Broj: Gž R-988/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutužene M. J., iz Z., … zastupane  po punomoćnici D. K., odvjetnici u Z., protiv tužene - protutužiteljice I. I. …d.d. Z., Z., …, zastupane po punomoćniku I. O., odvjetniku u O. društvu I., O. & P. Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad te sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-516/16-41 od 25. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 15. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice - protutužene i tužene - protutužiteljice i potvrđuje odluka Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-516/16-41 od 25. listopada 2017. u pobijanom dijelu i to: presuda u cijelosti i rješenje u točki II. izreke.

 

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice - protutužene (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim je ista tražila utvrditi da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 1490-170-07 br. odluke 1730 upućena od strane tužene - protutužiteljice (u daljnjem tekstu: tužene) nedopuštena i da njen radni odnos nije prestao pa da se vrati tužiteljicu na radno mjesto prodavač na benzinskoj postaji ili drugo odgovarajuće radno mjesto (točka I. I. izreke), kao i parnični trošak (točka I. II. izreke).

 

              Nadalje, odbijen je i protutužbeni zahtjev tužene kojim je ista tražila sudski raskid Ugovora o radu broj 210-371508/12H sklopljenog dana 1. studenog 2012. između tužiteljice i tužene temeljem kojeg je tužiteljica kod tužene obavljala poslove radnog mjesta Prodavača na benzinskoj postaji u R. Z., s danom 1.veljače 2016. (točka II. I. izreke), kao i parnični trošak (točka II. II. izreke).

 

              Rješenjem je odbijen prijedlog tužiteljice za izdavanje privremene mjere radi privremenog vraćanja na rad (točka II. I. izreke) te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka II. II. izreke).

 

              Protiv točke I. izreke presude te protiv odluke o trošku žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

              S druge strane, protiv točke II. izreke presude i točke II. izreke rješenja, žalbu je podnijela tuženica zbog istih žalbenih razloga s prijedlogom da se točka II. izreke presude ukine a točka II. izreke rješenja preinači.

 

              Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te vraćanje na rad na isto ili odgovarajuće radno mjesto. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev na sudski raskid ugovora o radu.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 115. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR) kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju kada prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Odbijen je i protutužbeni zahtjev bez posebnog pozivanja na neki materijalnopravni propis uz obrazloženje da, kako otkaz ugovora o radu nije utvrđen nedopuštenim, to da je neosnovan i zahtjev usmjeren na sudski raskid ugovora o radu.

             

              Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

              Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

                                     

              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljici dana 26. siječnja 2016. otkazan Ugovor o radu sklopljen 1. studenog 2012. s aneksima zbog organizacijskih razloga jer su ukinuta sva radna mjesta u Sektoru Maloprodaje, na maloprodajnim mjestima pa tako i prodavača na benzinskoj postaji;

 

- da je tužiteljica u roku uložila zahtjev za zaštitu prava i potom tužbu;

 

              - da je provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem koje da se suglasilo s otkazom ugovora o radu jer da je prethodno sklopljen Sporazum između Sindikata, Radničkog vijeća i poslodavca da se radnicima ponudi prelazak u drugu tvrtku I. M. servisi d.o.o. uz smanjenje plaće od 10% (što je prihvatilo 1900 radnika) a prešutno koji ne prihvate da im se otkaže ugovor o radu (700 radnika);

 

              - da je tužiteljici prije otkaza ugovora o radu nuđen ugovor o radu za isto radno mjesto u tvrtki kćeri I. M. servisi d.o.o. što je odbila;

 

              - da je dana 18. studenog 2015. tuženica donijela Odluku o ustupanju poslovanja na maloprodajnim mjestima; dana 1. veljače 2016. Odluku „Ustupanje upravljanja poslovanjem maloprodajnih mjesta I. d.d. tvrtki I. M.“ što je sve dostavljeno radničkom vijeću; i dana 22. prosinca 2015. Odluku o utvrđivanju kolektivnog viška radnika u I. d.d. u koji je uključena i tužiteljica, da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem a nakon toga dostavljen i nacrt odluke o otkazu;

 

              - da je otkaz opravdan jer su sva radna mjesta u Maloprodaji ukinuta kako to proizlazi iz iskaza svjedoka P. S., I. B., T. I., D. P. i Ž. V. te stranačkog iskaza tužiteljice;

 

              - da je tužiteljica iskazala da je doživjela dvije nesreće na poslu i to 2009. i 2014. godine; da joj je regionalni voditelj preložio da ide na liječnički pregled što da su neki radnici i učinili ali da je navedeni dio iskaza irelevantan kod činjenice da istoj nije uručen osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog čega su odbijeni njeni prijedlozi za saslušanjem svjedoka na tu okolnost;

 

              - da je odredbom članka 6. stavak 3. Kolektivnog ugovora za I. d.d. od 27. veljače 2014. (dalje: KU) predviđena mogućnost ugovaranja socijalne klauzule na zahtjev Sindikata a koji zahtjev Sindikat nije postavio;

 

              - da poslodavac tužiteljici prilikom ponude sporazumnog raskida ugovora o radu i sklapanja ugovora o radu s I. M. d.o.o. nije imao obvezu ponuditi joj istu plaću i druge materijalne uvjete rada;

 

              - da iz Svjedodžbe o zdravstvenoj sposobnosti od 19. ožujka 2015. proizlazi da je tužiteljica zdravstveno sposobna za rad te da je u upravnom postupku utvrđivanja invalidnosti koji se vodi pred HZMO njihov vještak zaključio da kod tužiteljice ne postoji invalidnost pa su odbijeni svi njeni dokazni prijedlozi na tu okolnost;

 

              - da tužiteljica nije precizirala koja su to druga radna mjesta na koju se nju moglo rasporediti unutar tužene.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da je opravdan razlog otkaza ugovora o radu okolnost da su sva radna mjesta u Sektoru maloprodaje ukinuta pa tako i sva radna mjesta prodavača na benzinskim postajama; smatrajući da je tuženica ponudila tužiteljici sklapanje ugovora o radu u tvrtki kćeri I. M. d.o.o. što je ova odbila; smatrajući da poslodavac nije imao obvezu primjene kriterija iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR jer su sva radna mjesta ukinuta te smatrajući da je savjetovanje s radničkim vijećem provedeno na zakonom propisan način.

 

              Kako je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odbio je taj sud i zahtjev za vraćanje na rad a i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje glede razloga otkaza ugovora o radu. Autonomno je pravo poslodavca da organizira radni proces u skladu s ciljevima poslovne politike, s tim da predložene promjene ne smiju biti šikanozne i diskriminirajuće prema radnicima, već moraju korespondirati s konkretnim poslovnim okruženjem i interesima poslovanja.

 

Kako je Sporazumom Sindikata, radničkog vijeća i poslodavca prihvaćen predloženi način reorganizacije maloprodaje u smislu da se dio benzinskih postaja daje trećim osobama a dio da prelazi u novoosnovanu tvrtku kćer I. M. d.o.o., i kako je tužiteljici (i prema njenom kazivanju) ponuđen prelazak u tu novoosnovanu tvrtku kćer što je ona odbila (nesporno), to nema mjesta žalbenim lamentiranjima tužiteljice o institutu prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca I. M. d.o.o. niti drugim žalbenim navodima u svezi razloga i načina reorganizacije poslovanja i načina odlučivanja o radnom odnosu radnika koji su obavljali navedene poslove.

 

Okolnost da bi novoosnovana tvrtka i tuženica općenito poslovalo s dobiti upravo govori u prilog osnovanosti procjene potrebe reorganizacije poslovanja radi postizanja boljih rezultata rada i ostvarenja dobiti posebice u svjetlu općepoznatih uvjeta poslovanja u trgovini naftnim derivatima, slobode određivanja maloprodajne cijene istih na pojedinim benzinskim postajama i dr.

 

Također, kako su sva radna mjesta u maloprodaji ukinuta, a kako tužiteljica i ne upućuje na kojem drugom radnom mjestu bi se mogla zaposliti, to proizlazi da poslodavac nije ni trebao imati u vidu kriterije iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR.

 

Obveza i način savjetovanja s radničkim vijećem propisana je u odredbi članka 127. stavak 1., članka 150. i članka 151. ZR a što je sud prvog stupnja imao u vidu te se u tom dijelu u potpunosti otklanjaju žalbeni navodi.

 

Naime, tužiteljica smatra da je u njenom slučaju, kod činjenice da je doživjela dvije ozljede na radu kod tuženika, za otkaz ugvoora o radu bilo nužno prethodno ishoditi suglasnost radničkog vijeća u protivnom, da istu nadomjesti arbitražna odn. sudska odluka.

 

Odredba članka 151. stavak 1. točka 3. ZR propisuje da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu radniku kod kojega je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno o otkazu radniku osobi s invaliditetom.

 

              Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica kod tužene doživjela dvije ozljede na radu i to 2009. i 2014. godine; dok iz Svjedodžbe o zdravstvenoj sposobnosti od 19. ožujka 2015. proizlazi da je tužiteljica zdravstveno sposobna za rad te da je u upravnom postupku utvrđivanja invalidnosti koji se vodi pred HZMO njihov vještak zaključio da kod tužiteljice ne postoji invalidnost. Kod takvog stanja stvari, pravilno su od strane suda prvog stupnja odbijeni svi njeni dokazni prijedlozi na tu okolnost.

 

              Odredba članka 105. KU predviđa solidarnost s tim da činjenicu profesionalne nesposobnosti za rad te neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti utvrđuje nadležno tijelu u skladu s propisima o mirovinskom osiguranju.

              Kako nadležno tijelo nije utvrdilo da je kod tužiteljice zbog ozljede na radu došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, ili da se radi o osobi s invaliditetom, to nije postojala ni obveza tužene kao poslodavca da provede postupak otkazivanja ugovora o radu tužiteljici uz primjenu odredbe članka 151. ZR (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1770/14 od 24. veljače 2016.).

 

              Žalbeni navod tužiteljice da se status radnika (tužiteljica spominje sadržaj zakonske odredbe članka 150. iz Zakona o radu iz 2009. godine a koji ovdje nije primjenjiv) a na kojega se treba primijeniti odredba članka 151. stavak 1. točka 3. ZR dokazuje pravomoćno završenim upravnim postupkom upravo ide u prilog tuženici a ne tužiteljici jer proizlazi da tuženica kod činjenice nepostojanja pravomoćne i konačne odluke upravnog tijela nije ni trebala ishoditi nužnu suglasnost radničkog vijeća za konkretni otkaz ugovora o radu.

 

              Sama činjenica da je tužiteljici od strane HZZO priznata ozljeda na radu ne dovodi nužno i uvijek do posljedice - utvrđivanje smanjenja radne sposobnosti ili invaliditeta. Naprotiv, iz dopisa HZZO od 2. prosinca 2016. (list 243 spisa) proizlazi da je tužiteljica zbog ozljede na radu bila samo privremeno nesposobna za rad. Osim toga, okolnost da je tužiteljica i prije i poslije navedenih ozljeda na radu nastavila raditi na istim poslovima i radnim zadacima dovodi do zaključka da je ista bila sposobna za obavljanje poslova svog radnog mjesta prodavača na benzinskoj postaji što joj je i ponuđeno (prelazak u I. M. d.o.o.) a što je ona odbila iz njoj poznatih razloga.

 

              Iz iskaza svjedoka nedvojbeno proizlazi da se radničko vijeće suglasilo s otkazima svim radnicima pa nema mjesta zaključivanju tužiteljice da je to nedovoljno u njenom slučaju jer, kako je već naprijed iznijetom, kod iste nije utvrđeno smanjenje radne sposobnosti niti invalidnost. Osim toga, sama činjenica da je radničko vijeće bilo itekako upućeno u cijeli postupak reorganizacije i otkazivanja i da je u istome aktivno sudjelovalo, dovodi do objektivne mogućnosti da se isto moglo tome protiviti a nije, kao i da se moglo protiviti svakom pojedinom otkazu ugovora o radu a nije čime je u cijelosti zadovoljena obveza poslodavac iz odredbe članka 150. ZR (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 9/06 od 11. srpnja 2007.) dok nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 151. ZR.

 

              Konačno, nema mjesta ni primjeni odredbe članka 6. stavak 3. KU jer je tužiteljica odbila preći u I. M. d.o.o. a u kojoj situaciji je predviđena mogućnost ugovaranja socijalne klauzule ali i tada samo na zahtjev Sindikata.

 

              U odnosu na protutužbeni zahtjev, tuženica navodi da se o istom zahtjevu nije ni trebalo meritorno odlučivati jer da je procesnopravna pretpostavka za odlučivanje o istom, utvrđenje otkaza ugovora o radu nedopuštenim.

 

              Odredbom članka 125. stavak 1. ZR propisano je da, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a stavak 2. da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

              U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-101/1997 od 22. prosinca 2004. navodi se da su procesne pretpostavke odlučivanja o sudskom raskidu ugovora o radu (koji je kao jedan od načina prestanka radnog odnosa propisan člankom 125. ZR) i pravima koja iz tog proizlaze za radnika, prethodno utvrđenje suda da je poslodavčev otkaz ugovora o radu nedopuš­ten te određeni tužbeni (protutužbeni) zahtjev za raskid ugovora o radu. No, u istoj odluci se navodi da o zahtjevu protutužbe za sudski raskid ugovora o radu, odlučuje sud presudom na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

 

Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postojanja ovisi dopustivost pokretanja parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, o postojanju konkretne procesne pretpostavke, sud je prvog stupnja mogao odlučiti tek zajedno s odlukom o glavnoj stvari. Kako nije utvrđeno da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nedopušten to se pobijana  odluka u odnosu na protutužbu, smatra inegzistencijalnom meritornom odlukom.

 

              Po mnijenju ovog suda, u situaciji ako procesne pretpostavke nisu ostvarene, to nema mjesta odlučivanju o tužbenom ili protutužbenom zahtjevu što posljedično dovodi do odbačaja tužbe odnosno protutužbe. Takve procesne pretpostavke su primjerice pitanje nadležnosti suda, stranačke sposobnosti, parnične sposobnosti, urednosti zastupanja, lis pedens, res iudicata, pravnog interesa i dr.

 

              Međutim, ovdje se radi o pretpostavci koja je previđena materijalnim pravom pa u toj situaciji sud donosi meritornu odluku.

 

              Prema odredbi članka 189. ZPP, tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu: - ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili - ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili - ako se protutužbom traži utvrđenje kakva prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu. S druge strane, prema odredbi članka 125. stavak 2. ZR, tuženica je protutužbu mogla podnijeti sve do zaključenja glavne rasprave a što je i učinila podneskom od 7. veljače 2017. te je podnošenjem protutužbe preuzela i rizik ocjene ne/osnovanosti tog zahtjeva sudskom odlukom.

 

              Po mnijenju ovog suda, protutužbeni zahtjev se ne može promatrati kao eventualno kumulirani zahtjev u smislu odredbe članka 188. ZPP. Eventualna kumulacija postoji kad tužitelj kumulira zahtjeve koji su u međusobnoj vezi na način da zatraži od suda da sljedeći od istaknutih zahtjeva usvoji tek ako ustanovi da prethodni nije osnovan; dok se ovdje traži prihvaćanje protutužbenog zahtjeva ako i tužbeni zahtjev bude prihvaćen.

 

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio i tužbeni i protutužbeni zahtjev u cijelosti te se dodatno upućuje na razloge pobijane odluke.

 

Glede odluke o parničnom trošku ista je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP jer stranke nisu uspjele u svojim zahtjevima.

 

Temeljem odredbe članka 155. ZPP odbijen je zahtjev stranaka za naknadu troška sastava žalbe jer iste nisu uspjele u svojim žalbama.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak  2. ZPP-a, to je žalbe stranaka valjalo odbiti i potvrditi presudu u cijelosti i rješenje u točki II. izreke, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP i članka 380. točka 2. ZPP.

 

U Splitu, 15. veljače 2018.