Broj: Kž-Us 123/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.  – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 20. ožujka 2014. godine, br. K-Us-37/12, u sjednici održanoj 15. studenog 2017. godine, u prisutnosti opt. V. B. i branitelja optuženika, M. H., odvjetnika iz V.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. V. B., preinačuje se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. V. B. djelima opisanim u toč. 1. do 10. izreke, zbog kojih je tom presudom proglašen krivim, počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv službene dužnosti – poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. i čl. 61. KZ/97.

 

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. i čl. 61. KZ/97 na temelju istih zakonskih propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine, a prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 344. st. 1. KZ/97 te se opt. V. B., uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ/97 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine i tri (3) mjeseca, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. prosinca 2011. do 10. siječnja 2012. godine.

 

III. U povodu žalbe opt. V. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 82. st. 1. KZ/97 u svezi čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđuje da novčani iznos od 15.953,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. V. B. ostvario kaznenim djelom prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. KZ/97.

 

Utvrđuje se da je novčani iznos od 15.963,00 kn imovina Republike Hrvatske.

 

Nalaže se opt. V. B. da u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske isplati novčani iznos od 15.963,00 kn u roku od 15. dana računajući od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. V. B. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 20. ožujka 2014. godine, br. K-Us-37/12, proglasio je krivim opt. V. B., zbog 10 kaznenih djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97 i kaznenog djela protiv službene dužnosti, prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. KZ/97.

 

Na temelju čl. 337. st. 1. KZ/97 optuženiku je za kazneno djelo iz toč. 1. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri (4) mjeseca, za kaznena djela iz toč. 2., 3., 4., 5., 6., 9. i 10. izreke, kazne zatvora u trajanju od po tri (3) mjeseca, za svako kazneno djelo, a za kaznena djela iz toč. 7. i 8. izreke, kazne zatvora u trajanju od po pet (5) mjeseci, za svako kazneno djelo, te na temelju čl. 344. st. 1. KZ/97 za kazneno djelo iz toč. 11. izreke, kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci, pa je optuženik uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine, u koju mu je na temelju čl. 63. KZ/97 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. prosinca 2011. do 10. siječnja 2012. godine.

 

Na temelju čl. 77. KZ/97 prema optuženiku se primjenjuje sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti inspektora i rukovoditelja poslova u tijelima državne uprave kroz vrijeme od tri (3) godine, time da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

 

Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine"  br. 145/10. – dalje u tekstu: ZOPOIK) u svezi čl. 82. KZ/97 utvrđeno je da novčani iznos od 15.963,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. KZ/97 i taj novčani iznos je imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 15.963,00 kn u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 optuženik je oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97 činjenično i pravno opisano u izreci oslobađajućeg dijela pobijane presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka koji obuhvaćaju troškove svjedoka u iznosu od 4.008,00 kn, troškove vještaka u iznosu od 2.685,00 kn i paušalni iznos u iznosu od 3.000,00 kn.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju M. H., odvjetniku iz V. i osobno (dva podneska) iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili preinači u odluci o kaznenoj sankciji i optuženiku izrekne uvjetna osuda odnosno blaža kazna.

 

Zahtjeva obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika i njegova branitelja M. H., odvjetnika iz V., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nije pristupio, a o sjednici je bio uredno izvješten.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, optuženik navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva pod toč. 1. do 10. jer da iz činjeničnog opisa ne proizlaze bitna obilježja inkriminiranih kaznenih djela.

 

U navedenom optuženik nije u pravu, budući iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim pobijanom presudom proizlazi da je optuženik, kao službena osoba, prekoračio svoje ovlasti, jer je poduzimao službene radnje za koje nije bio ovlašten tražeći od svojih podređenih da ne poduzmu radnje koje su trebali poduzeti, a u cilju da drugom pribavi kakvu neimovinsku korist.

 

Neimovinska korist se sastojala upravo u tome da nadležni inspektori ne bi podnosili optužne prijedloge, inicirali prekršajne postupke te poduzimali sve druge radnje odnosno mjere protiv prekršitelja, što je sve opisano u svakoj pojedinoj točki izreke pobijane presude.

 

U provedenom postupku nije utvrđivano da li bi prekršitelji ostvarili kakvu imovinsku korist nepoduzimanjem radnji koje su nadležni inspektori bili dužni poduzeti, jer to i nije elemenat inkriminiranih kaznenih djela.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Daljnju postupovnu povredu i to onu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 optuženik nalazi u temeljenju pobijane presude na nezakonitim dokazima odnosno snimljenim razgovorima na temelju naloga suda br. Kir-Us-48/11 od 17. veljače 2011. godine do 17. rujna 2011. godine, a vezano uz telefonski broj priključka 042-301-701, izdanog u odnosu na B. O., a slijedom toga i svih dokaza proizašlih iz ovog dokaza.

 

Obrana smatra da je nalog u odnosu na B. O. izdan nezakonito, jer je tijelu koje je tražilo nadzor bilo poznato da na tom broju neće čuti B. O.

 

U konkretnom slučaju radi se o određivanju posebnih dokaznih radnji u odnosu na inspektoricu B. O., što nije predmet ovog postupka međutim, iz tih razgovora, zabilježenih sa telefonskog broja 042-301-701 došlo se do spoznaje da je optuženik sudjelovao u počinjenju kaznenog djela iz čl. 344. ZKP/08 pa su tek nakon toga određene posebne dokazne radnje u odnosu na optuženika i ti rezultati predstavljaju dokaze u ovom kaznenom postupku i isti nisu nezakoniti.

 

Kako je to utvrdio prvostupanjski sud na telefonski priključak broj 042-301-701 javlja se ženska osoba govoreći: "državni inspektorat" i koja je dalje prespajala pozive na traženu osobu, što opovrgava tvrdnju obrane da se unaprijed znalo da inspektorica B. O. nije povezana s navedenim brojem, u odnosu na koji su određene posebne dokazne radnje.

 

Nadalje, optuženik smatra i da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, iskazu svjedoka A. K. iz istrage, iako isti uopće nije pročitan na raspravi, niti je svjedok saslušan na raspravi.

 

Kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 7. veljače 2014. godine, stranke su se suglasile sa čitanjem iskaza svjedoka saslušanih u tijeku postupka međutim, očigledno omaškom nije naveden taj iskaz, pa se ne može utvrditi je li isti izvedene na raspravi.

 

Dakle, u konkretnom slučaju radi se o dokazu koji nije izveden, pa se ne može ocjenjivati njegova zakonitost i stoga se ne radi o postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Kako se sud u pobijanoj presudi u odnosu na toč. 1. izreke, poziva na iskaz svjedoka A. K. iz istrage koji nije pročitan na raspravi može se raditi o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 350. st. 1. ZKP/08 s obzirom da se presuda može temeljiti samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi. Međutim, kako ta povreda nije utjecala, niti mogla utjecati na pobijanu presudu, budući se ista u odnosu na toč. 1. zasniva na brojnim drugim provedenim dokazima i bila bi donesena i bez iskaza navedenog svjedoka, nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upire optuženik.

 

S obzirom na navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi tvrdi da nema ni jednog dokaza da bi optuženik uopće poznavao većinu osoba kojima je ili čijim je društvima navodno pogodovao, niti da bi bio kontaktiran od strane tih osoba s traženjem da im se pogoduje ili da bi mu bilo što obećano za uzvrat. Njegovo postupanje, po stavu žalbe, treba sagledati dublje i utvrditi pravi razlog za to, što je u pobijanoj presudi izostalo.

 

Optuženik u navedenom nije u pravu, budući je u tijeku postupka utvrđeno da je optuženik kontaktirao s pojedinim vlasnicima i korisnicima objekata kojima je pogodovano tako s Z. M. (toč. 1.), Z. R. (toč. 2.), B. K. (toč. 4.), V. N. (toč. 5.), Lj. G. (toč. 6.), što je utvrđeno iz iskaza tih svjedoka i preslušanih telefonskih razgovora i što samo za sebe opovrgava žalbene navode da kontakata nije bilo. Što se tiče imovinske koristi, optuženika se nije niti teretilo da bi postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi bilo sebi, bilo drugome, niti je to utvrđivano u ovom postupku.

 

S obzirom na ovakva utvrđenja osnovano je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge za saslušanjem ostalih osoba kojima je ili čijim društvima je pogodovao, a što se sada predlaže i u žalbi i time činjenično stanje nije niti nepotpuno utvrđeno.

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi da je postupao u skladu sa svojim ovlastima što međutim, ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, njemu podređenih inspektora.

 

Tako inspektori, saslušani kao svjedoci, S. B., D. Š. B., Lj. O., D. V., V. V., V. N., A. F., B. D., S. K. L., E. Š., I. G., I. N. iskazuju da nakon što su utvrđene nepravilnosti pri inspekcijskom nadzoru, da je vršen pritisak od strane pročelnika B. da se ne postupa zakonito odnosno optuženik je tražio da se postupci obustave. Istina je da je svjedok B. D. mijenjao iskaz na raspravi u odnosu na onaj iz istrage, ali bez prihvatljivog obrazloženja, što prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio, a s obzirom na ostale provedene dokaze. Navedeni iskazi su potvrđeni i uvidom u dokumentaciju na koju su svjedoci – inspektori ukazivali.

 

S obzirom na navedene iskaze o pritiscima optuženika na inspektore, nije prihvatljiva obrana optuženika da je postupao u skladu s prihvaćenom praksom, pa stoga nije bilo potrebe za saslušanjem svjedoka A. M. iz Središnjeg državnog inspektorata, kao niti za pribavljanjem uputa Državnog inspektorata, jer se provođenjem tih dokaza ne bi na drugačiji način utvrdilo činjenično stanje.

 

Tako npr. S. B. je iskazala da je od neposredne rukovoditeljice D. Š. B. dobila naređenje da inspekcijski nadzor stornira i ne evidentira u e-očevidniku, a rekla joj je da to nije učinila na svoju ruku, već nakon razgovora sa optuženikom. Svjedok S. B. je preko evidencije o inspekcijskom pregledu u spornom objektu napisala pregled u jednom drugom objektu koji je obavila dan kasnije, tako da je prijašnji upis ostao nevidljiv, a sastavljeni zapisnik o nadzoru u objektu brze prehrane H. je odnijela kući. O razgovoru s D. Š. B. je sastavila službenu zabilješku.

 

Sve navedeno je dostatno za zaključak da to nije uobičajeni način rada i da se drugačije činjenično stanje ne bi utvrdilo provođenjem, u žalbi, predloženih dokaza.

 

Optuženik u žalbi tvrdi da je iskaze svjedoka trebalo podvrgnuti kritičkoj ocjeni, jer se radi o inspektorima koji su i sami prilikom spornih nadzora počinili nezakonitosti, te imaju motiv da od sebe otklone kaznenu odgovornost terećenjem optuženika.

 

Pri tome optuženik zanemaruje da se radi o različitim, brojnim, inspektorima koji iskazuju suglasno o pritiscima optuženika kao njihova pročelnika, a iskazi su potvrđeni dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid. Osim toga, i sve osobe kojima se pogodovalo kontaktiraju upravu s optuženikom, a i preslušani telefonski razgovori potvrđuju zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženik taj koji u svim inkriminiranim slučajevima traži pogodovanje što inspektori i čine ne pokrećući postupke. Dakle, neovisno o tome što i inspektori rade nezakonito, nije prihvatljiva teza obrane da im se ne može vjerovati, s obzirom na sve provedene dokaze koji svi vode upravo do optuženika kao osobe koja je prekoračila svoje ovlasti u cijelu da spriječi postupanje inspektora u procesuiranju nađenih nepravilnosti.

 

Sve navedene prigovore optuženik posebno ponovo elaborira za svaku točku izreke pobijane presude međutim, time nije s uspjehom osporio utvrđenja prvostupanjskog suda, koja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, i upućuje na ista kako se ne bi bespotrebno ponavljalo.

 

U odnosu na toč. 11. izreke pobijane presude optuženik ukazuje na neprihvatljivost zasnivanja pobijane presude na broju telefonskih razgovora sa sporne adrese, te na potrošnji energenata jer optuženik niti ne osporava da je povremeno boravio u stanu na varaždinskoj adresi.

 

Pored potrošnje energenata u postupku je utvrđeno i da je supruga optuženika, 23. studenog 2010. godine, prijavila RTV pretplatu na spornu adresu, da je optuženik 23. srpnja 2010. godine predao zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa kao novi korisnik teleoperatera M. T. također sa iste adrese.

 

Što se tiče telefonskih komunikacija optuženik zanemaruje da ih je samo devet zabilježeno na ćelijama koje pokrivaju adresu ... na kojoj je optuženik trebao prebivati, kako to tvrdi u obrani. Ostale komunikacije, njih 552 zabilježene su na području ćelija koje pokrivaju grad V.

 

Dakle, sve navedeno govori u prilog zaključka da optuženik nije u inkriminirano vrijeme samo povremeno boravio u stanu u V., kako tvrdi i u žalbenim navodima i, takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom doveden u sumnju.

 

S obzirom na sve navedeno, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

 

Međutim, djelomično je u pravu optuženik kada ističe povredu kaznenog zakona.

 

Naime, u konkretnom slučaju optuženik je činjenjem opisanim u točkama 1. do 10., počinio jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97, budući u svim slučajevima prileži istovrsna djelatnost, isti oblik krivnje, iskorištavanje istog odnosa, jedinstvo prostora pod ingerencijom djelovanja optuženika, a postoji i vremenski kontinuitet. Sve navedeno opravdava primjenu čl. 61. KZ/97 prema kojoj je produljeno kazneno djelo počinjeno kada počinitelj s namjerom počini više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja, s obzirom na način počinjenja,  njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti što ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu.

 

U pravu je optuženik i da se u konkretnom slučaju radi o poticanju na počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, s obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik intervenirao i tražio od inspektora da ne procesuiraju utvrđene nepravilnosti, što su oni i prihvatili te nisu podnosili optužne prijedloge, inicirali pokretanje prekršajnih postupaka i poduzimali druge mjere. Činjenica da poticani inspektori nisu procesuirani za protupravne radnje koje su kao takve i opisane u činjeničnom opisu pobijane presude, ne znači da osnovno djelo zlouporabe položaja i ovlasti nije počinjeno, pa je stoga optuženik, postupajući na opisani način, ostvario sve elemente bića kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti (limitirana akcesornost).

 

Iz navedenih razloga, u tom dijelu prihvaćena je žalba optuženika zbog povrede zakona i odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je imovinska korist u pobijanoj presudi oduzeta u skladu sa Zakonom o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem koji je u međuvremenu prestao važiti, na temelju čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine"  br. 70/17.).

 

Člankom 2. istog Zakona, propisano je da će se postupci započeti po ZOPOIK-u dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak, pa je stoga trebalo odlučiti kao pod toč. III. ove presude.

 

Zbog povrede kaznenog zakona nije prihvaćena osobna žalba optuženika koji smatra da kazneno djelo prijevare u službi ne egzistira u Kaznenom zakonu iz 2011. odnosno da nije ostvaren kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 236. KZ/11.

 

Protivno tom žalbenom navodu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da kazneno djelo prijevare u službi ne egzistira u Kaznenom zakonu iz 2011. godine, ali kontinuitet nalazi u kaznenom dijelu prijevare iz čl. 236. KZ/11. S obzirom da su za oba kaznena djela zapriječene iste kazne, pravilno je djelo iz toč. 11. izreke pobijane presude kvalificirano po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela.

 

Nije u pravu optuženik niti da se u odnosu na kaznena djela iz toč. 2., 3., 4., 6., 9. i 10. radi o beznačajnim djelima, budući nisu kumulativno ostvarene pretpostavke navedene u čl. 28. KZ/97, da je stupanj krivnje nizak, da posljedica nije bilo ili da su neznatne i da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.

 

U odnosu na kaznena djela iz toč. 2., 5., 7., 8. i 11., optuženik smatra da se radi o pokušaju što u postupku nije utvrđeno, i ta utvrđenja prvostupanjskog suda nisu žalbenim navodima s uspjehom osporena.

 

S obzirom da se sada radi o jednom produljenom kaznenom djelu poticanja na zlouporabu službenog položaja i ovlasti, bilo je potrebno optuženiku za to djelo utvrditi i novu kaznu.

 

Pri tome je ovaj drugostupanjski sud prihvatio sve utvrđene okolnosti po prvostupanjskom sudu o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne.

 

Kao olakotno optuženiku je cijenjeno da je u vrijeme počinjenja djela imao više od 20 godina staža, za koje vrijeme nije kršio pravila službe, da je područna jedinica Državnog inspektorata, kojom je rukovodio, bila uspješna, da je ranije neosuđivan, da ima uredan obiteljski i socijalni status, da je otac jednog malodobnog djeteta, da je sudjelovao u Domovinskom ratu i da je nositelj medalja Bljesak i Oluja, dok posebnih otegotnih okolnosti sud nije našao.

 

Uzimajući u obzir pogibeljnost ovakvih kaznenih djela te činjenicu da je optuženik bio dužan osigurati zakonitost u postupanju inspektora zaposlenih u njegovoj područnoj jedinici, procesuiranje prekršitelja, te svim potencijalnim subjektima nadzora osigurati jednak tretman i na taj način jačati povjerenje građana u državne institucije, ovaj drugostupanjski sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, koju nalazi primjerenom u konkretnom slučaju.

 

Prihvaćajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci za kazneno djelo prijevare u službi iz čl. 344. st. 1. KZ/97 optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine i tri (3) mjeseca, koju ovaj drugostupanjski sud nalazi adekvatnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako u smislu specijalne, tako i generalne prevencije.

 

Pri tome je i prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

U osobno podnesenoj žalbi optuženik u uvodu navodi i da se žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri i odluke o oduzimanju imovinske koristi međutim, taj žalbeni osnov posebno ne obrazlaže.

 

Sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti inspektora i rukovoditelja poslova u tijelima državne uprave iz čl. 77. KZ/97 izrečena na vrijeme od tri (3) godine je u skladu sa zakonom, a prvostupanjski sud je opravdano cijenio činjenicu da je optuženik jedan od čelnih ljudi državnog inspektorata i kao takav ključan za osiguranje zakonitih i pravednih nadzora na svom području, ali je usprkos tome kontinuirano kroz dulje vremensko razdoblje postupao izvan granica svojih ovlasti radeći protivno ciljevima službe u kojoj je bio zaposlen, pogodovao je nadziranim subjektima tako da je sprječavao pokretanje prekršajnih postupaka, pa je stoga izricanje navedene sigurnosne mjere opravdano.

 

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom ista je oduzeta kao u toč. III. izreke ove presude.

 

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenog 2017.