Broj: Gž R-402/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz S. G., OIB:...., zastupanog po punomoćnici A. L., odvjetnici iz S., protiv tuženika Z. B. iz S. G., OIB:....., zastupanog po punomoćniku L. A., odvjetniku iz S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-136/2014-37 od 19. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-136/2014-37 od 19. lipnja 2017., potvrđuje u točkama II. i III. izreke.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopušten redoviti otkaz ugovora o radu koji je tuženik 12. prosinca 2013. dao tužitelju (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, da se tuženiku nalaže vratiti tužitelja na posao, te da je tuženik dužan isplatiti tužitelju novčani iznos od 4.000,00 kn mjesečno počev od 28. prosinca 2013. do pravomoćnosti presude sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedeno točkom II izreke. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

Protiv te presude u točkama II. i III. izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da bi utvrđenja pobijane presude bila u suprotnosti sa izvedenim dokazima i stanju spisa, što bi upućivalo na postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

              Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje radnopravne zaštite sadržaja pobliže navedenog točkom II. izreke citirane presude.

              Naime, u ovoj fazi postupka presuda suda prvog stupnja pravomoćna je u dijelu utvrđenja da nije dopušten redoviti otkaz ugovora o radu koji je tuženik 12. prosinca 2013. dao tužitelju.

              Prijeporan je zahtjev tužitelja za utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, zahtjev za vraćanje na rad, te isplatu naknade plaće u novčanom iznosu od 4.000,00 kn mjesečno.

              U provedenom je postupku utvrđeno:

              -da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima konobara temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 6. rujna 2010. (sud prihvaćajući iskaz tužitelja utvrđuje da je ugovor o radu sklopljen u rujnu 2011., dok iz odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja od 12. prosinca 2013. proizlazi da je ugovor o radu sklopljen 6. rujna 2010);

- da je tuženik 12. prosinca 2013. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja s danom 27. prosinca 2013.;

 

-da je tužitelj navedenu odluku primio 4. siječnja 2014., protiv koje je podnio zahtjev za zaštitu prava 9. siječnja 2014., a koji je tuženik zaprimio 10. siječnja 2014., nakon čega je tužitelj u zakonom propisanim rokovima iz odredbi čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) podnio predmetnu tužbu;

-da je tužitelj 15. siječnja 2014. zaprimio odjavu sa HZZO-a i HZMO-a, odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sve antidatirano s 27. prosinca 2013., sa kojim danom je tužitelju prestao i radni odnos temeljem poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 12. prosinca 2013.;

 

-da je knjigovođa Đ. Š. po nalogu tuženika, 4. ili 5. siječnja 2014. sačinila pisanu odluku o stavljanju izvan snage odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 12. prosinca 2013., te odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja s utvrđenim prestankom radnog odnosa tužitelja kod tuženika 27. prosinca 2013.,

 

-da je tužitelju radni odnos prestao osnovom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kako se to navodi u odjavama tuženika sa HZZO i HZMO, a što je tužitelj saznao 15. siječnja 2014.;

 

-da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ali da nije zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Slijedom navedenih utvrđenja, cijeneći da je tuženik 4. ili 5. siječnja 2014. donio pisanu antidatiranu odluku o stavljanju izvan snage odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja, kao i odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja s danom               27. prosinca 2013., koju odluku o izvanrednom otkazu je tužitelj primio 15. siječnja 2014., da tužitelj i nakon saznanja za odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a nakon što je 15. siječnja 2014. podnio zahtjev za zaštitu prava, nije zatražio sudsku zaštitu povrijeđenog prava ili pak utvrđenje ništetnim tih odluka, u svemu je prihvatljivo utvrđenje da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja proizvela pravne posljedice prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 27. prosinca 2013.

 

Naime, ocjena je i ovoga suda da u situaciji kada tužitelj nije zatražio sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa u svezi navedene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, nastupile su pravne posljedice te odluke, odnosno tužiteljev je radni odnos kod tuženika prestao s danom 27. prosinca 2013. Pri tome nije bilo zapreke da tuženik i pored toga što je otkaz ugovora o radu od 12. prosinca 2013. utvrđen nedopuštenim, nakon toga, tužitelju ponovno, po drugoj osnovi otkaže ugovor o radu, u odnosu na koju odluku je tužitelj, ukoliko je istu smatrao nedopuštenom, trebao zatražiti zaštitu povrijeđenog prava, pa kako to nije učinio, a radni mu je odnos kod tuženika zbog toga prestao, nije bilo osnove prihvatiti tužbu tužitelja u dijelu zahtjeva za vraćanjem na rad i isplatu plaće za utuženo vremensko razdoblje nakon 27. prosinca 2013. Stoga žalbeni navodi o suprotnom nisu osnovani.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

 

U preostalom dijelu (točka I. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 18. travnja 2018.