Broj: Kž-eu 7/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. T. B. zbog kaznenog djela iz čl. 142. st. 1. Kaznenog zakonika Republike Austrije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. prosinca 2017. broj Kv-eu 2/2017-7, u sjednici održanoj 7. ožujka 2018.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba os. T. B. te se potvrđuje prvostupanjska presuda
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku na temelju čl. 89. st. 1. i 2. i čl. 91. st. 1. t. u vezi čl. 5. st. 1. alineja 5. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ br: 91/10, 81/13, 124/13, 26/15 i 102/17, dalje: ZPSKS-EU) priznata je presuda Zemaljskog suda za kaznene stvari u Grazu, Republika Austrija, broj 6 Hv 101/16a-26 od 22. prosinaca 2016. preinačenoj u odluci o kazni presudom Višeg zemaljskog suda u Grazu, Republika Austrija broj 8 BS 31/17w od 15. ožujka 2017. kojom je državljanin Republike Hrvatske T. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 142. st. 1. Kaznenog zakonika Republike Austrije, činjenično i pravno opisanim u izreci pobijane presude i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine te je odlučeno da se ta kazna zatvora ima izvršiti u Republici Hrvatskoj.
Istom je presudom utvrđeno da predmetno kazneno djelo zemlje izdavanja odgovara u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske kaznenom djelu razbojništva iz čl. 230. st. 2. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17, dalje: KZ/11) za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina.
Na temelju čl. 98. st. 2. ZPSKS-EU u vezi čl. 54. KZ/11 osuđeniku je u izrečenu kaznu zatvor uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s ovim kaznenim djelom i to od 14. listopada 2016., pa nadalje.
Protiv tog je rješenja žalbu podnio osuđenik putem branitelja B. K., odvjetnika iz O., zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobija presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje: ZKP/08) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Sud prvog stupnja je potpuno pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 91. ZPSKS-EU, zbog čega je osnovano priznao naprijed citirane presude sudova Republike Austrije kojima je osuđenik proglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 142. st. 1. Kaznenog zakonik Republike Austrije i na temelju tog propisa osuđen na kazanu zatvora u trajanju od tri godine (iako je u izreci suvišno naveo da kaznu stranog suda koju je priznao i preuzeo ovom presudom i izriče), te je pravilno odlučio da se ta kazna zatvora ima izvršiti u Republici Hrvatskoj.
U obrazloženju je sud prvog stupnja ispravno ukazao da su svi uvjeti iz čl. 91. ZPSKS-EU ispunjeni jer je utvrđeno da je osuđenik državljanin Republike Hrvatske u kojoj ima prebivalište, a da ne postoje osnove za odbijanje priznanja i izvršenja iz čl. 94. ZPSKS-EU.
Osuđenik neosnovano u žalbi problematizira pitanje prijevoda strane sudske odluke i prateće dokumentacije s obzirom na nespornu činjenicu da je strana sudska presuda donesena nakon provedenog kaznenog postupka u nazočnosti osuđenika, tako da su njemu sve relevantne okolnosti poznate i stoga prijevod pravomoćne presude države izdavanja nije potreban. Za potrebe ovog postupka su u pogledu svih bitnih okolnosti i odlučnog činjeničnog stanja dostatni podaci iz potvrde koja je dostavljena od strane zemlje izdavanja sukladno odredbi čl. 103. st. 1. ZPSKS-EU (Prilog 6.), u kojoj je u toč. h. u dovoljnoj mjeri naveden i činjenični opis iz osuđujuće presude. Kako je navedena potvrda u cijelosti prevedena na hrvatski jezik, slijedi da je i ovaj žalbeni prigovor potpuno neosnovan.
Nadalje, kako nema nikakve dvojbe u pogledu identiteta osuđenika, jer osobni podaci iz pravomoćne presude odgovaraju u potpunosti osobnim podacima osuđenika koji se navode u potvrdi, promašeni su prigovori navedeni u žalbi da nedostaju podaci iz toč. d. 3.1. (fotografija) i 3.2. (osobna iskaznica). Osuđenik neosnovano ove okolnosti u vezi identiteta povezuje s činjenicom da se on nije suglasio s priznanjem i izvršenjem jer njegova suglasnost u konkretnom slučaju nije relevantna, u smislu odredbe čl. 105. st. 2. toč. 1. ZPSKS-EU.
Također je promašeno problematiziranje pitanja prebivališta osuđenika jer se svi podaci iz strane presude i potvrde odnose isključivo na njegovu adresu, O., Republika Hrvatska.
Jednako su tako promašeni prigovori žalitelja o nepoštivanju roka iz čl. 93. st. 1. ZPSKS-EU jer je u pitanju instruktivni rok čijim se prekoračenjem ne dovodi u pitanje zakonitost priznanja i izvršenja strane presude, kao što se neosnovano postavlja i pitanje mogućnosti primjene instituta uvjetnog otpusta, jer će se o tome odlučivati sukladno odredbi čl. 101. ZPSKS-EU.
Kraj takvog stanja stvari, kad je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a u žalbi ih osuđenik niti ne nastoji dovesti u sumnju, jer se njegova žalba svodi na neosnovano osporavanje naprijed navedenih irelevantnih okolnosti koje niti u najmanjoj mjeri ne dovode u pitanje osnovanost prvostupanjske presude, i kako sud prvog stupnja nije u donošenju pobijane presude počinio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 7. ožujka 2018.
