Broj: Gž-2528/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Veljka Miškulina člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. Č. iz S., OIB: …i 2. P. Č. iz S., OIB: …, zastupanih po punomoćnici K. V., odvjetnici iz S., protiv tuženika 1. B. T. iz S., OIB: …i 2. L. J. iz S., OIB: …, zastupanih po punomoćnici V. Ć., odvjetnici iz S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1679/16 od 19. srpnja 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1679/16 od 19. srpnja 2017. godine, uz istovremeni ispravak te presude u uvodu, redak 5. odozgo, tako da umjesto riječi J. treba pisati “J.”.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              “I. Utvrđuje se da je tužitelj D. Č., S., OIB: …vlasnik dvosobnog stana na prvom katu zgrade upisan u poduložak 3 sagrađenog na čest. zgr. 36632, z. u. 6165, k. o. S., anagrafske oznake za cijelo i potkrovlja predmetne zgrade za 1/2 dijela cjeline, temeljem oporuke proglašene rješenjem Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem R2-948/l4 dana 03. prosinca 2014. godine, pa se tužitelj ovlašćuje da temeljem ove presude ishodi upis prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime za cijelo i potkrovlja predmetne zgrade za 1/2 dijela cjeline uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika za njihove idealne suvlasničke udjele, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              II. Utvrđuje se da je tužitelj P. Č., S., OIB:  … vlasnik dvosobnog stana na drugom katu zgrade upisan u poduložak 4 sagrađenog na čest. zgr. 3663/2, z. u. 6165, k. o. S., anagrafske oznake za cijelo i potkrovlja predmetne zgrade za 1/2 dijela cjeline, temeljem oporuke proglašene rješenjem Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem R2-948/14 dana 03. prosinca 20l4. godine, pa se tužitelj ovlašćuje da temeljem ove presude ishodi upis prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime za cijelo i potkrovlja predmetne zgrade za 1/2 dijela cjeline uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika za njihove idealne suvlasničke udjele, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

              III. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.”

 

              U točki 2. izreke naloženo je tužiteljima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknade tuženicima parnični trošak u iznosu od 5.100,00 kuna.

 

              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnose tužitelji, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u glavnome navode da je pobijana presuda proturječna, zbog čega se ne može ispitati, te da je njihov otac A. Č. dana 01. veljače 1954. godine sastavio u bolnici u S. pisanu oporuku pred svjedocima kojom je svoju imovinu rasporedio istima, sada pokojnoj kćeri M. T. (majci tuženika B. T.) i kćeri L. J. (drugotuženici), a da su netočni navodi da ta oporuka ne proizvodi pravni učinak, te da ne može biti osnov stjecanja prava vlasništva predmetnih stanova.

 

              U vezi toga navode kako su svi nasljednici znali za potonju oporuku, ali da na ročište za ostavinsku raspravu od 17. svibnja 1962. godine sada pokojna majka tuženika B. T. nije donijela tu oporuku koja se nalazila u kući pokojnog A. Č., već je istu namjerno prikrila, dok M. Č. koji je u navedenom ostavinskom postupku kao skrbnik zastupao iste i tuženicu L. J. (u nastavku teksta: drugotuženica) nije imao saznanje o postojanju navedene oporuke, pri čemu ističu da je tužitelj P. Č. još kao dijete u dobi od petnaest godina vidio tu oporuku.

 

              Nadalje navode kako su netočne tvrdnje da stanovi u mezaninu i podrumu predmetne zgrade nisu bili vlasništvo navedenog ostavitelja jer su nacionalizirani, te da zbog toga oporuka nije prikazana u ostavinskom postupku, a da to ne može biti razlog za prikrivanje njezinog postojanja.

 

              Tužitelji ističu kako su njihove sestre M. T. i drugotuženica na ime naloga za isplatu koji glasi na ime pokojnog A. Č. preuzele novčanu naknadu za oduzetu imovinu, a da je tužitelj D. Č. (u nastavku teksta: prvotužitelj) bio u domu u B., a tužitelj P. Č. (u nastavku teksta: drugotužitelj) u domu u M. L., te su isti imali težak život i njihovi interesi nisu bili zaštićeni.

 

              Nastavno navode kako je pogrešan podatak da je dana 04. rujna 2008. godine određena naknada za oduzetu imovinu u iznosu od 58.355,48 kuna, jer da se radi o ukupnom iznosu od 186.743,58 kuna kojeg su podigli tuženik B. T. (u nastavku teksta: prvotuženik) i drugotuženica, svaki u 1/4 dijela, a da na raspravu za povrat oduzete imovine nisu pristupile njihove sestre, jer su u bivšoj državi dobile društvene stanove koje su naknadno otkupile, te su M. T. i drugotuženica primale novčanu naknadu za amortizaciju za stanove za 1963., 1964., 1965. i 1966. godinu.

 

              Tužitelji ističu da prvotužitelj od 1986. godine zajedno sa svojom obitelji živi u stanu kojeg je dobio predmetnom oporukom, a da je 1985. godine od drugotužitelja i sestara dobio usmeno odobrenje za pokretanje postupka radi iseljenja iz predmetnog stana T. J., koji se u tom stanu nalazio bez pravne osnove, te je kasnije od brata i sestara dobio pismeno odobrenje za korištenje stana, pri čemu navode da je prvotužitelj temeljem nagodbe od 08. ožujka 1986. godine isplatio T. J. iznos od dvanaest starih miliona dinara, te mu je isti predao ključeve od navedenog stana.

 

              Što se tiče drugotužitelja, navode da se isti u stan na drugom katu predmetne zgrade uselio 1995. godine, nakon donošenja rješenja kojim je F. M. naloženo da napusti taj stan u zakonskom roku, a da su roditelji te osobe znali da potonji stan oporučno pripada tom tužitelju, pa da su netočne tvrdnje tuženika da je on provalio u taj stan.

 

              Nadalje navode kako su tijekom postupka predložili da se sasluša svjedokinja L. Č., i to na okolnost saznanja za postojanje oporuke i raspodjelu imovine od strane njihovog oca, kao i njezin suprug V. Č., ali da sud nije proveo dokaz saslušanjem navedene svjedokinje.

 

              Osim toga, ističu da je u predmetnoj oporuci navedena nekretnina zvana T. koju je otac tužitelja oporučno dodijelio rođakinji J., a da su njezina braća bila u obvezi da tu nekretninu nakon J. smrti vrate tužiteljima, pa da iz navedenog proizlazi da se znalo za oporuku, pri čemu navode i kako su netočni navodi tuženika da im sudac nije uručio zapisnik sa ročišta od 03. prosinca 2014. godine održanog u predmetu tog suda poslovni broj R2-948/14 na kojem je proglašena predmetna oporuka, zajedno s njezinom preslikom, a da je pogrešno utvrđenje suda o zastari njihovog prava na ostavinu temeljem oporuke.

 

              Iz navedenih razloga predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, a uz žalbu prilažu zemljišnoknjižne izvatke za nekretnine upisane u zk. ul. br. 8156, 3614, 14951 i 14343, sve k. o. … S., te 6 isplatnica.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis tog suda poslovni broj R2-948/14, te iskaza prvotužitelja, drugotužitelja i prvotuženika, utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama opisanima u točki 1. izreke pobijane presude, kojeg temelje na sadržaju naknadno pronađene oporuke njihovog pokojnog oca A. Č., proglašene na zapisniku u predmetu tog suda poslovni broj R2-948/14.

 

              U vezi toga utvrđuje da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Kotarskog suda u Splitu poslovni broj O-208/62 od 21. lipnja 1962. godine, u postupku vođenom iza smrti A. Č. pok. M., njegovim nasljednicima na temelju zakona proglašeni kćerke M. (majka prvotuženika) i drugotuženica, te prvotužitelj i drugotužitelj kao ostaviteljevi sinovi, a da se ostavina odnosila na nekretnine upisane u k. o. Ž.-Z., te da su u vrijeme donošenja tog rješenja tužitelji i drugotuženica bili maloljetni i zastupani po staratelju M. Č. pok. S..

 

              Nadalje utvrđuje da je rješenjem tog suda poslovni broj O-208/62 od 21. lipnja 1986. godine raspoređena naknadno pronađena imovina iza pokojnog A. Č., i to nekretnina upisana u zk. ul. br. 6165, k. o. S., tako da su njegova djeca naslijedila istu svaki u 1/4 dijela.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je u predmetu tog suda poslovni broj R2-948/14 dana 03. prosinca 2014. godine proglašena pisana oporuka pred svjedocima pokojnog A. Č. od 01. veljače 1954. godine (u nastavku teksta: Oporuka), te je doneseno rješenje da se zapisnik o proglašenju te Oporuke s preslikom iste dostavi nasljednicima i na spis tog suda poslovni broj O-208/62, pri čemu utvrđuje da je M. Č. pok. S. kao bivši skrbnik tužitelja i drugotuženice dana 22. lipnja 1996. godine potpisao pisanu izjavu da je 1987. godine slučajno pronašao potonju Oporuku.

 

              Nastavno utvrđuje kako je sada pokojni A. Č. O. ostavio drugotužitelju u vlasništvo gornji (II) kat kuće u S. sa 1/2 potkrovlja, a prvotužitelju I. kat sa 1/2 potkrovlja, majci prvotuženika M. M., a drugotuženici podrum iste kuće, a da su osim toga tužiteljima ostavljeni dvorište i vrt, dok su drvarnice koje se nalaze u dvorištu pripale majci prvotuženika i drugotuženici za njihov stan, a da je u Oporuci određeno kako praonicama imaju pravo raspolagati sva ostaviteljeva djeca, pri čemu je navedeni oporučitelj raspolagao i pokretninama i nekretninama u Ž., koje nisu predmet ovog postupka.

 

              Nadalje utvrđuje da su kao suvlasnici predmetnih stanova uknjiženi tužitelji, svaki u 2/4 dijela, a da su u preostalim suvlasničkim dijelovima (svaka u 1/4 dijela) kao vlasnice tih stanova upisane majka prvotuženika i drugotuženica.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru O. S. od 21. travnja 1966. godine predmetna čest. zgr. 3663/2, iz zk. ul. br. 6165, k. o. S., ranije u vlasništvu A. Č. pok. M. i J. Č. pok. M., svakog u 1/2 dijela, nacionalizirana i postala društveno vlasništvo, dok su rješenjem istog tijela od 29. lipnja 1960. godine izuzeti od nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvo kao posebni dijelovi zgrade bivšim vlasnicima po jedan stan na I. i II. katu zgrade (sa istočne  i zapadne strane).

 

              U vezi toga utvrđuje da su bivši vlasnici gornje nekretnine vodili postupak radi utvrđivanja naknade za nacionalizacijom oduzetu imovinu, temeljem odredaba članaka 22. stavak 1. i 3. te članaka 23., 28. i 69. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (“Narodne novine” br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01 i 81/02), te da je dana 04. rujna 2008. godine doneseno prvostupanjsko rješenje o visini naknade.

 

              Nadalje utvrđuje da su stanovi u mezaninu i podrumu predmetne zgrade koji su pokojnom A. Č. bili oduzeti za potrebe nacionalizacije otkupljeni od strane bivših stanara M. i Č., kao i da tužitelji koriste predmetne stanove.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji za postojanje Oporuke doznali 1987. godine, a da su njezino proglašenje zatražili tek 2014. godine, dok su predmetnu tužbu podnijeli dana 01. travnja 2016. godine, pri čemu utvrđuje da su tuženici savjesni posjednici ostavinske imovine, jer nisu znali niti su mogli znati za postojanje Oporuke sve dok ih tužitelji o tome nisu obavijestili 1987. godine, u vezi čega utvrđuje kako tužitelji nisu dokazali tvrdnje da je majka prvotuženika imala saznanja o Oporuci i da je istu skrivala.

 

              Stoga utvrđuje da je u smislu odredbe članka 144. ranijeg Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71, 47/78 i 56/00, u nastavku teksta: ZN) nastupila zastara prava tužitelja na ostavinu temeljem Oporuke.

 

              Osim toga, utvrđuje da je tužbeni zahtjev neosnovan i u smislu odredbe članka 235. ZN-a, jer da je od pravomoćnosti spomenutog rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Splitu poslovni broj O-208/62 od 21. lipnja 1962. godine koje je postalo pravomoćno dana 16. kolovoza 1962. godine, te pravomoćnosti rješenja tog suda poslovni broj O-208/62 od 21. lipnja 1986. godine koje je to svojstvo steklo dana 18. veljače 1986. godine, pa do pokretanja predmetne parnice, protekao objektivni rok za pokretanje parnice zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka.

 

              S obzirom na navedeno odustaje od izvođenja daljnjih predloženih dokaza na okolnosti vezane uz pravni status predmetnih nekretnina kroz zadnjih 40 godina, jer utvrđuje da isti nisu od značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.

 

              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 8., 421., 422. i 423. ZPP-a, odredbu članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), zatim odredbe članaka 231. i 233. stavak 1. i 2. ZN-a, te odredbu članka 138. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, u nastavku teksta: novi ZN), odbija tužbeni zahtjev.

 

              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuju tužitelji, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju također indirektno upiru žalitelji, jer su isti na ročištu od 01. veljače 2017. godine predložili saslušanje svjedokinje L. Č. jedino na okolnost da su se tužitelji obraćali nadležnim tijelima u pogledu Oporuke, a ne i na neke druge okolnosti, pa činjenice o kojima je na prijedlog tužitelja sa gornjeg ročišta trebala posvjedočiti navedena svjedokinja nisu od značaja za presuđenje, jer eventualno obraćanje tužitelja odgovarajućim tijelima u pogledu Oporuke ne ukazuje da bi o postojanju Oporuke prije 1987. godine imali saznanja tuženici, te sada pokojna majka prvotuženika.

 

              Stoga odbijanjem provođenja dokaza saslušanjem svjedokinje L. Č. tužiteljima nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom, pri čemu valja navesti da isti tijekom prvostupanjskog postupka nisu predlagali provođenje dokaza saslušanjem kao svjedoka V. Č., pa sud prvog stupnja nije niti mogao odlučiti o tom nepostojećem prijedlogu, kojeg žalitelji s obzirom na navedeno ne mogu u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a isticati u žalbi.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelji i tuženici za postojanje predmetne Oporuke doznali 1987. godine, a da je ista proglašena tek 2014. godine, te da su majka prvotuženika M. T. koja je prema utvrđenju suda uknjižena kao suvlasnica predmetnih nekretnina u 1/4 dijela, zatim prvotuženik kao njezin nasljednik i drugotuženica u vrijeme saznanja za postojanje Oporuke bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina na koje se odnosi Oporuka, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 144. stavak 1. ZN-a, koji propis se u konkretnom slučaju primjenjuje u skladu s odredbom članka 253. stavak 1. novog ZN-a, utvrdio osnovanim prigovor zastare prava tužitelja da zahtijevaju ostavinu temeljem Oporuke.

 

              Naime, iz gornjih činjeničnih utvrđenja proizlazi da su tužitelji još 1987. godine saznali za prava koja im pripadaju po Oporuci, pa je računajući od tada pa do podnošenja predmetne tužbe dana 01. travnja 2016. godine, kao i od proglašenja Oporuke dana 03. prosinca 2014. godine, protekao jednogodišnji subjektivni zastarni rok za ostvarivanje predmetnog zahtjeva.

 

              Pri tome okolnost da bi prvotužitelj od 1986. godine bio u posjedu stana u pogledu kojeg u ovoj parnici traži utvrđenje prava vlasništva osnovom Oporuke, a kraj činjenice da i sam tvrdi da je od tuženika dobio pismeno odobrenje za useljenje u isti i za njegovo korištenje, kako navodi u svojem stranačkom iskazu sa ročišta od 11. travnja 2017. godine i u žalbi, ne utječe na početak i tijek subjektivnog zastarnog roka njegovog tužbenog zahtjeva, jer iz navedenog ne proizlazi da je isti taj stan kao dio ostavine pokojnog oca A. Č. koristio kao isključivo vlasništvo koje bi mu pripadalo temeljem Oporuke, već uz privolu odnosno suglasnost tuženika kao preostalih sunasljednika.

 

              Što se tiče navoda tužitelja o tome da bi drugotužitelj u stan u pogledu kojeg u ovoj parnici traži utvrđenje prava vlasništva temeljem Oporuke uselio 1995. godine, navedeno u smislu odredbe članka 144. stavak 1. ZN-a također nije od značaja za početak i tijek zastarnog roka njegovog tužbenog zahtjeva, jer je 1995. godine već protekao navedeni jednogodišnji subjektivni zastarni rok koji je i za tog tužitelja počeo teći 1987. godine.

 

              Stoga je pravilno sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev zbog zastare prava tužitelja da zahtijevaju ostavinu temeljem Oporuke, a pravilno je utvrdio i da je u smislu odredbe članka 423. stavak 3. ZPP-a nastupila prekluzija prava tužitelja za pokretanje parnice zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka.

 

              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja opisani žalbeni navodi.

 

              Pri tome valja navesti da je u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a nedopušteno pozivanje tužitelja na uz žalbu priložene zemljišnoknjižne izvatke za nekretnine upisane u zk. ul. br. 8156, 3614, 14951 i 14343, sve k. o. … S. i isplatnice, jer te isprave isti nisu priložili u spis tijekom prvostupanjskog postupka, a iste se ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, zbog čega ih nije dopušteno predlagati tek u fazi žalbenog postupka.

 

              Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima predmetnog postupka, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

              Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, sve to uz istovremeni ispravak te odluke u naznačenom dijelu njezinog uvoda, u smislu odredbe članka 342. stavak 1. ZPP-a, jer je zbog očite omaške u pisanju pogrešno naznačeno prezime drugotuženice.

 

U Rijeci 18. travnja 2018. godine