Broj: Gž R-1012/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz I., V. V. 5, kojega zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik iz R., protiv tuženika C. O. d.d., Z., M. 22, kojega zastupaju punomoćnici iz O. društva V., J., Š. i dr., prema generalnoj punomoći Su-46/16, radi utvrđenja nedopuštenom otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 31 Pr-54/16. od 9. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 14. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 31 Pr-54/16. od 9. kolovoza 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da  nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik C. osiguranje d.d. izjavio tužitelju M. J. odlukom od 13.veljače 2014 te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa da se nalaži tuženiku vratiti tužitelja na rad, sve u roku osam dana, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 5.750,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana (točka I. izreke).

 

Istom presudom naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kuna u roku od 8 dana (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev i tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškovestupka.

Tuženik nije podnio odgovoru na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

              Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

              Među strankama nije sporno da je tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) 13. veljače 2014., da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke i da je tužitelj pravovremeno podnio predmetnu tužbu sudu.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten redoviti otkaz ugovora o radu kojega je tuženik dao tužitelju, pa shodno tome i da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na rad.

 

              Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 107. stavka 1. točke 3. Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - u daljnjem tekstu: ZR), odnosno da se radi o redovitom otkazu ugovora o radu ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, s time što se tuženik kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju pozivao i na odredbu članka 110. Kolektivnog ugovora tuženika od 31. siječnja 2013.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka u bitnom utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

 

- da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. travnja 2011.,

- da je tužitelj radio poslove kod tuženika kao mlađi zastupnik u osiguranju,

- da se odredbom članka 8. navedenog ugovora o radu u stavku 3. tužitelj obvezao imati godišnju produkciju od 50.001,00 do 100.000,00 kuna godišnje ugovorene premije za život,

- da je time konkretiziran iznos koji predviđa Kolektivni ugovor i Pravilnik kod tuženika, kao predviđene zadatke u pribavi i naplati premije osiguranja,

- da je tužitelj u više navrata upozoravan o neizvršavanju plana i to upozorenjima od 14. studenog 2012., 22. srpnja 2013., 18. listopada 2013. i 17. siječnja 2014.,

- da se u tim upozorenjima upozorava da nije ostvario planirane rezultate za navedeno razdoblje te da je ispunio 37,4%; 40,08%; 38,99% i 57,54% od planiranih veličina,

- da je u istim upozorenjima upozoren na mogućnost otkazivanja u slučaju nastavka vršenja povreda,

- da se tužitelj na navedena upozorenja nije očitovao,

- da iz odluke o otkazu ugovora o radu (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) od 13. veljače 2014. proizlazi da je i nakon upozorenja radnik nastavio kršiti obveze iz radnog odnosa,

- da mu je dana mogućnost obrane,

- da je o namjeravanom otkazu savjetovan Granski Sindikat Hrvatske,

- da tužitelj u svom iskazu tvrdi da nije kriv što nije ispunio preuzetu obvezu iz ugovora o radu, navodeći kako je tijekom svih sedam godina rada kod tuženika radio na isti način, s time što se isti poziva i na sve lošiju opću ekonomsku situaciju i sve manji broj premija životnog osiguranja, i

- da iz iskaza svih saslušanih svjedoka, a koji su radnici tuženika, kao i tužitelj, proizlazi da su ispunjavali zadani plan predviđenih godišnjih premija i za razdoblje za koje tužitelj nije.

 

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatrao je neosnovanim tvrdnje tužitelja u odnosu na lošiju ekonomsku situaciju i općenito smanjenja ugovaranja premija osiguranja jer je prihvaćajući iskaze svih saslušanih svjedoka nesporno utvrdio da su svi ostali radnici koji su isto zastupnici kao i tužitelj ispunjavali zadane veličine predviđenih godišnjih premija, pa kako je na temelju dokumentacije dostavljene od strane tuženika utvrdio da se broj životnih premija nije smanjivao bez obzira na opće loše gospodarske prilike, već se da isti naprotiv iz godine u godinu povećavao, to je taj sud zaključio da je očito, a kako su kazivali saslušani svjedoci, čije je iskaze prihvatio kao vjerodostojne, što se ponovno navodi, jer su kazivali podudarno, uvjerljivo i u skladu s priloženom dokumentacijom, da se tužitelj u navedenom razdoblju nedovoljno trudio i da nije s koncentracijom izvršavao svoj posao.

 

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio, a prihvaćajući iskaze svjedoka i u dijelu kada navode da je posao zastupnika osiguranja specifičan, usmjeren isključivo na ispunjenje zadanih veličina godišnjih premija i da nije vezan isključivo za radno vrijeme i za rad u uredu, jer da zastupnici rade tijekom cijelog dana, vikendima, i u svoje slobodno vrijeme kako bi ostvarili zadane rezultate, čime da su i dodatno motivirani na način da im to podiže plaću sukladno postignutim premijama, pa kako je i sam tužitelj kazao da je došao u fazu života kada se manje kretao, da je imao manje poznanstva i da nije koristio mogućnosti društvenih mreža koje koriste druge kolege, to je taj sud zaključio da je tužitelj sa manje truda i energije pristupao izvršenju svojih poslova, što da je u konačnici rezultirao i manjim rezultatima rada od ostalih radnika.

 

Stoga je stav prvostupanjskog suda, a s obzirom na činjenicu da tužitelj nije ostvario rezultate rada sukladno predviđenom planu koji je sastavni dio ugovora o radu, da to predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje tuženik može otkazati tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, jer je tako propisano i odredbama članka 101. Pravilnika o radu tuženika i članka 110. Kolektivnog ugovora tuženika, s time što navodi kako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH (broj Rvr-499/12) postoji povreda obveze iz ugovora o radu u slučaju kada radnik s tuženikom sklopi ugovor o radnom mjestu prodavača osiguranja u kojem je navedeno da će obavljati poslove sukladno predviđenom planu pa i kada radnik ne ostvari rezultate koji su ugovoreni niti nakon zaprimanja pismenog upozorenja o mogućnosti otkaza ne promijeni svoje rezultate niti opravda činjenicu što nisu ispunjeni nekim objektivnim razlozima.

 

Pri tome je prvostupanjski sud naveo kako se skrivljeno ponašanje tužitelja očituje i u činjenici da isti, iako je bio upozoravan od strane tuženika kao poslodavca nije uložio dovoljno napora i truda kako bi ostvario planirane rezultate jer je i sam rekao da nije očekivao da će dobiti odluku o otkazu.

 

Prvostupanjski je sud dalje, naveo kako je činjenica da tužitelj nije ispunjavao prava i obveze iz sklopljenog ugovora o radu, a čime da je postupao protivno i odredbi članka 5. ZR-a, koja ga obvezuje na to da mora raditi u skladu s naravi i vrstom rada i uputama danim od poslodavca, i sukladno onome što se obvezao ugovorom o radu, iako je prema utvrđenju toga suda u ranijem razdoblju tužitelj ostvario planirane rezultate, kao i svi zastupnici, dok kroz sporno razdoblje da je nije, a što sve da je dovelo do neurednog izvršavanja preuzetih radnih obveza i neispunjavanja planiranih rezultata predviđenih u članku 8. ugovora o radu i što da je za posljedicu imalo u konačnici odluku o otkaz zbog skrivljenog ponašanja.

 

Ujedno je prvostupanjski sud naveo i to, da se neosnovano tužitelj poziva na činjenicu da bi odredba ugovora o radu u članku 8. bila ništava, iz razloga što bi bila protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, jer da se radi o odredbi kojom poslodavac nije povrijedio nijedan prisilni propis, pa ni Ustav kao ni moral društva, već da je isti samo odredio okvire poslovnih rezultata koji radnik mora napraviti, a što da je uobičajeno u svim ugovorima o radu zastupnika u osiguranju, kao što je to predviđeno i Kolektivnim ugovorom tuženika i Pravilnikom o radu tuženika, pa je taj sud imajući na umu sve navedeno odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

 

Naime, prema odredbi članka 107. stavku 1. točki 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Odredbom članka 110. Kolektivnog ugovora tuženika, propisano je da društvo može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok (redovni otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju između ostalog (alineja 3) i ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Smatra se da zastupnik krši svoje obveze iz radnog odnosa iz alineje 3. stavka 1., ako u razdoblju tri mjeseca neprekidno ili za šest mjeseci u tijeku kalendarske godine ne ostvaruje planom predviđene zadatke u pribavi i naplati premije osiguranja ili na temelju provizije ne ostvaruje najnižu osnovnu plaću iz odredbe članka 72. istog Kolektivnog ugovora. Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika tuženik je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnosti otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, a kako je to određeno odredbama članka 111. Kolektivnog ugovora i članka 111. ZR-a.

 

Pravilnikom o radu tuženika na identičan način regulirano je redovito otkazivanje u članku 101., a kojim je kao razlog za redoviti otkaz u članku 101. stavku 2. propisana identična povreda kada zastupnik osiguranja ne ostvaruje planom predviđene zadatke u pribavi i naplati premije osiguranja kao razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, dok je člankom 102. istoga Pravilnika propisana obveza prethodnog pisanog upozorenja radnika.

 

Budući da prvostupanjski sud nesporno utvrdio da se tužiteljevo skrivljeno ponašanje očituje u činjenici što je bio upozoravan od strane tuženika kao poslodavca na kršenje obveza iz radnog odnosa i što je ustrajao kod ponašanja kojim isti nije uspijevao postizati zadane rezultate na koje se obvezao ugovorom o radu, niti da je pokazivao bilo kakvu volju ili nastojanje da izmijeni svoj odnos prema radu na način kako bi promijenio svoje rezultate rada i ostvario ugovorene rezultate godišnje premije za život, to je taj sud i prema stavu ovoga suda pravilno zaključio da navedeno ima značenje kršenja obveze iz radnog odnosa koja ima za posljedicu otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnik.

 

Naime, iz pobijane odluke kao i stanja spisa proizlazi kako nije sporno da tužitelj nije izvršio navedenu preuzetu obvezu iz ugovora o radu kroz razdoblje od studenog 2012., tijekom 2013. pa sve do donošenja odluke o otkazu (13. veljače 2014.), s time što nije sporno ni da je tužitelj za ranije razdoblje uspješno izvršavao svoju preuzetu obvezu. Kako je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su svi ostali radnici koji su bili isto zastupnici kao i tužitelj, ispunjavali zadane veličine predviđenih godišnjih premija, te kako je na temelju dokumentacije dostavljene od strane tuženika utvrdio da se broj životnih premija kod tuženika nije smanjivao bez obzira na lošije gospodarske prilike, već naprotiv da se broj tog osiguranja iz godine u godinu povećavao, to je taj sud pravilno zaključio da je tuženik, u situaciji kada tužitelj nije ni nakon više pisanih upozorenja popravio svoje rezultate rada, imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem. Ovo i iz razloga što je tuženik dakle, dokazao da je tužitelj kroz navedeno razdoblje imao slabiji radni učinak od ostalih radnika koji rade iste poslove kao i tužitelj, a čime nije ispunio preuzetu obvezu iz ugovora o radu, s time što je sam priznao da je došao u fazu života kada se manje kretao, te da je imao manje poznanstva i da nije koristio mogućnosti društvenih mreža koje koriste druge radne kolege.

 

Stoga se kraj iznesenih utvrđenja, ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužitelja da je njegov posao isključivo vezan na kontakte prema neidentificiranim klijentima, na vlastita poznanstva, društveni život i sl. i da je 61. godišnjak, te da su svi ostali radnici koji su saslušani kao svjedoci redom mlađi od njega, kada je tužitelj sklopljenim ugovorom o radu s tuženikom na temelju odredbe članka 5. stavka 1. ZR-a, kojom je propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, preuzeo obvezu godišnje produkcije ugovorene premije za život, i to člankom 8. ugovora o radu.

 

Posebno se ukazuje da je skrivljeno ponašanje radnika svako ono ponašanje koje predstavlja ustrajnije neizvršavanje obveza, a to je i neizvršavanja radnih zadataka sukladno sklopljenom ugovoru o radu, pa kako je i u sudskoj praksi zauzeto pravno shvaćanje da  opravdan razlog za otkaz u slučaju skrivljenog ponašanja predstavlja i činjenica neostvarenja očekivanih rezultata rada, to kraj nespornih utvrđenja prvostupanjskog suda u ovom slučaju da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa koje je preuzeo ugovorom o radu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik imao razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Inače, tužitelj ni ostalim žalbenim navodima ocjenu svih izvedenih dokaza ničim nije doveo u sumnju, pa se radi daljnjeg nepotrebnog ponavljanja, upućuje na obrazloženje pobijane odluke, kojom je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o tome zašto je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim, i pored toga navodi se kako su tužiteljevi navodi sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka i tumačenja propisa koji su suprotni utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, a koja utvrđenja i zaključke kao pravilne prihvaća i ovaj sud, što se ponovo ističe.

 

   Budući da je utvrđeno da je odluka o otkazu dopuštena, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, s time što se ukazuje i to da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima postupio u skladu s uputom iz prethodnog ukidnog rješenja ovoga suda, te je raspravio i utvrdio činjenice na koje je ukazano tim rješenjem, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi s člankom 377. stavkom 2. ZPP-a, na koju tužitelj ukazuje u žalbi.

 

Također je i odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a koju ni tužitelj posebnim žalbenim navodima ne pobija.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.   

 

U Splitu 14. prosinca 2017.