Broj: U-I-271/2017

Zagreb, 11. srpnja 2017.

 

 

          Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić i Antun Palarić, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 11. srpnja 2017. donio je

 

 

R J E Š E N J E

 

     Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 18. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 93/14.).

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Ovršni zakon donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 21. rujna 2012. Proglasio ga je predsjednik Republike Hrvatske odlukom od 4. listopada 2012. Objavljen je u "Narodnim novinama" broj 112 od 11. listopada 2012., a stupio je na snagu 15. listopada 2012., osim članaka 356. do 364. koji su stupili na snagu danom prijama Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: OvrZ:112/12).

 

1.1.    Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 15. srpnja 2014. Proglasio ga je predsjednik Republike Hrvatske odlukom od 18. srpnja 2014. Objavljen je u "Narodnim novinama" broj 93 od 30. srpnja 2014., a stupio je na snagu 1. rujna 2014., osim članka 35., članaka 42. i 43., članka 45., članaka 47. do 52., članaka 55. do 58., članaka 64. i 65., članka 67. stavaka 4. i 6. te članaka 76. i 77. koji su stupili na snagu 1. siječnja 2015. (u daljnjem tekstu: ZID Ovršnog zakona).

 

Na dan donošenja ove odluke na snazi je Ovršni zakon s izmjenama i dopunama ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. - članak 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku i 93/14.).

 

1.2.    Kada se u ovom rješenju Ustavni sud poziva na tekst Ovršnog zakona koji je danas na snazi ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.), koristi se njegovim punim nazivom.

 

1.3.    Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 18. ZID-a Ovršnog zakona podnio je Hrvoje Šimić iz Zagreba.

 

Predlagatelj članak 18. ZID-a Ovršnog zakona smatra nesuglasnim s člancima 18. stavkom 1., 26. i 29. stavkom 1. Ustava.

 

2.       Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

 

          II. OSPORENA ODREDBA ZAKONA

 

3.       Članak 32. OvrZ-a:112/12 glasi:

 

"Članak 32.

            (1) Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

            (2) Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik."

 

3.1.    Navedena zakonska odredba dopunjena je člankom 18. ZID-a Ovršnog zakona (koji je predmet ovog postupka), koja glasi:

 

"Članak 18.

            U članku 32. iza stavka 2. dodaju se stavci 3. i 4. koji glase:

            '(3) Ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u onom stanju u kojem se on nalazi u trenutku kad u njega stupa. Za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika.

            (4) Odredba stavka 3. ovoga članka na odgovarajući način se primjenjuje i ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene dužnika.'"

 

          III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

 

4.       Predlagatelj u svom prijedlogu ističe da se ovršenici vrlo često upućuju u parnicu radi utvrđivanja nedopuštenosti ovrhe (odnosno radi naknade štete protiv prvobitnog ovrhovoditelja), a u osporenoj odredbi nije propisano "donosi li ovršni sud rješenje (odluku) povodom prijedloga novog vjerovnika - novog ovrhovoditelja kojim stupa u ovršni postupak na mjesto prvobitnog ovrhovoditelja", a ne postoji ni odredba o dopuštenosti žalbe protiv takvog rješenja.

Predlagatelj se pita nije li to razlog za ovršenika da podnese žalbu nakon proteka roka iz članka 53. Ovršnog zakona, "odnosno upućuje li se ujedno ovršenika na pokretanje nove parnice radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom (a ovrha može biti već djelomično dovršena) protiv novog ovrhovoditelja (ako je već bio upućen u parnicu protiv prvobitnog ovrhovoditelja)". Isto tako, smatra da je nejasno odgovara li novi ovrhovoditelj i za štetu koju je eventualno počinio prvobitni ovrhovoditelj.

 

Stoga predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 18. ZID-a Ovršnog zakona i njegovo ukidanje. Ujedno predlaže i privremenu obustavu svih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju te zakonske odredbe.

 

          IV. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

 

5.       Ustavni sud je kod razmatranja osnovanosti prijedloga predlagatelja ocijenio mjerodavnim sljedeće odredbe Ustava:

 

"Članak 3.

            ... jednakost, ... vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

 

"Članak 29.

            Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama ...

            (...)"

 

          V. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

6.       Članak 32. stavci 1. i 2. Ovršnog zakona uređuje prijenos tražbine odnosno obveze iz ovršne isprave prije podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

Člankom 18. ZID-a Ovršnog zakona propisane su pravne posljedice prijenosa tražbine ili obveze tijekom ovršnog postupka, te su propisane pretpostavke pod kojima novi vjerovnik može nastaviti ovršni postupak nakon što na njega tražbina bude prenesena. Novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u onom stanju u kojem se on nalazi u trenutku kada u njega stupa, a za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika.

 

7.       Vlada Republike Hrvatske je u Konačnom prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (akt klasa: 022-03/13-01/322, ur.broj: 65-14-07 od 26. lipnja 2014., P.Z. br. 571), u odnosu na razloge dopune članka 32. Ovršnog zakona navela:

 

            "Predloženom dopunom omogućava se subjektivna preinaka u ovršnom postupku i nakon donošenja rješenja o ovrsi, što znači da osoba na koju je prenesena tražbina, odnosno obveza kao stranka umjesto postojećeg ovrhovoditelja, odnosno ovršenika nastavlja ovršni postupak."

 

Kao opći cilj izmjena Ovršnog zakona u tom se aktu navodi:

 

            "Isto tako, nužnim se ukazala i potreba za redefiniranjem i uklanjanjem određenih pravnih instituta koji usporavaju ovršni postupak, a uvođenje novih rješenja kao potreba za stvaranje uvjeta za ostvarenje još učinkovitijeg ovršnog postupka, uz očuvanje pravne sigurnosti i vladavinu prava."

 

8.       Ustavni sud smatra da je pri donošenju članka 18. ZID-a Ovršnog zakona, zakonodavac imao legitimni cilj - omogućavanje učinkovitog vođenja i okončanja ovršnih postupaka i u slučaju ako dođe do prijenosa tražbine na novog ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka (npr. ovrhovoditelj umre, a nasljednici naslijede tu tražbinu /zbog naplate zbog koje se već vodi ovršni postupak/ ili vjerovnik ustupi svoju tražbinu drugoj osobi uz određeni diskont, a ona nastavi voditi već započeti ovršni postupak i sl.). Dužnost je države omogućiti funkcioniranje pravnog sustava kao koherentnog i konzistentnog sustava pravnih pravila koja udovoljavaju načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

 

Europski sud za ljudska prava u predmetu Zagrebačka banka d.d. protiv Republike Hrvatske (presuda, 12. prosinca 2013., zahtjev br. 39544/05, § 251.) u odnosu na postupak ovrhe navodi:

 

            "Sud nadalje ponavlja da pravna regulativa svih država potpisnica Konvencije koja uređuje imovinsko-pravne odnose privatnih osoba, fizičkih i pravnih, sadrži propise koji utvrđuju učinke tih pravnih odnosa na imovinska prava, a u nekim slučajevima čak nalažu prijenos tih prava s jedne na drugu osobu. Primjer toga je, posebice, oduzimanje imovine u postupku ovrhe. To se pravilo ne može u načelu smatrati postupanjem protivnim članku 1. Protokola br. 1, osim ako osobi vlasništvo nije oduzeto samovoljno i nezakonito (vidi, Bramelid i Malmstrom protiv Švedske, br. 8588/79 i br. 8589/79, Odluka Komisije od 12. listopada 1982. DR 9, pp. 64 i 82, i Dabić protiv bivše jugoslavenske Republike Makedonije (dec.), br. 59995/00, 3. listopad 2001.)."

 

9.       U odnosu na prigovore predlagatelja koji se odnose na pravna sredstva ovršenika u slučaju da dođe do promjene ovrhovoditelja, Ustavni sud naipominje da je člankom 53. stavcima 1. i 2. Ovršnog zakona propisano:

 

"Članak 53.

            (1) Ovršenik može zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. ovoga Zakona podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja.

            (2) Žalba iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti sve do dovršetka ovršnoga postupka.

            (...)"

 

Kao žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona naveden je i slučaj "ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika", što znači da je takva žalba nakon proteka (žalbenog) roka moguća i ukoliko dođe do promjene ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka. Na taj je način ovršeniku osigurana dostatna pravna zaštita kod primjene ovog instituta ovršnog prava u praksi.

 

10.     Prigovori predlagatelja u odnosu na način na koji novi vjerovnik stupa na mjesto ovrhovoditelja u ovršnom postupku odnosno o nepostojanju zakonskih odredbi koje bi uređivale način na koji sud postupa kada do toga dođe, nisu osnovani. U nedostatku propisa o tom pitanju, prema članku 21. stavku 1. Ovršnog zakona, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13.; u daljnjem tekstu: ZPP), dakle i odredbe o preinaci tužbe utuženjem druge umjesto prvobitno tužene osobe odnosno preinaci zbog promjene tužitelja (članak 192. ZPP-a). U primjeni te zakonske odredbe nastala je sljedeća sudska praksa:

 

            "Procesni značaj preinačenja tužbe u subjektivnom smislu u tome je što novotuženik mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa. (...) Prema tome, novotuženik je dužan trpjeti sve posljedice propuštanja procesnih radnji prvotuženika, a sve procesnopravne i materijalnopravne prigovore treba cijeniti od dana podnošenja tužbe protiv prvog tuženika."

            (Vrhovni sud, Rev 1314/81 od 4. studenoga 1981.; cit. prema Grbin, Ivo, Zakon o parničnom postupku, Organizator, 2010., str. 227).

 

11.     Prigovori koji se odnose na parnicu zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom nisu mjerodavni u ovom predmetu jer se osporenim člankom 18. ZID-a Ovršnog zakona ne uređuje postupanje u tim parnicama.

 

12.     Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, doneseno je rješenje kao u izreci.