Broj: Gž R-1052/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljanom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S., protiv tuženika B. S. d.o.o. za zaštitu osoba i imovine, S., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & partneri j.t.d. S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-736/16 od 6. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvća se kao osnovana žalba tuženika B. S. d.o.o. za zaštitu osoba i imovine S., pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-736/16 od 6. listopada 2017., na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja M. M. koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 24. rujna 2012., te da radni odnos tužitelja kod tuženika  zasnovan na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005. nije prestao.

II. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja i tuženika dana 28. listopada 2005., raskida se s danom pravomoćnosti ove presude.

III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 16.932,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče počevši od pravomoćnosti ove presude, pa do konačne isplate, po stopi  koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

IV. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju dospjele, a neisplaćene plaće počevši od mjeseca lipnja 2012. pa do pravomoćnosti ove presude, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to na slijedeći način:

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja  2012. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2012. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2013 pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2013. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2013. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2014. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2014. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kuna s  zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2014. pa do isplate

te za svaki mjesec ubuduće iznos od po 2.822,00 kuna mjesečno, počevši od dana 15. studenog 2014. pa do dana pravomoćnosti ove presude, i to za zakonskom zateznom kamatom koja teče svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, počevši od dana dospijeća svake pojedine mjesečne obveze, pa do konačne isplate po stopio koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi  koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 58.281,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

II. Nalaže se tužitelju M. M. da u roku od 8 dana naknadi tuženiku B. S. d.o.o. za zaštitu osoba i imovine parnični trošak u iznosu od 21.137,50 kuna, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda broj Pr-736/16 od 6. listopada 2017. utvrđeno je da je nedopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, od 24. rujna 2012., te da radni odnos tužitelja kod tuženika, zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005., nije prestao (točka I. izreke).

 

Istom presudom raskinut je Ugovor o radu od 28. listopada 2008. s danom pravomoćnosti presude (točka II. izreke), a tuženik je obvezan naknaditi tužitelju štetu zbog raskida Ugovora o radu  u iznosu od 16.932,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od pravomoćnosti presude do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka III. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan isplatiti tužitelju dospjele, a neisplaćene plaće za razdoblje od lipnja 2012. do pravomoćnosti presude, u mjesečnim iznosima od po 2.822,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koja na svaki mjesečni iznos dospijeva od petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec i to od dospijeća do 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka IV. izreke).

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužitelju trošak u iznosu od 58.281,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žalio se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelj obveže na naknadu troška tuženiku. Popisan je trošak za sastav žalbe u iznosu od 2.500,00 kuna uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika i predložio odbijanje iste kao neosnovane.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tužitelj je u tužbi kojom je pokrenuta ova parnica, zatražio sudsku zaštitu iz radnog odnosa, zahtijevajući utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu kojeg je tuženik donio Odlukom od 24. rujna 2012., te da mu radni odnos kod tuženika nije prestao. Zatražio je i vraćanje na rad kod tuženika prema njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Međutim, u tijeku postupka, tužitelj je odustao od ovog potonjeg zahtjeva, zahtijevajući sudski raskid Ugovora o radu s danom pravomoćnosti presude, a zatražio je i naknadu štete zbog sudskog raskida, te naknadu neisplaćenih plaća za razdoblje od lipnja 2012. do pravomoćnosti presude.

 

Prvostupanjski sud je smatrao nespornim, odnosno utvrdio je:

- da je tužitelj radio kod tuženika kao zaštitar, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područne službe u S. (dalje: HZMO) od 12. listopada 2009. utvrđeno da je kod tužitelja došlo do profesionalne nesposobnosti za rad, a ovo rješenje da je dostavljeno strankama,

- da se tužitelj nalazio na bolovanju od 6. srpnja 2006., a bolovanje da je zaključeno Nalazom, mišljenjem i ocjenom povjerenika Direkcije Zavoda s danom 8. lipnja 2012.,

- da je protiv odluke o zaključenju bolovanja, koje je dostavljeno tužitelju 26. lipnja 2012., tužitelj izjavio žalbu o kojoj je odlučeno drugostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) od 17. kolovoza 2012., a ovo potonje rješenje da je tužitelju dostavljeno 23. kolovoza 2012.,

- da je tužitelj 27. lipnja 2012. izvijestio tuženika o zaključenom bolovanju, te da je s ovlaštenom osobom tuženika M. O. razgovarao 2. srpnja 2012. o činjenici zaključenja bolovanja te o tome da je tužitelj u međuvremenu izgubio licencu za obavljanje zaštitarske djelatnosti, a sve vezano za rješavanje tužiteljeva statusa,

- da je 24. rujna 2012. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud smatrao da je tuženik imao saznanja o ozbiljnosti zdravstvenog stanja tužitelja te kontraindikacijama s tužiteljevom dijagnozom, kao i o vrsti ordiniranih medikamenata, a radi čega da je trebao ustrajati u iznalaženju najpovoljnijeg rješenja za tužitelja kao radnika kojemu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i koji je izgubio licencu za obavljanje zaštitarske djelatnosti, a radi čega tuženik da je tužitelju trebao ponuditi zaključenje ugovora za drugo radno mjesto, sukladno njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da nedolazak tužitelja na rad, nakon zaključenja bolovanja, kao i u razdoblju od 23. kolovoza 2012. do 24. rujna 2012., na radno mjesto zaštitara, uz već izgubljenu licencu za obavljanje zaštitarske djelatnosti, ne bi predstavljalo osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdala izvanredni otkaz tužitelju koji spada u zaštićenu kategoriju radnika. Zato je tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz i da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao. Ujedno je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu kojim je zatražen sudski raskid Ugovora o radu s danom pravomoćnosti presude, zatim zahtjev za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida u iznosu od 16.932,00 kuna, kao i zahtjev za naknadu dospjelih, a neisplaćenih plaća, kao i plaća koje će tužitelju dospijevati nakon studenog mjeseca 2014. do pravomoćnosti prvostupanjske presude.

 

Kako neke bitne činjenice među strankama nisu sporne, a neke je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu prvostupanjskog suda, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze, ovaj drugostupanjski sud je temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373.a ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu iz slijedećih razloga:

 

Odredom članka 108. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke o izvanrednom otkazu od 24. rujna 2012., je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U Odluci o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 24. rujna 2012. tužitelju se stavlja na teret osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, počinjena nedolaskom tužitelja na posao u vremenskom razdoblju nakon 23. kolovoza 2012., obzirom na tuženikovo saznanje 23. rujna 2012. da je tužitelju 23. kolovoza 2012. dostavljeno rješenje Direkcije HZZO-e Klasa: UP/II-502-04/12-01/374, Ur. broj: 338-01-21-12-6 od 17. kolovoza 2012. kojim je odbijena njegova žalba protiv odluke o zaključenju bolovanja s danom 8. lipnja 2012.

 

Ovaj drugostupanjski sud uvažava sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja na strani tužitelja kao što su bolest, dugotrajno bolovanje, utvrđenje profesionalne nesposobnosti za rad po HZMO-e od 12. listopada 2009. (za ovo potonje rješenje tužitelj u postupku nije dokazao kada je isto steklo svojstvo pravomoćnosti, ali je prilikom saslušanja naveo da je to rješenje postalo pravomoćno u veljači 2013.), te činjenicu zaključenja bolovanja s danom 8. lipnja 2012. po ovlaštenom doktoru HZZO Područne službe u Splitu. Međutim, ovaj sud ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako nedolazak tužitelja na rad, nakon zaključenja bolovanja, kao i u razdoblju od 23. kolovoza 2012. do 24. rujna 2012. ne bi predstavljalo osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdala donošenje izvanrednog otkaza.

 

Stranke iz ove parnice su se nalazile u ugovornom odnosu u kojemu je temeljna obveza tuženika dati tužitelju posao i osigurati mu uvjete za siguran rad, te isplatiti plaću za obavljeni rad, dok je temeljna obveza tužitelja prema tuženiku, da osobno obavlja preuzeti posao. Stoga se nedolazak tužitelja na posao, pa i nakon 23. kolovoza 2012. kada je nedvojbeno primio drugostupanjsku odluku kojom su potvrđeni nalaz i mišljenje ovlaštenog doktora HZZO-e, Područne službe u S. o zaključenju tužiteljeva bolovanja s danom 8. lipnja 2012., pa sve do 24. rujna 2012. kada je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu, jedino ispravno može tretirati kao počinjena osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, obzirom da tužitelj nedolaženjem na posao, nije ispunio temeljnu obvezu prema tuženiku, preuzetu Ugovorom o radu kojeg su stranke zaključile 28. listopada 2005.

 

Točno se u presudi prvostupanjskog suda navodi da je tužitelj za vrijeme liječenja, odnosno bolovanja, izgubio licencu za zaštitarsku djelatnost, a rješenjem HZMO-e od 12. listopada 2009. kod tužitelja je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, time da tuženik tužitelju nije ponudio ugovor o radu za radno mjesto koje bi odgovaralo njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.

 

Po ocjeni ovoga žalbenog suda, navedena okolnost nije opravdanje tužitelju da se nakon zaključenog bolovanja, ne obrati tuženiku koji bi u toj situaciji, trebao pronaći adekvatno rješenje za tužiteljev radnopravni status. Nesporno je da se tužitelj u vremenu od 23. kolovoza kada mu uručena drugostupanjska odluka kojom je odbijena njegova žalba podnesena protiv odluke o zaključenju bolovanja, do 24. rujna 2012. kada je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu, nije uopće obraćao tuženiku, jer tako tvrdi zakonski zastupnik tuženika, a tužitelj nije ni dokazao suprotno.

 

Pri tome je za navesti, da neosnovano tužitelj smatra kako je tuženik, nakon što mu je dostavljeno rješenje HZMO od 12. listopada 2009., kojim je tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, tužitelju trebao ponuditi ugovor o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Naime, prema iskazu tužitelja, navedeno rješenje je postalo pravomoćno u veljači 2013., tj. nakon donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, a bez pravomoćnosti tog rješenja, nije ni postojala tuženikova obveza da tužitelju ponudi sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku, za obavljanje poslova za koje je on sposoban u smislu odredbe članka 78. ZR. Ovo tim više, što u vrijeme kada je tuženiku dostavljeno navedeno rješenje, tužitelj nije ni radio, jer se nalazio na dugotrajnom bolovanju.

 

Tužitelj je, međutim nedopuštenost otkaza utemeljio i na tvrdnji da tuženik, prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu od 24. rujna 2012., nije imao prethodnu suglasnost radničkog vijeća za donošenje takve odluke, obzirom na utvrđenu profesionalnu nesposobnost za rad tužitelja.

 

U odnosu na izneseno, za navesti je:

 

Sve da je u vrijeme donošenja Odluke o izvanrednom otkazu od 24. rujna 2012., rješenje HZMO od 12. listopada 2009. postalo pravomoćno, a sam tužitelj navodi prilikom saslušanja da je isto postalo pravomoćno u veljači 2013., tuženik u postupku koji je prethodio donošenju odluke o izvanrednom otkazu od 24. rujna 2012., nije učinio proceduralnu pogrešku na koju je ukazivao tužitelj u tijeku prvostupanjskog postupka.

 

Naime, odredbom članka 79. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09) je bilo propisano da poslodavac može otkazati radniku kod kojega postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća. Nadalje, prema stavku 3. istoga članka, ako radničko vijeće uskrati suglasnost za otkaz, odnosno ako isto nije utemeljeno i ne postoji sindikalni povjerenik koji ima sva prava i obveze radničkog vijeća, suglasnost može nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka.

 

Međutim, odredbom članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu koji je objavljen u "Narodnim  novinama", broj 61/11 od 3. lipnja 2011., a stupio ja na snagu osmog dana od dana objave u "Narodnim novinama", izmijenjen je stavak 3. članka 79. do tada važećeg Zakona o radu, tako da isti glasi: Ako radničko vijeće, odnosno sindikalni povjerenik koji ima sva prava i obveze radničkog vijeća uskrati suglasnost na otkaz radniku iz stavka 1. ovog članka, suglasnost može nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka.

 

Dakle, u vrijeme donošenja Odluke o izvanrednom otkazu od 24. rujna 2012., više nije bila na snazi ranija važeća odredba iz članka 79. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09) prema kojoj kad radničko vijeće nije utemeljeno i ne postoji sindikalni povjerenik s ovlastima radničkog vijeća, suglasnost na otkaz radniku iz stavka 1. toga članka da može nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka.

 

Stoga, kad tuženik tvrdi da kod njega nije bilo utemeljeno radničko vijeće u vrijeme donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, a nije postojao ni sindikalni povjerenik s ovlastima radničkog vijeća, time da tužitelj u postupku nije dokazao suprotno, te imajući u vidu da tuženik nije odgovoran što njegovi radnici, slobodnim i neposrednim izborima nisu izabrali radničko vijeće koje će ih zastupati kod poslodavca u smislu odredbe članka 137. ZR-a, a tuženik nije ni odgovoran što sindikat nije imenovao sindikalnog povjerenika u smislu odredbe članka 248. istoga Zakona, po ocjeni ovoga žalbenog suda, odredba članka 79. stavka 1. tada važećeg ZR-a, nije bila obvezujuća za tuženika. Shodno tome, donošenje odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja bez prethodne suglasnosti radničkog vijeća, ne može imati one posljedice koje su predviđene za takav propust poslodavca učinjen u situaciji kada je kod istog utemeljeno radničko vijeće.

 

U tijeku postupka, tužitelj je prigovorio da bi tuženik bio prekludiran u donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, obzirom na odredbu članka 108. stavka 2. ZR kojom je propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Izneseni prigovor nije osnovan. Naime, tuženik je odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja temeljio na teškoj povredi obveze iz radnog odnosa koja se očitovala u neopravdanom izostanku s posla u vremenu od zaključenja tužiteljeva bolovanja do donošenja Odluke o otkazu tj. do 24. rujna 2012. Dakle, radilo bi se o kontinuiranom kršenju radne obveze, pa kako bi, prema razlozima Odluke o izvanrednom otkazu, kršenje radne obveze obuhvaćalo i razdoblje od posljednjih petnaest dana, uključivo s danom donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, a tuženik je 23. rujna 2012. saznao da je tužitelj sa žalbom protiv zaključenja bolovanja definitivno odbijen, ista je donesena u zakonskom roku propisanom odredbom članka 108. stavka 2. ZR.

 

Temeljem svega izloženog, utvrditi je da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja od 24. rujna 2012., dopuštena.

 

Kako kod izvanrednog otkaza radni odnos radnika prestaje bez poštivanje propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, nije osnovan ni zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao.

 

Prema odredbi članka 117. stavka 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika ispaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Kako otkaz tuženika u konkretnom slučaju nije nedopušten, to tužitelju ne pripada pravo na sudski raskid Ugovora o radu te naknadu štete u smislu odredbe članka 117. stavak 1. ZR.

 

Prema odredbi članka 87. stavka 3. ZR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti i za koje radnik nije odgovoran.

 

U ovom stadiju postupka nije prijeporno da tužitelj, nakon što mu je zaključeno bolovanje s danom 8. lipnja 2012., tj. od 9. lipnja 2012. do donošenja Odluke o izvanrednom otkazu od 24. rujna 2012., nije radio kod tuženika, a niti je zahtijevao od tuženika vraćanje na rad. Naprotiv, prilikom saslušanja tužitelj je naveo da u razgovoru s pomoćnikom direktora tuženika M. O. uopće nije bilo govora da bi tužitelj nastavio raditi kod tuženika. Nesporno je i da tužitelj nije opravdao nedolazak na posao kod tuženika odgovarajućim doznakama iz kojih bi proizlazilo da je nakon 8. lipnja 2012. tužitelj bio privremeno nesposoban za rad. Zato nisu ispunjene pretpostavke iz članka 87. stavka 3. ZR za isplatu naknade plaće tužitelju.

 

Radi svega izloženog, preinačenjem presude prvostupanjskog suda, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Kako je u povodu žalbe tuženika, preinačena presuda prvostupanjskog suda, trebalo je, sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučiti o trošku cijelog postupka.

 

Ujedno je za navesti da je tuženika u ovom postupku zastupao odvjetnik tek od 13. ožujka 2014., pa mu od tada pripada naknada troškova za zastupanje.

 

Nadalje, tužitelj je u tužbi kojom je pokrenuta ova parnica zahtijevao utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 24. rujna 2012., te je zahtijevao utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, a tražio je i vraćanje na rad. U podnesku od 9. listopada 2014. tužitelj je zahtijevao utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu, te da mu radni odnos nije prestao, a zatražio je i sudski raskid ugovora o radu te naknadu štete radi sudskog raskida Ugovora o radu kao i naknadu plaće, ali u ukupno zatraženom iznosu koji je manji od 100.000,00 kuna. U podnesku od 14. prosinca 2016. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu plaće, pa je tako ukupno novčano potraživanje tužitelja prelazilo svotu od 100.000,00 kuna.

 

Radi izloženog, sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), tuženiku treba za zastupanje na ročištu 17. ožujka 2014., 19. svibnja 2014. i 9. srpnja 2014. te za sastav podneska od 7. srpnja 2014. i onog od 25. srpnja 2014. priznati jednokratnu nagradu u visini od 200 bodova.

 

Nadalje, tuženiku sukladno Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 9. točka 1. i 2. Tarife treba priznati po 50 bodova za zastupanje na tri ročišta (14. listopada 2014., 9. prosinca 2014. i 10. ožujka 2015.) te po 100 bodova za sastav podneska od 28. listopada 2014. i za zastupanje na ročištu koje je održano 21. svibnja 2015., odnosno ukupno 350 bodova.

 

Sukladno Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i 2. i Tbr. 10. točka 1. Tarife, tuženiku pripada po 250,00 bodova za sastav podneska od 1. veljače 2017., zatim za zastupanje na dva ročišta (9. ožujka 2017. i 13. rujna 2017.) i za sastav žalbe od 16. listopada 2017. (toliko je tuženik zatražio) i 125 bodova za zastupanje na ročištu 9. veljače 2017., odnosno ukupno 1125 bodova.

 

Prema tome, tuženiku za zastupanje u ovom postupku pripada ukupno 1675 bodova pa kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 dobije se iznos od 16.750,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 4.187,50 kuna te iznos od 200,00 kuna s naslova plaćene pristojbe za odgovor na tužbu, proizlazi da ukupni trošak za zastupanje tuženika zajedno s pristojbom iznosi 21.137,50 kuna. Navedeni iznos, temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, tužitelj je u obvezi naknaditi tuženiku, obzirom da je ovu parnicu u cijelosti izgubio.

 

Radi svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 8. veljače 2018.