Broj: Gž-3359/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B., OIB: …, iz S. B., zastupane po punomoćnici V. B., odvjetnici u S. B., protiv tuženice A. B. d.d. OIB: …, Z. (ranije H. A. A. b. d.d.), zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku iz O. d. K. & P. Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj 6 P-666/5-26 od 20. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj 6 P-666/5-26 od 20. listopada 2017. u pobijanom dijelu i to u točki I. i točki II. izreke presude.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu bez depozita broj … koji su tužiteljica i tuženica (ranije S. b. d.d.) kao kreditor zaključili dana 8. lipnja 2007., kao i odredba iz članka 2. Anexa broj I od 22. prosinca 2011. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tužene, pa da stoga isti članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke).

 

Nadalje, obvezana je tuženica na isplatu tužiteljici iznosa od 11.575,91 kuna i parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kuna sve s zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako je to specificirano u točki II. izreke presude.

 

Odbijen je zahtjev tužiteljice za iznos od 11.045,22 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (točka III. izreke), kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu bez depozita broj … od 8. lipnja 2007., kao i u preostalom dijelu odredbe članka 2. Anexa broj I od 22. prosinca 2011. koji se ne odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope (točka IV. izreke) te i zahtjev za utvrđenje da nije bilo uvjeta za jednostrani raskid ugovora o kreditu broj … dan od strane tužene prema tužitelju dana 18. listopada 2013. (točka V. izreke).

 

Protiv točke I. i II. izreke odluke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu bez depozita broj … koji su parnične stranke zaključile dana 8. lipnja 2007., kao i odredba iz članka 2. Anexa broj I od 22. prosinca 2011. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tužene, pa da stoga isti članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane te i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog iznosa od 11.575,91 kuna u razdoblju od 21. srpnja 2010. do 18. listopada 2013.

 

Prvostupanjski je sud donio odluku o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da je u kolektivnom sporu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pravomoćno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope koja promjena ovisi isključivo o volji banke. Pri tome, taj sud se pozvao na odredbe članka 4., 225., 247., 295., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO); te na odredbe članka 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda i to:

- da su parnične stranke (odnosno tužiteljica i prednica tuženice S. b. d.d. O.) sklopile Ugovor o kreditu broj … dana 8. lipnja 2007. i to tužiteljica kao korisnik kredita a tuženica kao kreditor, na iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stambeni, s rokom otplate 20 godina, uz redovnu kamatu po stopi od 4,40 % godišnje, dekurzivno, te da je ugovoreno i da efektivna kamatna stopa, odnosno realna godišnja kamatna stopa iznosi 4,67% godišnje (dalje: Ugovor);

 

- da je u članku 4. Ugovora navedeno da je kamatna stopa promjenjiva, a prema važećoj Odluci banke za što da nije potrebno sklapati aneks ugovora;

 

- da je dana 22. prosinca 2011. sklopljen Aneks br. 1. Ugovora kojim je u članku 2. izmijenjena i odredba članka 3., 4., 6. i 13. Ugovora pa je određena godišnja kamatna stopa od 5,45%, promjenjiva, a sukladno aktu banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama donesena na temelju Odluke o kamatnim stopama banke (dalje: Aneks);

 

- da je Ugovor raskinut obaviješću banke od 18. listopada 2013. zbog neplaćanja te se o tome vodi ovršni postupak u predmetu broj Ovr-438/15;

 

- da iz iskaza tužiteljice, te njenog supruga I. B. proizlazi da su kredit predigli radi rješavanja stambenog pitanja, da su obišli više banaka i najpovoljnija im je bila tuženica, da im je rečeno da im se više isplati podići kredit u CHF nego u kunama, a da se nije posebno razgovaralo o kamatnoj stopi iako su bili svjesni da je kamatna stopa promjenjiva, ali nisu znali što to zapravo znači, niti im je netko to posebno objašnjavao;

 

- da iz iskaza saslušanih svjedoka A. M. i A. Š., zaposlenica tuženice u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, proizlazi da je tada bilo uobičajeno da građani  realiziraju kredite u CHF jer se radilo o nižim kamatnim stopama;

 

- da se prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka mr. sc. F. T. tijekom utuženog razdoblja kamatna stopa mijenjala i iznosila 5,40%, 6%, 6,75%, 6,20%, 5,95% i 5,45%, a da je tuženica od 1. siječnja  2014. u skladu s Odredbom članka 11.a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju smanjila kamatnu stopu na 3,23% godišnje, pa razlika između redovnih kamata po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženice o promjeni kamatnih stopa za utuženo razdoblje od 1. listopada 2007. do 18. listopada 2013. iznosi 22.621,13 kuna.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje, taj sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o djelomičnoj ništetnosti Ugovora i Aneksa i to u dijelu glede promjenjivosti kamatne stope jer ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kada nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

 

Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

 

Iz priloženih Ugovora i Aneksa razvidno je da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta tuženice.

 

Pravilno je sud prvog stupnja naveo da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a koja je djelomično u prijepornom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2, pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Z. b. d.d. i dr., među ostalim, i tuženicom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

 

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

 

Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

 

Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

 

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženica, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke (bez obzira nazvanoj odlukom ili metodologijom donesenom na temelju odluke), mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno.

 

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

 

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

 

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženica je potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

 

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristila tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu (jer se i Metodologija temelji na Odluci banke), ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

 

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženici ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

 

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima je koristila predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženica nije odredila referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

 

Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe članka 4. Ugovora i članka 2. Aneksa kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštene, i prema tome ništetne. Kako je matematički izračun vještaka nesporan, pravilno je sud prvog stupnja smatrao da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa s naslova stjecanja bez osnove.

 

U odnosu na žalbene navode da je odluka VTS obvezujuća za sudove samo u postupima za naknadu štete a da se ovdje ne radi o postupku radi naknade štete, za navesti je da je odredbom članka 120. ZZP/2007 i ZZP/2014 propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

 

Iz citirane odredbe proizlazi da je tužiteljica izabrala valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimirana na podnošenje i deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenog na stjecanju bez osnove.

 

Konkludira, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a.

 

Naime, iz popisa troška tužiteljice proizlazi da je ista potraživala s naslova parničnog troška sveukupno iznos od 18.035,00 kuna, a tuženica iznos od 11.224,80 kuna, pa kako su stranke podjednako uspjele u sporu to proizlazi da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi na ime razlike parničnog troška iznos od 3.405,10 kuna. Pri tome, zbog zabrane reformatio in peius nije moguće preinačiti pobijanu odluku.

 

Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, žalbu tuženice valjalo je odbiti i potvrditi pobijanu odluku temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

 

Temeljem odredbe članka 155. ZPP odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer ista nije uspjela u svojoj žalbi.

 

U Splitu 22. ožujka 2018.