Broj: Gž R-50/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz N. G., protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo, OIB: …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu posl.br. Pr-374/14 od 27. studenoga 2015. godine, dana 22. studenoga 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženika  u k i d a  se presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. Pr-374/14 od 27. studenoga 2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naloženo isplatiti tužitelju dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 92.693,43 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose i trošak parničnog postupka u iznosu od 14.812,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 27. studenoga 2015. godine do isplate, pobliže navedeno izrekom citirane presude.

 

              Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači, podredno ukine, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

 

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće iz osnove neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noćnog rada, za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2012. godine u novčanom iznosu od 92.693,43 bruto s kamatama.

 

              Među strankama nije prijeporno da je tužitelj u utuženo vrijeme bio zaposlenik tuženika, policijski službenik Ministarstva, P. uprave S.-D., P. P. Split.

 

Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru; da je u skladu s radnim nalozima, tužitelj bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu, s time da je rad tužitelja u spornom razdoblju dijelom bio organiziran u turnusu, a kao redovan rad od 40 sati tjedno, da je tužitelj obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirao tuženik. Utvrđuje da, tuženik u postupku nije osporio, da je tužitelj bio dužan raditi i biti prisutan na brodu kao radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na terenu te nije dokazao, da je prema članku 46. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje ZR) organizirao preraspodjelu radnog vremena ili da je dežurstvo kao poseban uvjet rada bilo vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, a što bi istog eskulpiralo od obveze u ovoj pravnoj stvari.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu, koje je dulje od 40 sati tjedno, prekovremeni rad sukladno odredbi čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 1. srpnja 2008. godine ("Narodne novine" br. 93/08, 23/09, 39/09, 90/10 i 89/12), pa polazeći od navedenog zaključka, da kada tužitelj u dane provedene na moru ostvari 40 sati rada, sav ostali rad jest prekovremeni rad, te da je angažirani knjigovodstveni vještak na temelju dokumentacije koju je dostavio tuženik utvrdio bruto naknadu za utužene osnove u predmetnom razdoblju, a prilikom utvrđivanja naknada vodio računa da je tuženik tužitelju isplaćivao plaću po osnovi pasivnog dežurstva, smjenskog rada i rada u turnusu, za koje iznose je umanjio dodatke po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, kao što je uzeo u obzir i broj slobodnih dana koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima i za iste umanjio broj prekovremenih sati, prihvaća tužbeni zahtjev za iznos od 92.693,43 kn s kamatama.

 

              Navedeno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno), sud prvog stupnja temelji na činjenici da tužitelj za vrijeme dok je bio na plovilu nije imao slobodnog vremena tj. da je bio dužan biti na raspolaganju poslodavcu 24 sata te da se radi o aktivnom dežurstvu na radnom mjestu za koje tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje iste.

 

              Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženik u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje utvrđenjem da je rad kod tuženika organiziran kao rad od 40 sati tjedno, koji se obavlja od ponedjeljka do petka, da je u spis priložio višednevne radne naloge i izviješća koji predstavljaju vjerodostojnu dokumentaciju na temelju koje se može utvrditi radni angažman tužitelja, a iz koje dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je rad tužitelja organiziran na drugačiji način sukladno čl. 44. st. 1. KU, a koji način rada je zaseban način organiziranja rada i ne predstavlja rad u smjenama, turnusu ili redovni rad. Stoga ističe da je posljedično navedenom vještaku dana pogrešna uputa za izračun razlike prekovremenih sati koje bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, iako je još u odgovoru na tužbu naglašeno da se u konkretnoj stvari radi o organizaciji rada od 12 sati redovnog rada i 12 sati odmora, te u podnesku od 3. studenoga 2015. godine predložio izradu dopunskog nalaza vještaka na način da se uzme u obzir organizacija rada od 12 sati redovnog rada i 12 sati odmora te pregledom radnih naloga i izvješća utvrdi je li za pojedini radni dan odrađeno više od 12 sati i da se taj rad vrednuje kroz važeće odredbe KU i izračun visine naknade.

 

              Nadalje, tuženik naglašava da neovisno o tome što se u rad na terenu u smislu čl. 56. KU uračunava ukupno vrijeme provedeno na terenu, i to od trenutka kad je službenik trebao doći na posao (na svoje uobičajeno radno mjesto, odnosno mjesto od kuda se upućuje na teren) pa do trenutka povratka na uobičajeno radno mjesto – pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. KU službenik, pa tako i u konkretnom slučaju policijski službenik ostvaruje samo za stvarno odrađene sate. U stvarno odrađene sate ne uračunava se vrijeme putovanja. Navodi i da je tumačenjima Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora jasno definirano što se smatra radom u turnusu, radom u smjeni i dvokratnim radom, a iz načina rada tužitelja vidljivo je da nije radio u navedenom sustavu rada, dok je čl. 5. st. 1. KU propisano kako redovno radno vrijeme službenika ne može biti kraće od 8 sati niti duže od 12 sati rada. Posebno ističe kako je presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007. godine i broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009. godine izraženo pravno shvaćanje vezano za prekovremeni rad prema kojem je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Mišljenja je da je sud u traženju načina kako vrednovati vrijeme koje tužitelj provede na terenu trebao smisleno primijeniti odredbu čl. 57. KU, odnosno isto vrednovati kao pasivno dežurstvo. Zaključno navodi da se odredbe KU o pravu na dodatak za prekovremeni rad tj. o definiciji prekovremenog rada ne mogu primijeniti bez njihovog promatranja kroz sadržaj odredbe čl. 53. ZR-a.

 

              U odnosu na sporno materijalnopravno pitanje "može li se tužitelju vrijeme prisutnosti na radnom mjestu, a provedeno na brodu odnosno izdvojenom mjestu rada (terenski rad) pored efektivnog radnog vremena (12 sati dnevno) priznati kao prekovremeni rad" za istaknuti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u svojoj odluci – rješenju poslovni broj Revr-1318/16-2 od 26. listopada 2016. godine.

 

              S tim u svezi, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, 4-7 dana uzastopno (u tom smislu je i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009. godine). Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

              Slijedom navedenog, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno KU službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

 

              S obzirom da sud prvog stupnja zbog pogrešnoga pravnog pristupa nije utvrdio odlučne činjenice – stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, to za sada nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

 

              U nastavku postupka sud prvog stupnja donijet će novu i na zakonu osnovanu odluku sukladno uputama iz ovog rješenja.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja ukinuta i na temelju odredbe iz čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

              Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku.

 

U Rijeci 22. studenoga 2017. godine