Broj: Gž-2995/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. J. iz K., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. J. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., …, OIB …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-953/11-18 od 24. veljače 2014., dana 20. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

             

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-953/11-18 od 24. veljače  2014., i sudi:

 

1. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isplatiti tužitelju L. J. iznos od 67.694,95 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2011. do 31. srpnja 2014. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn, u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

             

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tuženi zahtjev za isplatu iznosa od 67.694,95 kn, u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 14.313,25 kn od 1. siječnja 2008., na iznos od 26.161,44 kn od 1. srpnja 2008. i na iznos od 27.220,26 kn od 1. siječnja 2009. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti ili ukinuti pobijanu presudu, uz naknadu troškova parničnog postupka te troškova žalbe.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Polazeći od utvrđenja:

              - da iz pravomoćnog Rješenja tuženika broj 524422 od 19. veljače 2009. (dalje: Rješenje) proizlazi kako je tužitelj državljanin Republike Hrvatske i pripadnik Hrvatskog vijeća obrane kod kojeg je nastala profesionalna nesposobnost za rad kao posljedica ranjavanja 100% zadobivenog u ratu u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH),

              - da je istim rješenjem tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 19. rujna 2007., s time da će zaostale svote mirovina od 19. rujna 2007. do 31. siječnja 2009. biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske (dalje: RH),

              - da za razdoblje od 2007. do 2013. u državnom proračunu nisu planirana ni osigurana sredstva za isplatu neisplaćenih svota invalidske mirovine temeljem Ugovora između RH i BiH o suradnji na području stradalnika rata u BiH koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji, već su osigurana samo sredstva za tekuću isplatu redovnih mirovina i mirovinskih primanja hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rada i pripadnicima HVO-a,

sud prvog stupnja zaključuje da se u ovoj pravnoj stvari radi o uvjetnoj obvezi tuženika pa kako sredstva za isplatu zaostalih invalidskih mirovina nisu predviđena državnim proračunom za 2007.-2013., to tužiteljeva tražbina nije dospjela radi čega je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Zaključak prvostupanjskog suda da tuženikova obveza nije dospjela jer da je rok dospijeća po osiguranju novčanih sredstava u državnom proračunu kao namjenskih sredstva na posebnoj stavci, moglo bi predstavljati zloupotrebu na način da obveza tuženika nikada ne bi mogla biti ispunjena ukoliko u državnom proračunu ne budu planirana sredstva za isplatu zaostalih mirovina pripadnicima HVO-a, kao što, prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi (list 50-51 spisa), nisu bila planirana u državnom proračunu RH za 2007., 2008., 2009., 2010., 2012. i 2013. godinu.

 

              Iz javno dostupnih podataka Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, vidljivo je da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) javna ustanova čiji osnivač je Republika Hrvatska. U situaciji kada javna ustanova u vlasništvu države prizna građaninu pravo na isplatu invalidske mirovine, dužna je poduzeti mjere za ostvarenje toga prava. S obzirom da je osnivač HZMO-a upravo država koja putem svog zakonodavnog tijela – Hrvatskog sabora, donosi državni proračun, nedvojbeno je da tuženik putem svog osnivača ima instrument kojim može planirati i osigurati isplatu tražbine koju je priznao pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku.

 

              Dakle, radi se o načelu legitimnog i opravdanog očekivanja tužitelja da će mu potraživanje biti podmireno u razumnom roku.

 

              Rješenjem tuženika od 19. veljače 2011. određivanje vremena ispunjenja ostavljeno je na volju dužniku pa se glede roka ispunjenja odnosno dospijeća obveze tuženika ima primijeniti odredba čl. 176. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) prema kojoj druga strana može, ako ovlaštenik ne odredi rok, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje jer se tužitelj ne može predugo zadržavati u neizvjesnosti zbog čega je u smislu citirane odredbe ZOO obveza dužnika dospjela podnošenjem tužbe sudu odnosno dana 14. veljače 2011., koji predstavlja primjereni rok za ispunjenje, a pravo na isplatu zatezne kamate tužitelj ima od slijedećeg dana nakon što je dužnik dospio u zakašnjenje, odnosno od 15. veljače 2011.

 

              Naime, tužitelju je pravo na isplatu zaostalih mirovina za razdoblje od 19. rujna 2007. do 31. siječnja 2009. priznato Rješenjem od 19. veljače 2009., a tuženik niti pet godina kasnije, odnosno u vrijeme zaključenja glavne rasprave 24. veljače 2014. nije tužitelju isplatio utuženu tražbinu. U situaciji kada je tuženik pravomoćnim Rješenjem priznao tužitelju pravo na isplatu zaostalih mirovina, tužitelj kao korisnik tog imovinskog prava ovlašten je sudskim putem tražiti njegovu realizaciju.

 

              S obzirom da je visina tražbine vidljiva iz Rješenja tuženika, pri čemu istoj tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije prigovarao, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 67.694,95 kn. Tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na glavno potraživanje odmah po postavljanju zahtjeva za isplatu 14. veljače 2011., što znači da je tuženik dospio u zakašnjenje slijedeći dan od dana podnošenja tužbe, to jest 15. veljače 2011.

 

              Kako je tužitelj donošenjem ove odluke uspio u sporu, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP priznati mu slijedeće troškove zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištima dana 4. listopada 2011., 23. listopada 2012. i 14. siječnja 2014. iznose od po 1.000,00 kn za svako ročište, te za sastav podneska od 6. prosinca 2013. iznos od 1.000,00 kn, sve uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 1.250,00 kn, što ukupno iznosi 6.250,00 kn. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu od 1.030,00 kn te na presudu od 2.000,00 kn, budući da je tužitelj rješenjem prvostupanjskog suda donesenom na ročištu dana 4. listopada 2011. (list 9-10 spisa) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi pa zatraženi trošak za njega nije ni nastao.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

 

              Budući da je tužitelj uspio u žalbenom postupku u pogledu glavnog zahtjeva u cijelosti, to mu je tuženik, sukladno odredbama čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 1. ZPP, dužan naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn s PDV-om od 312,50 kn, odnosno ukupno 1.562,50 kn, pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

 

U Zagrebu 20. rujna 2016.