijalističkog usavršavanja,

              -na odredbe čl.92.st.1. i čl.94. Zakona o radu (NN broj 93/14 – dalje: ZOR/14) kojima je propisana obveza poslodavca isplatiti plaću radniku za obavljeni rad, i obveza poslodavca da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, isplatiti radniku pravo na povećanu plaću – iz čega sud prvog stupnja izvodi zaključak da je utužena obveza isplate plaće za ostvarene sate prekovremenog rada temeljna zakonom propisana obveza poslodavca prema radniku,

              -na odredbe čl.12. ugovora o radu, čl.92.st.3. ZOR/14 i čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), a vezano za pravo na zateznu kamatu i početak njenog tijeka.

 

              Pri navedenom sud prvog stupnja zauzima i pravni stav da odredba čl.65.st.4. ZOR/14, kojom je propisano da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje, kao i činjenica da svi tužiteljici neplaćeni prekovremeni sati rada prelaze navedeni zakonom propisani maksimum, nemaju utjecaja na njeno pravo da joj svi stvarno odrađeni prekovremeni sati u dežurstvu budu i plaćeni.

 

              Sva naprijed navedena utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, kao pravilne, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja a ne prihvaćaju se protivne žalbene tvrdnje tuženika.

 

              Prije svega, potpuno su neutemeljene žalbene tvrdnje tuženika o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer obrazloženje pobijane presude ni u jednom svom dijelu nije kontradiktorno, pa ni glede razloga za sve one činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu i za pravilnu primjenu materijalnog prava,  a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi ni postojanje drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati.

 

Isto tako, sud prvog stupnja nije učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

 

              Pobijana presuda se temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je sud pravilno primijenio i materijalno pravo, pa nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a.

 

              Naime, kada pobija odluku zbog žalbenog razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tuženik u žalbi u bitnome ističe da sud prvog stupnja svoje utvrđenje o ostvarenim prekovremenim satima temelji na nevjerodostojnoj dokumentaciji – na ispravama (evidenciji ostvarenih sati rada i obračunu plaće za prekovremene sate) koje je sačinila druga ustanova (KB S. D. Z.), da tuženik nije imao nikakvu mogućnost kontrole tih evidencija te provjeru da li je tužiteljica stvarno odradile sve one sate koji su u tim evidencijama navedeni, da iz obračuna nije jasno na koji način su obračunati prekovremeni sati, da tužiteljica nikako nije mogla raditi prekovremeno dulje od one satnice koja predstavlja zakonski maksimum pa da stoga nije ni dužan platiti tužiteljici te sate to tim više što on, kao njen poslodavac, nikada od nje nije ni tražio da radi prekovremeno, da nikada nije tužiteljici izdao pisani nalog za prekovremeni rad niti joj je ikada rješenjem utvrdio pravo na plaću za sate prekovremenog rada.

 

              Sve naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, a to zbog slijedećeg. Prije svega, tuženik potpuno pogrešno pravno tumači odredbu čl.65. ZOR/14, a napose odredbu st.4. toga članka kojom je doista propisan zakonski maksimum prekovremenog rada tijekom jedne godine. Naime, navedena odredba postoji radi zaštite prava i interesa radnika a ne radi zaštite nekog poslodavčeva interes. To znači da poslodavac ne bi smio tražiti od radnika da radi preko toga maksimuma, a ako to učini čini prekršaj. Međutim, navedena odredba ni u kom slučaju nema učinak oslobađanja obveze poslodavca da radniku isplati plaću za prekovremeni rad koji je radnik ostvario protivno toj odredbi ukoliko je radnik na zahtjev poslodavca stvarno radio prekovremeno, jer to iz nje ni ne proizlazi, a takvo njeno tumačenja i primjena bili bi u suprotnosti i sa odredbama ZOR/14 o temeljnim obvezama poslodavca prema radniku – prije svega odredbi čl.7.st.1. i čl.92. da radniku za obavljeni rad isplati plaću.

 

Točne su žalbene tvrdnje tuženika da tužiteljica u konkretnom slučaju nije radila prekovremeno po nalogu njenog ugovornog poslodavca – tj. tuženika, niti je tuženik kao njen poslodavac bio u mogućnosti utjecati na količinu (broj sati) prekovremenog rada pa i na rad preko maksimuma iz odredbe čl.65.st.4. ZOR/14, jer je o tome odluku donosila ustanova u kojoj je određeno da će tužiteljica obavljati specijalističko usavršavanje. Međutim, ni navedene činjenice nemaju nikakvog utjecaja na obvezu tuženika da tužiteljici, kao njen poslodavac, isplati plaću za sav njen rad koji je ona ostvarila u obavljanju specijalističkog usavršavanja u za to ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi, dakle i za prekovremene sate, pa i one koji prelaze zakonom propisani maksimum, s tim da ta isplata koja se odnosi na plaću za puno radno vrijeme ide na teret sredstava poslodavca (tuženika), a isplata koja se odnosi na plaću za prekovremeni rad (bio on zakonit ili nezakonit) ide na teret ustanove u kojoj se provodi specijalizacija i čiju korist je taj rad i izvršen. Naime, iz odredbe čl.3b Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, na koju se pri donošenju pobijane presude poziva i prvostupanjski sud, proizlazi da praktični dio specijalističkog usavršavanja obuhvaća i dežurstva specijalizanta u ustanovi u kojoj provodi praktični do osposobljavanja, a obavljanjem kojeg je tužiteljica i ostvarila sporne prekovremene sata rada. Dakle, tužiteljica je bila u obvezi raditi i u dežurstvu (prekovremeno) ustanove u kojoj je provodila praktični dio programa svoga specijalističkog usavršavanja, naravno sve to u skladu sa odlukom o  rasporedu rada i dežurstvu ovlaštene osobe te ustanove, pa slijedom toga ima pravo da joj i taj rad bude plaćen, a taj joj rad može isplatiti samo njen poslodavac (tuženik) a ne i ustanova za koju je taj rad obavljen, a poslodavac nakon isplate može refundirati od te ustanove isplaćeno, što je u ovom slučaju sve do mjeseca lipnja 2016. godine tuženik i činio a KB S. D. Z. sve isplaćeno tužiteljici uredno tuženiku refundirao.

 

              Tuženik neutemeljeno prigovara žalbom i utvrđenju prvostupanjskog suda o stvarno odrađenim prekovremenim satima u spornom razdoblju, odnosno neutemeljene su njegove žalbene tvrdnje da se to utvrđenje temelji na nevjerodostojnoj dokumentaciji. Broj stvarno odrađenih sati (252) prekovremenog rada te iznos pripadajuće plaće za taj rad sud prvog stupnja je utvrdio na temelju evidencija i obračuna nadležne javne ustanove (KB S. D. Z.) u kojoj je tužiteljica ostvarila prekovremene sate u obavljanju specijalističkog usavršavanja, u okviru kojega praktični dio toga usavršavanja, u skladu sa odredbom čl.3.b Pravilnika na koji se poziva i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, pretpostavlja i rad u dežurstvu u kojem su prekovremeni sati i ostvareni. Naime, navedena dokumentacija (list 21 – 36) sačinjena je po ovlaštenim osobama navedene ustanove i na sebi sadrži ovjeru – odnosno službeni štambilj te ustanove. Istina je da su evidencije o prisutnosti na radu vođene ručno, odnosno ovlaštena osoba je za svaki dan proveden na radu u mjesecu rukom upisivala broj odrađenih sati. Međutim, i te ručno vođene evidencije (osim one za srpanj) su potpisane i ovjerene štambiljima te ustanove te štambiljima ovlaštenih osoba ustanove (mentora tužiteljice i ravnatelja zavoda), a pored toga podaci iz tih evidencija (pa i za onu za mjesec srpanj) o broju ukupno odrađenih sati i prekovremenih sati, u skladu su sa tim podacima sadržanim u priloženim obračunima plaće za prekovremene sate rada za svaki pojedini mjesec utuženog vremenskog razdoblja.

 

              Da tuženik potpuno neutemeljeno prigovara vjerodostojnosti navedene dokumentacije i istinitosti u njoj navedenih podataka o ostvarenim satima prekovremenog rada, proizlazi i iz činjenice da je tuženik na temelju takve i potpuno identične dokumentacije, u vremenskom razdoblju do mjeseca lipnja 2016. godine, tužiteljici isplaćivao plaću za prekovremeni rad, a nakon toga uredno sve isplaćeno refundirao od ustanove (KB S. D. Z.) koja je i sačinila tu dokumentaciju, i koja u konačnici i snosi sav trošak prekovremenog rada a ne tuženik kao poslodavac, jer taj prekovremeni rad nije ni izvršen za tuženika već za navedenu ustanovu. S obzirom da ustanova u kojoj se provodi specijalističko usavršavanja u konačnici snosi trošak podmirenja prekovremenog rada specijalizanta ostvarenog u dežurstvu te ustanove a ne njegov poslodavac, onda je svakako u najvećem je interesu te ustanove, a ne tuženika koji je samo isplatitelj plaće za taj rad, da podaci iz navedene dokumentacije o stvarno odrađenim prekovremenim satima rada budu istiniti i točni.

 

              Konačno, stvarni razlog zbog kojeg tuženik, počevši od mjeseca lipnja pa do mjeseca prosinca 2016. godine, nije tužiteljici isplaćivao plaću za njene odrađene prekovremene sate prema dostavljenoj dokumentaciji ustanove u kojoj je tužiteljica obavljala specijalizaciju, niti nije u nevjerodostojnosti te dokumentacije već u tuženikovom pogrešnom tumačenju već naprijed spomenute odredbe čl.65.st.4. ZOR/14. To naime, potpuno jasno proizlazi iz izviješća od 01.09.2016. godine o provedenoj izvanrednoj kontroli izvršenoj od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (list 37 – 38), ali isto tako i iz dopisa samog tuženika od 05.04.2017. godine (list 45 – 47) upućenog KB S. D. te glavnom mentoru i mentoru tužiteljice. Upravo iz navedenog dopisa tuženika potpuno izvjesno proizlazi što je razlog (čl.65. ZOR/14 a ne nevjerodostojnost, neurednosti ili neistinitost dokumentacije o prekovremenom radu) neisplate tužiteljici prekovremenog rada, a iz toga dopisa proizlazi i to da je ustanova u kojoj je tužiteljica obavljala specijalizaciju uredno i dostavila svu tu dokumentaciju tuženiku, što je tuženik u ovoj parnici također neutemeljeno sporio, a na temelju koje je tužiteljici bio dužan izvršiti isplatu i nakon toga odmah zatražiti refundaciju isplaćenog.

 

Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedenog podneska tuženika upućenog KB S. D. Z. potpunu su neutemeljene i žalbene tvrdnje u kojima se tvrdi da je pogrešno i arbitrarno utvrđenje suda prvog stupnja kakao je ustanova u kojoj je tužiteljica obavljala specijalizaciju dostavila tuženiku dokumentaciju na temelju koje je u utuženom vremenskom razdoblju tuženik trebao tužiteljici vršiti isplatu plaće za ostvarene sate prekovremenog rada.

 

Polazeći od svega naprijed navedenog neosnovano tužitelj prigovara presudi suda prvog stupnja u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, pa kako ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje žalbenih razloga na koje se u žalbi ukazuje i na koje se pazi po službenoj dužnosti valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom ne pripada mu ni pravo na trošak njenog izjavljivanja pa mu isti nije ni dosuđen.

 

Bjelovar, 20. studenog  2017.