Broj: Gž R-493/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, po sucu Branki Guljaš kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja P. E. n. d.o.o., Z…, OIB: …, koga zastupa punomoćnik Š. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika D. Ž. iz Z…, OIB: …, koga zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 26. listopada 2017., broj Pr-2362/16-42, 1. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 26. listopada 2017., broj Pr-2362/16-42.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "I. Nalaže se tuženiku D. Ž. iz Z…, OIB: … da isplati tužitelju P. E. N. d.o.o., Z…, OIB: … iznos od 5.000,00 Eura (slovima: pettisuća eura) plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi sukladno članku 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana,

 

              II. Nalaže se tuženiku D. Ž. iz Z…, OIB: … da nadoknadi tužitelju P. E. N. d.o.o., Z…, OIB: … troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata sukladno čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanu za 3 postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana."

 

              II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 312,50 kuna."

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13 i 89/14., dalje ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati, ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza.

 

              Sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva potpuno i istinito su utvrđene, tako da se neosnovano u žalbi navodi da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti koji tužitelj potražuje na ime ugovorne kazne uz tvrdnju da je tuženik time što se zaposlio kod drugog poslodavca koji je u konkurenciji sa tužiteljem za vrijeme dok mu je još trajao radni odnos kod tužitelja povrijedio odredbe čl. VII. Menađerskog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. veljače 2016.

 

              Navedenom odredbom Menađerskog ugovora pod toč. 1. i 2. određeno je da menadžer na tržištu ne smije izvoditi radove za konkurentska poduzeća i naručitelje, te da se u slučaju postupanja protivno točki VII. 1. toga ugovora menadžer obavezuje za svaku povredu isplatiti ugovornu kaznu u iznosu od 5.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

 

              U provedenom postupku utvrđeno je da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja na temelju Menađerskog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. veljače 2016., da su stranke 2. svibnja 2016. sklopile Sporazumni prestanak ugovora o radu kojim su se suglasile da je datum prekida radnog odnosa zaključno sa danom 10. svibnja 2016. i da su s danom 30. travnja 2016. ispunjene sve obveze prema radniku, te da je tuženik 25. travnja 2016. sklopio ugovor o radu sa društvom B. d.o.o. koja obavlja poslove iz djelatnosti koju obavlja i tužitelj.

 

              Polazeći od izloženog pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da plati ugovornu kaznu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 5.000,00 EUR-a.

 

              Naime, odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14) propisana je mogućnost ugovaranja ugovorne kazne samo u slučaju ugovorne zabrane natjecanja kad se radnik nakon prestanka ugovora o radu zaposli kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem (čl. 102. ZR-a), ali ne i u slučaju zakonske zabrane natjecanja kad radnik bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca (čl. 101. st. 1. ZR-a).

 

              U slučaju zakonske zabrane natjecanja ako radnik postupi protivno zabrani iz st. 1. čl. 101. ZR-a poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla (čl. 101. st. 2. ZR-a).

 

              Kako tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 101. st. 2. ZR-a, već potražuje ugovornu kaznu koja se može ugovoriti samo za situacije nakon prestanka ugovora o radu, na što je s pravom tuženik ukazivao tijekom postupka, to iz navedenih razloga i ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              Žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da mu pripada ugovorna kazna i zbog toga što se tuženik nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja zaposlio u poduzeću koje se bavi istom djelatnošću kao i tužitelj, ne dovode u sumnju zakonitost pobijane presude, jer tužitelj na navedenoj činjenici nije temeljio tužbeni zahtjev.

 

              Dakle, s obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Osijek, 1. veljače 2018.