Broj: Gž R-106/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja A. M., iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate razlike naknade za godišnji odmor, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj 19 P-1085/13-19 od 28. travnja 2016., dana 20. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj 19 P-1085/13-19 od 28. travnja 2016. i sudi:

"1. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 8 dana, na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor, isplati bruto iznos od 1.544,55 kuna (tisućupetstotinačetrdesetičetiri kune i pedesetpetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim  trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče na iznos od:

              - 541,86 kuna od 15.08.2010.,

              - 377,37 kuna od 15.09.2010.,

              - 339,73 kuna od 15.01.2011., i

              - 285,59 kuna od 15.02.2011.;

dok se zahtjev za isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: …, odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 8 dana, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.609,37 kuna sa zakonskom zateznom kamatom 28. travnja 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: ….“

II. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 8 dana, isplati trošak žalbenog postupka u iznosu od od 390,62 kune."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznosa od 1.544,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i parničnim troškom (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP-a), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe zaposlene kod tuženice i to Hrvatska kopnena vojska, sa sjedištem zapovjedništva u K. (Gardijska oklopno-mehanizirana brigada) za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca i isplaćene naknade plaće, za razdoblje od 6. svibnja 2010. do veljače 2011.

Imajući na umu vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavka. 1. ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP u svezi članka 467. stavka 1. ZPP.

Ovaj sud je kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbom članka 60. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.; dalje: ZR) propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu o naravi koja predstavljaju naknadu za rad), a u članku 7. stavku 3. propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako tim zakonom nije drukčije određeno.

Odredbom članka 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09; dalje: ZSOS) predviđena je supsidijarna primjena propisa o državnim službenicima i namještenicima, a u pitanjima koja tim propisima nisu uređena, primjena općih propisa o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

S tim u vezi, odredbom članka 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09 i 90/10; dalje: KU) određeno je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora službeniku i namješteniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, s tim da ako narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna 3 mjeseca.

Odredbom članka 4. stavka 2. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 140/02; dalje: Pravilnik), određeno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi.

Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 68/11.; dalje: Pravilnik o izmjenama) koji je stupio na snagu 25. lipnja 2011., dodan je članku 4. Pravilnika stavak 3. kojim je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe takva da mora raditi prekovremeno ili noću, nedjeljom ili blagdanom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

Ovdje valja naglasiti da je prijeporno utuženo razdoblje za vrijeme važenja Pravilnika, a ne Pravilnika o izmjenama tj. da tužitelju pripada naknada plaće kao da radi, a što sud prvog stupnja tumači na način da su sporna pitanja uređena odredbama specijalnih propisa koji se imaju primijeniti upravo na kategoriju djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika kojoj pripada i tužitelj pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Iz priloženih kartica za tužitelja proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvarivao dodatak na plaću u bruto iznosu i to za obavljanje stražarske službe, te za službu blagdanom, subotama i nedjeljama slijedom čega se može zaključiti da je narav tužiteljeve službe bila takva da on mora raditi noću, subotama, nedjeljama i blagdanom jer iz postupka proizlazi da stražarska služba traje 24 sata neprekidno i to u pravilu po 7 dana.

Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava, po mnijenju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je tužitelju prilikom obračuna naknade za korištenje godišnjeg odmora trebala istu obračunavati na način da mu obračuna prosječnu plaću prema stvarno ostvarenoj plaći zajedno sa svim dodacima koje je tužitelj ostvarivao tj. kao da radi.

Kako je visina tužbenog zahtjeva nesporna, žalbu tužitelja valjalo je prihvatiti i presudu preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP, sve kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

Pri tomu odbijen je zahtjev za isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z.. Ovo stoga jer je odredbom članka 433.a stavka 1. ZPP određeno da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, te stavak 2. da će primjerak pravomoćne presude kojom je odlučio o zahtjevu radnika iz stavka 1. ovoga članka sud dostaviti i poreznoj upravi.

Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu za isplatu naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, to se radi o dohotku po osnovu nesamostalnog rada u bruto iznosu.

Prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16; dalje: ZPD), porezni obveznik je fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema odredbi članka 86. istog zakona tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.

Pravilnik o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 10/17 i 128/17; dalje: Pravilnik o porezu) u odredbi članka 92. razrađuje citiranu odredbu članka 86. ZPD te određuje da u skladu s člankom 86. ZPD tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke odnosno nerezidentima na njihov račun; iznimno od stavka 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz članka 21. Zakona.

Ugovor koji je protivan prisilnim prospisima ništetan je (članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), pa iako opseg punomoći određuje stranka, isti ne može biti protivan imperativnom propisu.

Imajući u vidu kogentnu narav odredbe članka 86. ZPD, a kada se ima u vidu i odredba članka 433.a ZPP, to proizlazi da nije moguće isplatu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno.

Obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavka 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka, a temeljem odredbe članka 154. stavka 3. ZPP.

Ovo stoga jer je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora u visini od 3.000,00 kuna, da bi podneskom od 3. lipnja 2014. tužbu preinačio i zahtjev uredio na iznos od 3.923,71 kunu, podneskom od 24. srpnja 2014. na iznos od 2.932,54 kune te konačno podneskom od 30. rujna 2015. na iznos od 1.544,55 kune s kojim je u cijelosti uspio. Kako je tuženica tijekom postupka izvršila djelomičnu uplatu s naslova utužene tražbine (zbog čega je i došlo do djelomičnog povlačenja tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva), to je tužitelju priznati parnični trošak u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 3. ZPP.

Primjenom Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT) koja određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u skladu s poduzetim parničnim radnjama i izmjenama vrijednosti predmeta spora, tužitelju je valjalo priznati trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora 50 bodova prema Tbr. 28.; na ime sastava tužbe 50 bodova temeljem Tbr. 7. točke 1.; na ime pristupa na ročišta dana 3. prosinca 2014. 50 bodova i od 15. ožujka 2016. 25 bodova sve temeljem Tbr. 9. točke 1.; od 22. travnja 2015. 25 bodova prema Tbr. 9. točki 2., te od 28. travnja 2016. 12,5 bodova prema Tbr. 9. točki 3.; na ime sastava podnesaka od 3. lipnja i 24. srpnja 2014. po 50 bodova, od 30. rujna 2015. 25 bodova sve prema Tbr. 8. točki 1.; od 25. veljače i 13. travnja 2015. po 12,5 bodova a od 4. veljače 2016. 6,25 bodova sve prema Tbr. 8. točki 3.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 3.687,50 kuna, na ime PDV-a iznos od 921,87 kuna odnosno, ukupno iznos od 4.609,37 kuna.

Glede žalbenog postupka tužitelju pripada na ime sastava žalbe 31,25 bodova prema Tbr. 10. točki 1. što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 312,50 kuna, na ime PDV-a iznos od 78,12 kuna odnosno, ukupno iznos od 390,62 kune.

              Konačno, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ograničenje ne postoji u nekoj kogentnoj normi a kako iz priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik ovlašten primati novac, to proizlazi da je isti ovlašten primiti parnični trošak posebice jer se isti u konkretnom slučaju sastoji samo od nagrade odvjetnika.

U Splitu 20. travnja 2018.