Broj: Kž 620/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika B. V. zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 30. studenog 2017. broj Ik I-299/2017, u sjednici održanoj 20. prosinca 2017.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.
Obrazloženje
Rješenjem prvostupanjskog suda je, na temelju članka 159. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje: ZIKZ), zatvorenik B. V. otpušten na uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci izrečene mu presudom Općinskog suda u Splitu od 28. siječnja 2016. broj K-999/15, preinačenom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 17. svibnja 2016. broj Kž-73/16-7, time da uvjetni otpust započinje trenutkom otpusta s izdržavanja kazne zatvora i traje do isteka neizdržanog dijela kazne zatvora na koju je osuđen, a koja kazna ističe 9. ožujka 2018.
Na temelju članka 60. stavka 2. u vezi s člankom 62. stavkom 2. točkom 11. KZ/11. zatvoreniku B. V. određena je posebna obveza javljanja sucu izvršenja Županijskog suda u Splitu, Probacijskom uredu ... Policijskoj postaji ...., odmah po otpustu.
Na temelju članka 161. stavka 2. ZIKZ-a određeno je da uvjetno otpušteni zatvorenik B. V. može promijeniti mjesto prebivališta samo uz suglasnost suca izvršenja.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, podredno preinači na način da odbije prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust.
Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije cijenio mišljenje Policijske uprave... o uvjetnom otpustu koje je negativno jer je zatvorenik 49 puta evidentiran kao počinitelj kaznenih djela, okolnost da je on 2013. bio osuđen na kaznu zatvora, a da je tijekom izvršavanja kazne zatvora bio i stegovno tretiran te da su u tijeku tri kaznena postupka, zbog čega da je riječ o specijalnom recidivisti na kojega ni ranija kazna ni izrečene mu odgojne mjere nisu ostvarile svrhu kažnjavanja, pa da je neutemeljen i zaključak prvostupanjskog suda o opravdanosti uvjetnog otpusta.
Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud, usprkos stegovnom kažnjavanju zatvorenika i kaznenim postupcima u tijeku, zaključio da je tijekom izdržavanja kazne zatvora došlo do promjene njegovog ponašanja te da je kazna i u dijelu u kojem je do sada izdržana postigla svrhu kažnjavanja pa da zatvorenika B. V. treba uvjetno otpustiti.
Naime, u pravu je prvostupanjski sud kada ističe da iz izvješća Zatvora u S. proizlazi da je provedba pojedinačnog programa izdržavanja kazne zatvorenika B. V. ocijenjena razinom uspješnosti „zadovoljava“, da je on bio radno angažiran, da priznaje počinjenje kaznenog djela i da izražava kajanje te da je, usprkos stegovnom kažnjavanju, mišljenje Zatvora pozitivno. Iz izvješća Probacijskog ureda S. proizlazi da zatvorenik ima osiguran postpenalni prihvat jer bi živio s roditeljima, a da postoji i mogućnost njegovog zapošljavanja.
Sve ove okolnosti, suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, opravdavaju uvjetno otpuštanje zatvorenika jer i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, iz njih proizlazi da je primjena programa izvršavanja kazne zatvora utjecala na zatvorenika B. V. u pravcu promjene njegovih stavova prema ranijem kriminalnom ponašanju te da se može očekivati da on na slobodi neće ponovno počiniti kazneno djelo, a takve zaključke ne opovrgava niti zatvorenikova ranija jednokratna osuđivanost i stegovno kažnjavanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, a posebno ne okolnost koliko je puta od strane policije bio „evidentiran kao počinitelj kaznenih djela“. Pritom se napominje i da vođenje kaznenih postupaka za kaznena djela počinjena tijekom 2015., s obzirom na mlađu dob zatvorenika, ne treba utjecati na ocjenu o opravdanosti njegovog uvjetnog otpuštanja.
Zbog toga žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.
Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 20. prosinca 2017.
