Broj: Gž R-1163/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja H. r., Z., P. 3, zastupanog po punomoćnici L. Š., dipl. prav., protiv tuženika J. K. iz Z., G. 40, zastupanog po punomoćniku H. H., odvjetniku iz O. društva M., F. & H. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-2737/15-25 od 16. lipnja 2016., dana 23. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalbe tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 21 Pr-2737/15-25 od 16. lipnja 2016.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.750,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

Žali se tuženik i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi članka 107. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR).

Neosnovano se u žalbi prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a pošto pobijana prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik radeći na radnom mjestu producent u glazbenom programu HRT-a dolazio u režiju za koju su odgovorni ton-majstori,

- da je poznavao sve ton-majstore tužitelja,

- da je kritičnog dana ušao u praznu sobu režije, uzeo ključeve ormarića, koje je otvorio i izvadio kutiju s mikrofonima, tražio po njoj svoje stvari i na kraju jedan od mikrofona ostavio na stolu pred neovlaštenom osobom, kojoj je prethodno omogućio ulazak i ostanak u režiji, te joj tako omogućio otuđenje spornog mikrofona,

- da je i sam tuženik priznao kako je bio u režiji, te je spremanje mikrofona, kojeg je izvadio iz zaključanog ormarića, povjerio nepoznatoj osobi,

- da se radilo o krajnjoj nepažnji na strani tuženika uslijed kojeg ponašanja je tužitelju nastala šteta,

- da je tužitelj nestanak mikrofona iz glazbene režije R1 S. poslovne sigurnosti H. r. prijavio MUP-u 7. svibnja 2015.,

- da je tužitelj u spis dostavio dokaze o kupnji novog mikrofona i cijeni istog (8.600,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a, dakle ukupno 10.750,00 kuna).

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je prihvatio tužbeni zahtjev budući je tužitelj dokazao ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 107. stavak 1. ZR-a, a to su: da je šteta prouzročena na radu, odnosno u svezi s radom, da je šteta nastala namjerno ili zbog krajnje nepažnje, kao i da je poslodavcu nastala šteta. 

Naime, radnikova je temeljna obveza obaviti preuzeti posao prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada (članak 7. stavak 1. ZR-a). Ako prilikom obavljanja poslova koji predstavljaju izvršavanje obveza iz radnog (ugovornog) odnosa nastane šteta, ta se šteta smatra štetom na radu. Također, ako je radnik štetu počinio za vrijeme aktivnosti koje ne predstavljaju redovito obavljanje poslova i radnih zadataka ali predstavljaju obvezu iz radnog odnosa, tad se nastala šteta smatra štetom u svezi s radom. Radi se o situaciji kada radnik počini štetu prilikom obavljanja poslova koje mu je naložio rukovoditelj, a premda ih je prema ugovoru o radu dužan izvršiti, do tada ih nije obavljao redovito.

Radnik odgovara za štetu uzrokovanu poslodavcu koju počini na radu odnosno u vezi s radom samo ako ju je počinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom. Namjera je najteži oblik krivnje, a određuje se subjektivno. Prema pravnoj teoriji, namjera je takva vrsta krivnje kod koje se traži da je štetnik postupao znajući i hotimice (to znači da se kod namjere traži i volja i znanje). To znači da je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu. S krajnjom nepažnjom ili grubom nemarnošću postupa onaj radnik koji u svom radu ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio prosječni čovjek (radnik). Ako je radnik štetu poslodavcu počinio s običnom nepažnjom on za štetu ne odgovara. S tim u vezi posebno je za istaknuti kako se prema općim pravilima krivnja štetnika ne predmnijeva, odnosno da se predmnijeva obična nepažnja, dok namjeru ili nepažnju štetnika mora dokazivati oštećenik.

To znači da u postupku kojeg poslodavac pokrene protiv radnika radi naknade štete koju mu je on prouzrokovao na radu, odnosno u svezi s radom se podrazumijeva kako je radnik štetu počinio uslijed obične nepažnje sve dok poslodavac ne dokaže veći stupanj krivnje; namjeru ili nepažnju radnika. Tek kad poslodavac to dokaže, ako su ispunjeni i ostali uvjeti poslodavac ima pravo na naknadu štete. Uz to, svakako mora postojati pravno relevantna uzročna veza između radnje radnika (ili propuštanja) i nastale štete.

Pod štetom se, najkraće rečeno, podrazumijeva promjena nekog stanja nagore. Šteta koju poslodavac pretrpi može biti imovinska i neimovinska šteta.

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao uzročnu vezu između činjenice radnopravnog položaja tuženika, njegovog postupanja i nastale štete, te krivnju u stupnju krajnje nepažnje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

Visina štete je u skladu s dokazima provedenim u postupku na tu okolnost.

Također je za istaći kako tuženik u žalbi niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu i iznosi svoje stavove o ocjeni tih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja  s tim u vezi.

Međutim, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a).

Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 23. siječnja 2018.