Broj: Gž R-1348/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice V. P., iz V., S. 64, OIB: 63729291396, zastupane po Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika dr. med. M. B., OIB: 90047724536, Ordinacija opće medicine, P., P. T. 2, zastupanog po punomoćniku N. V., odvjetniku u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj 31 P-1642/14-31 od 24. listopada 2016., dana 28. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj 31 P-1642/14-31 od 24. listopada 2016.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici bruto iznos od 91.372,12 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u izreci presude, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kuna.

 

Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine podredno, preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 31. listopada 2011. do 11. rujna 2013.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljici pripada pravo na isplatu naknade plaće za razdoblje od dana izvanrednog otkaza ugovora o radu pa do trenutka sudskog raskida ugovora o radu u predmetu istog suda broj P-4401/11 (11. rujna 2013.) u kojemu je pravomoćno utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu od 31. listopada 2011.; sve pozivom na odredbe članka 92. stavak 4. i članka 95. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 139/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje u tekstu: ZR) i odredbu članka 433.a. ZPP. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-4401/11 od 11. rujna 2013. (potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5338/13 od 10. rujna 2014.) utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz Ugovora o radu od 28. studenog 2011., i utvrđen je sudski raskid ugovora o radu s danom 11. rujna 2013.;

 

- da je tužiteljica u razdoblju od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora o radu povremeno radila kod drugih poslodavaca te su utvrđeni bruto iznosi plaće koje je kod istih primala, kao i iznosi plaće koje bi primala kod tuženika;

 

- da je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku I. M. izvršen izračun naknade plaće utemeljen na razlici plaće koja bi tužiteljici pripala da je radila kod tuženika za utuženo razdoblje i plaće koju je stvarno primala kod drugih poslodavaca.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je, kod činjenice da je pravomoćno utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici, te kod činjenice da je pravomoćno sudski raskinut ugovor o radu, ista stekla pravo na naknadu plaće za sve vrijeme od dana primitka odluke o otkazu ugovora o radu do dana sudskog raskida ugovora o radu u iznosima utvrđenim po vještaku financijske struke.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava jer je zaključak suda prvog stupnja sukladan rezultatima provedenog postupka i jer je pravilna ocjena istog svih provedenih dokaza.

 

Naime, odredbom članka 87. stavak 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a što je upravo ovdje slučaj.

 

U odnosu na žalbene navode koji predstavljaju navode koji su isticani i tijekom prvostupanjskog postupka, za odgovoriti je da je sud prvog stupnja doista dao iscrpne, jasne i argumentirane razloge glede osnova isplate na koje se dodatno prednjem, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje. Činjenica da bi tuženik podnio ustavnu tužbu protiv pravomoćne presude o otkazu ugovora o radu ne predstavlja valjani argument neosnovanosti tužbenog traženja tužiteljice, kao ni žalbeni navodi kojima se odluke suda s tim u vezi ocjenjuju arbitrarnim.

 

Pitanje visine tužbenog zahtjeva pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjeno kao razlika bruto iznosa plaće koju bi tužiteljica ostvarivala kod tuženika i bruto iznosa plaće koju je povremeno ostvarivala kod drugih poslodavaca, sve sukladno općim načelima obveznog prava koja se primjenjuju i na ugovor o radu.

 

Neosnovan je i žalbeni navod o dosudi tražene isplate u bruto iznosu kojim tuženik smatra da su se trebali dosuditi neto iznosi naknade plaće. Ovo stoga jer je odredbom članka 84. stavak 4. ZR propisano da su plaća i naknada plaće u smislu tog Zakona plaća i naknada plaće u bruto iznosu što podrazumijeva da su pravilno dosuđeni iznosi naknade plaće u brutu, a kako je to propisano i odredbom članka 433.a. ZPP.

 

Konačno, žalbeni navodi o tome da je ambulanta tuženika otočna ambulanta, da on ima obitelj koju uzdržava, da ne može platiti dosuđeni bruto iznos već eventualno samo neto iznos, ne predstavljaju žalbene razloge koji bi utjecali na pravilnost presuđenja u konkretnoj situaciji u koju se tuženik sam doveo dajući tužiteljici otkaz ugovora o radu koji je otkaz utvrđen nedopuštenim.

 

Odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke u smislu Konvencije. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Zaključiti je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Iz odluke o trošku postupka proizlazi da se ista temelji na priloženom troškovniku za zastupanja po odvjetniku u skladu s Odvjetničkom tarifom i pripadajućih 25% PDV u ukupnom iznosu od 9.375,00 kuna te trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Iako potpuno obrazloženje odluke suda podrazumijeva da se u dijelu odluke o parničnom trošku specificiraju pojedine radnje koje je sud prvog stupnja imao u vidu kod dosude parničnog troška, a kako se radi o primjeni materijalnog prava na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ovo stoga jer Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: OT) određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Tužiteljici u skladu s poduzetim parničnim radnjama, valjalo je priznati trošak sastava tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točka 1., na ime zastupanja na ročištu od 15. listopada i 10. prosinca 2014., 4. svibnja 2015. i 9. rujna 2016. po 100 bodova prema Tbr. 9. točka 1,. a od 4. ožujka 2016. 50 bodova prema Tbr. 9. točka 2. te na ime sastava podnesaka od 14. listopada 2014. i 19. lipnja 2015. po 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 7.500,00 kn, na ime PDV-a iznos od 1.875,00 kuna te trošak vještačenja od 2.500,00 kuna tj. ukupno 11.875,00 kuna.

 

Tuženik je u svakom trenutku imao pravo uvida u predmet spisa pa tako i u specifikaciju parničnog troška koja je dostavljena na ročištu od 9. rujna 2016. na kojoj je bio nazočan i punomoćnik tuženika.

 

Zaključiti je stoga, pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je isti ispravno obračunat.              

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Konačno, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbi.

 

U Splitu 28. studenog 2017.