Broj: Gžst-448/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S., pok. M., iz S., ..., zastupanog po punomoćniku - sinu B. S., iz S., ... i punomoćnici V. Ć., odvjetnici u S., protiv tuženika: 1. N. P., iz S., ..., zastupanog po punomoćnici H. K.-J., odvjetnici u S.; 2. A. K.-B., iz S., ...; 3. Grada S., zastupanog po punomoćniku H. P., dipl. iur. kod tuženika pod 3.; 4 B. T., iz S., ..., i 5. S. R., iz H., ..., N., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke Općinskog suda u Splitu broj II P-1097/08 od 20. lipnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj II P-1097/08 od 20. lipnja 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da je isti stvarni vlasnik za cijelo otužbenih nekretnina, i to mrtvog potkrovlja i jedne drvarnice, i to najveće krajnje na sjeveru u podrumu ispod prolaza pred zgradom i praonica u podrumu zgrade, sve za k. o. S., pripadajućih stanu na III. katu zgrade u S., ..., a koji stan predstavlja 20000/68000 dijela cjeline Z.U. ..., biće 1 čest. zgr. ..., na ime S. N. M., za pripadajući vlasnički udjel za cijelo; pa da se ovlašćuje tužitelj da, temeljem članka 130. i drugih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i članka 43, 52, 55 i drugih odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, a po pravomoćnosti ove presude, uknjiži svoje isključivo pravo vlasništva na otužbenim nekretninama za cijelo (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku pod 1  parnični trošak u iznosu od 13.281,25 kn (točka II. izreke).

 

Rješenjem je odbijena subjektivna preinaka tužbe na način da se umjesto tuženika pod 1 N. P., kao tuženik pod 1 označava A. P. pok. N. iz M., ... (točka I. izreke); odbijeno je i proširenje tužbe na novog tuženika A. P. pok. N. iz M., ... (točka II. izreke) te je odbačen podredni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je tužitelj isključivi vlasnik i to za cijelo na otužbenim nekretninama sve za k. o. S., u naravi mrtvog potkrovlja i jedne drvarnice, i to najveće krajnje na sjeveru u podrumu ispod prolaza pred zgradom i praonica u podrumu zgrade, sve za k. o. S., pripadajućih stanu na III katu zgrade u S., ..., a koji stan predstavlja odgovarajući dio cjeline Z.U. ..., biće 1 čest. zgr. ...na ime S. N. M. za cijelo, pa su tuženici dužni dozvoliti da se u zemljišnim knjigama ovog suda izvrši ispravak time da se otužbene nekretnine uknjiže kao vlasništvo tužitelja za cijelo (na temelju ove pravomoćne presude), jednako kako su tuženici dužni tužitelju po potrebi izdati tabularnu ispravu sposobnu za prijenos navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama na tužiteljevo ime, korist i vlasništvo na ime tužitelja za cijelo, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, odnosno posebno priznati da su otužbene nekretnine isključivo vlasništvo tužitelja, te su tuženici dužni dopustiti i dati pismenu ovlast i privolu tužitelju, što čini tužitelju da izvrši z.k. upis prava vlasništva isključivo i jedino na ime tužitelja kao stvarnog vlasnika, priznajući da je tužitelj isključivi formalni i faktični vlasnik i posjednik otužbenih nekretnina, za prije navedenu vlasničku kvotu za cijelo, i izdati tužitelju ovlasti da bez njihovog učestvovanja ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina u svoju korist  na što su tuženici dužni bezuvjetno pristati, uz istodobni upis brisanja tog prava sa imena tuženika, pa je tužitelj temeljem ove presude ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na otužbenim nekretninama (točka III. izreke).

 

Protiv ove odluke žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet je spora zahtjev tužitelja za utvrđenje vlasništva nekretnine i to: mrtvog potkrovlja, jedne drvarnice, i praonica u podrumu zgrade sve k. o. S., u zgradi u S., ..., a koje da pripadaju stan koji predstavlja 20000/68000 dijela cjeline Z.U. ..., biće 1 čest. zgr. ... te uknjižba tog prava, sve temeljem dosjelosti i odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) a.

 

Prvostupanjski je sud odbio glavni tužbeni zahtjev pozivom na odredbe ZV-a i Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13, dalje: ZZK); dok je podredni tužbeni zahtjev odbacio.

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je Komisija za nacionalizaciju NO Općine Split rješenjem broj N-326/60-3 od 03. studenog 1960. godine, a temeljem članka 71. i 18. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Sl. list FNRJ, broj 52/58, dalje: ZNNZGZ) i Uredbe o postupku za sprovođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Sl. list FNRJ, broj 4/59), utvrdila da se u nacionaliziranoj zgradi u S., u ..., upisanoj u zemljišnoj knjizi Kotarskog suda u Splitu, kao čest. zgr. ..., Z.U. ..., izuzima od nacionalizacije i ostavlja u vlasništvo ranijeg vlasnika, a kao posebni dio zgrade i to: N. P. pok. A., trosoban stan sa nusprostorijama na prvom katu zgrade, M. S. ž. ing. M., trosobni stan sa nusprostorijama na trećem katu zgrade uz uknjižbu istih prava (dalje: Rješenje);

 

- da iz obrazloženja Rješenja proizlazi da je rješenjem od 29. prosinca 1959. godine broj N-140/59-5 iste Komisije utvrđeno da je zgrada u S., u ..., čest. zgr. ..., Z.U. ..., k. o. S., nacionalizirana i postala društveno vlasništvo 26. prosinca 1958. godine (danom stupanja na snagu ZNNZGZ-a); da se ista sastoji od prizemlja, tri sprata i nenastanjenog potkrovlja, te da su raniji vlasnici zgrade bili N. P. pok. A. za 17000/68000, M. S. ž. ing. M. za 20000/68000, te Općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Općine Split za 31000/68000 dijela cjeline;

 

- da je Ugovorom o diobi nekretnina od 19. rujna 1958. godine sklopljenim između prednice tužitelja M. S. i ostalih članova njene obitelji - G. dogovoreno da trosobni stan na trećem spratu zgrade sa odgovarajućim dijelom drvarnice, praonice i ostalog u podrumu te potkrovlja izvan stana, pripada istoj (dalje: Ugovor o diobi); 

 

- da je M. S. D. ugovorom od 20. listopada 1961. godine navedeno darovala svom sinu - tužitelju koji se međutim, upisao samo kao vlasnik jednog trosobnog stana sa nusprostorijama na III. katu zgrade izuzetog od nacionalizacije;

 

- da tuženik pod 1. nije vlasnik jednog trosobnog stana sa nusprostorijama na I. katu zgrade izuzetog od nacionalizacije već njegov otac A. P. pok. N. koji je predmetni stan naslijedio od svog oca N. P. pok. A., a koji je pak predmetni stan stekao kupoprodajnom pogodbom od 22. prosinca 1946. godine;

 

- da je tuženik pod 2. upisan kao vlasnik jednog trosobnog stana sa nusprostorijama na I. katu zgrade izuzetog od nacionalizacije (u naravi na II. katu);

 

- da je tužena pod 4. zaštićeni najmoprimac na stanu u prizemlju zgrade koji je vlasništvo tuženika pod 3.;

 

- da je tužitelj je tijekom postupka Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 11. lipnja 2011. godine prodao tuženiku pod 5. S. R., trosoban stan sa nusprostorijama na trećem katu zgrade, anagrafske oznake ..., označene kao čest. zgr. ..., kuća stojna sa dvorištem, k. o. S., a koji stan je upisan u Z.U. ..., zemljišnih knjiga za k. o. S., u poduložak br. 2, kao 2. Etaža (dalje: Ugovor o kupoprodaji);

 

- da su tužitelj i tuženik pod 5. istog dana sklopili i Sporazum o uređenju međusobnih odnosa u određenim pitanjima, u kojem se pozivaju na predmetni spor, a temeljem kojeg u slučaju da tužitelj bude morao u ovom postupku proširiti tužbu i na tuženika pod 5, isti neće osporavati tužiteljevo pravo vlasništva na predmetnim dijelovima zgrade, mrtvo potkrovlje, jedna drvarnica i to najveća na sjeveru u podrumu ispod prozora pred zgradom i praonica u podrumu zgrade i kojim se tužitelj obvezuje o sklopljenom ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 11. lipnja 2001 godine izvijestiti sud te urediti tužbu na način da će tražiti utvrđivanje prava vlasništva nad dijelovima: mrtvo potkrovlje, jedna drvarnica i to najveća na sjeveru u podrumu ispod prolaza pred zgradom i praonica u podrumu zgrade, kao samostalnim dijelovima zgrade, a ne više kao pripadcima prodanom stanu (dalje: Sporazum); međutim, tužitelj nije na taj način uredio tužbeni zahtjev u ovom postupku.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja donosi odluku kao u izreci, a kako je to naprijed navedeno. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda glede glavnog tužbenog zahtjeva ali ne u cijelosti iz razloga koje navodi taj sud.

 

Prije svega, za navesti je da je sud prvog stupnja pravilno postupio donoseći odluku o tome da se ne dopušta subjektivna preinaka tužbe kod činjenice da se istoj preinaci usprotivio kako tuženik pod 1. tako i njegov otac A. P. kao novooznačeni tuženik te se pri tome taj sud pravilno pozvao na odredbu članka 192. stavak 2. ZPP-a te se u tom dijelu u cijelosti upućuje na razloge pobijane odluke.

 

U odnosu na žalbene navode samo je za istaći da se ovdje radi o subjektivnoj preinaci tužbe koji institut je reguliran odredbom članka 192. ZPP-a pa je pogrešno pozivanje tužitelja na odredbu članka 190. stavak 2. ZPP-a koja regulira situaciju objektivne preinake tužbe (u vezi članka 191. ZPP-a) između stranaka; dakle, već postojećih kako je to jasno stipulirano.

 

Glede pak, proširenja tužbe na novog tuženika, za navesti je da je i taj institut jasno reguliran odredbom članka 196. stavak 2. ZPP-a pa kako nema pristanka A. P. za proširenje tužbe, to je sud prvog stupnja pravilno odbio takav prijedlog tužitelja.

 

U odnosu na glavni tužbeni zahtjev pravilno je sud prvog stupnja isti odbio u odnosu na tuženike pod 1. i pod 4. zbog promašene pasivne legitimacije jer isti tuženici nisu niti vlasnici niti suvlasnici zgrade (niti knjižni niti predmnijevani) u kojoj se nalaze prijeporne prostorije za koje tužitelj tvrdi da su njegove, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja u odnosu na ove tuženike.

 

Glede pak, tuženika pod 2., pod 3. i pod 5., za navesti je da se tužitelj kao osnov stjecanja poziva na dosjelost potom na Ugovor o diobi potom, ali na usmenu diobu. Pri tome tvrdi da dosjelost traje od ugovora o diobi iz rujna 1958. godine do danas (strana 5. žalbe).

 

Ovdje je tužitelju za odgovoriti glede istaknutog osnova stjecanja s naslova dosjelosti da se dosjelošću na društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva kako to jasno proizlazi i iz odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a kojom je određeno da se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću a koje nekretnine su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Kod nesporne činjenice nacionalizacije zgrade u kojoj se nalaze prijeporne prostorije i kod činjenice da iste prostorije nisu izrijekom bile izuzete od nacionalizacije (a veže nas samo izreka Rješenja) to je jasno da je na istima postojalo društveno vlasništvo na dan 08. listopada 1991. godine, pa nema mjesta isticanju dosjelosti kao osnova stjecanja prava vlasništva.

 

Međutim, bez obzira na navedeno za navesti je da se tužitelj nikako ne može pozivati na zakonitost i istinitost posjeda pozivom na Ugovor o diobi kada u istome dogovoru nisu sudjelovali ostali suvlasnici zgrade (pa tako i prijepornih prostorija) već se radi o diobi unutar obitelji G. glede nekretnina u S. a u tu diobu nisu bili uključeni ni P. ni Grad S. kao tadašnji nositelji stvarnih prava na zgradi.

 

Osim toga, prednik tužitelja M. S. je uselio u predmetni stan na III. katu na temelju rješenja Okružnog suda u Splitu broj Gž-2033/70 od 15. siječnja 1971. godine pa je od 01. travnja 1971. godine isti obvezan na plaćanje troškova održavanja zgrade (list 14 E spisa) što znači da prednici tužitelja nisu ni bili u posjedu predmetnih nekretnina od rujna 1958. godine (zasigurno od tada ali vjerojatno ni ranije) pa do travnja 1971. godine već je u stanu na III. katu stanovala F. G. (ali očito bez suglasnosti vlasnika stana). Isto razdoblje posjeda proizlazi i iz Zapisnika o bodovanju stana od 06. lipnja 1988. godine gdje se otac tužitelja navodi kao nositelj stanarskog prava a majka kao član porodičnog domaćinstva od 1970. godine (list 18/1 spisa).

 

Tužitelj ni njegovi prednici, osim toga, nisu tražili povrat tzv. mrtvog potkrovlja i dr. temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: ZON).

 

Iz prednjeg je razvidno da je neosnovano isticanje tužitelja da se nalazi u neprekinutom posjedu predmetnih dijelova nekretnine kao jednog od elemenata glede istaknutog osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću jer nema govora o dosjelosti u konkretnim okolnostima slučaja kao osnovu stjecanja prava vlasništva.

 

Nadalje, tužitelj nije uredio tužbeni zahtjev na način kako se to obvezao Sporazumom sklopljenim sa tuženikom pod 5. (kako je naprijed iznijeto) već je i nadalje ostao tužbeni zahtjev uređen na način da se prijeporne prostorije (i potkrovlje, i praonica i drvarnica) smatraju pripadcima stana na III. katu a kojega je prodao tuženiku pod 5. i koji se i upisao kao vlasnik stana. Stoga je tužbeni zahtjev prije svega trebalo odbiti zbog nedostatka aktivne legitimacije.

 

Naime sud, u pravilu, ne donosi odluku na temelju činjeničnog stanja koje je postojalo u momentu podnošenja tužbe već na temelju činjeničnog stanja koje postoji u trenutku zaključenja raspravljanja (imajući u vidu načela i granice pravomoćnosti presude); izuzev za slučaj drugačije postavljenog tužbenog zahtjeva; dakle, kada se zahtjev izrijekom veže za trenutak podnošenja tužbe a što tužitelj ovdje tako nije postavio.

 

Konkludira, za presuđenje određenog pravnog osnova mjerodavno je činjenično i materijalnopravno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, sve obzirom na procesnopravno ovlaštenje parničnih stranaka iznositi nove činjenice i nove dokaze kao i disponirati postavljenim tužbenim zahtjevom do zaključenja rasprave.

 

Odredbom članka 195. stavak 1. ZPP-a propisano je ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama i dovrši.

 

U smislu navedene odredbe ne preispituje se procesna legitimacija stranaka tj. za slučaj otuđenja procesnopravna posljedica je da se parnica nastavlja među istim strankama odnosno, one ne gube položaj parnične stranke pa mogu dovršiti započetu parnicu.

 

Materijalnopravna sukcesija koja se dogodila za vrijeme trajanja parnice mora se uzeti u obzir prilikom donošenja meritorne odluke o tužbenom zahtjevu jer je za presuđenje odlučno stanje stvari koje postoji u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

 

Stranka dakle, otuđenjem predmeta spora gubi stvarnopravnu legitimaciju, jer pravilo o pravu na nastavak i dovršenje parnice ne dira u materijalnopravne učine pravnog posla i dr. na temelju kojega je došlo do otuđenja predmeta spora, ali dira u građanskopravnu aktivnu legitimaciju. Time što nakon otuđenja predmeta spora tužitelj ima pravo nastaviti parnicu ne znači da ova procesna odredba ima bilo kakav učinak na osnovanost tužbenog zahtjeva. Sud će u takvim okolnostima dovršiti parnicu među istim strankama (ako na mjesto tužitelja nije stupio stjecatelj), ali će odbiti tužbeni zahtjev.

 

Potkrjepu navedenom ovaj sud nalazi i u nedvojbenom pravu tužitelja na preinaku tužbe (objektivna preinaka koju sud može dopustiti bez obzira na protivljenje ostalih ako smatra da je to oportuno) koje pravo isti u konkretnom slučaju nije iskoristio pa ni u kojem slučaju nije došlo do povrede načela pravne sigurnosti.

 

Odredbom članka 5. stavak 2. ZV-a propisano je da onaj tko ima pravo vlasništva na stvari, ima ga i na svim njenim pripadnostima.

 

Stoga, kod činjenice da tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva glede prostorija koje smatra pripadcima stana na III. katu (tako se navodi u tužbenom zahtjevu) a kojeg stana više nije vlasnik, to i iz tog razloga njegov tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

 

Samo napomene radi, odredbom članka 370. ZV-a propisana je među ostalim, uspostava jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade tj. povezivanje etažnoga vlasništva sa suvlasništvom; pa da vlasniku posebnoga dijela zgrade pripada stupanjem na snagu ovoga Zakona odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine umjesto njegova dosadašnjega sudjelovanja u zajedničkom nedjeljivom vlasništvu zajedničkih dijelova porodične zgrade sa suvlasništvom zemljišta; te da su osobe koje su po prijašnjim propisima imale valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva stana odnosno drugog posebnog dijela nekretnine, ovlašten na tom temelju steći taj stan odnosno drugi posebni dio zgrade zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine.

 

Člankom 372. ZV-a pak, propisano je da onaj tko je do stupanja na snagu ovoga Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u smislu članka 370. ZV-a. Ovdje takvog odobrenja nema odnosno, isto nije dokazano.

 

Osim toga, odredbom članka 373. ZV-a određeno je da tko je do stupanja na snagu ovoga Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u dio koji bi služio njegovu posebnom dijelu nekretnine, njegovo se pravo vlasništva posebnoga dijela protegnulo i na taj dio kao pripadak tog dijela, osim ako to po odredbama ovoga Zakona ne može biti pripadak toga posebnoga dijela. Ovdje takvog odobrenja obitelji tužitelja nema.

 

Odredbom članka 66. ZV-a propisano je da vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno; dok je člankom 67. ZV-a propisano stavak 1. da vlasništvo posebnoga dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija; stavak 3 da se uz stan odnosno drugu samostalnu prostoriju, vlasništvo posebnoga dijela nekretnine može protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji; a stavak 4 da bi se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine moglo protegnuti i na neki dio kao tome sporedan, on treba biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine, te dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio; te stavak 5 glede sporednih dijelova na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke stvari i stavak 6 vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine; u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela. Tako "mrtvo" potkrovlje i praonice očito nisu služile kao posebni dio zgrade niti im je namjena bila da služe samo stanu na III. katu.

 

Dakle, tavanske, podrumske i sl. prostorije koje služe zgradi kao cjelini predstavljaju zajedničko i nedjeljivo vlasništvo svih vlasnika posebnih dijelova zgrade pa se, na takvom prostoru, ne može stjecati posebno vlasništvo. Međutim, to vrijedi samo do tada dok se takvim prostorijama ne promijeni dotadašnja njihova namjena i dok se ne privedu drugoj svrsi. Do toga može doći suglasnošću suvlasnika ili vlasnika posebnih dijelova takve zgrade. Uvažavajući te materijalnopravne pretpostavke kako proizlazi iz navedenog (općeprihvaćene interpretacije odredbe članka 5. stavak 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada) a imajući u vidu stanje procesne građe, očito je da nije dokazana suglasna volja svih nositelja stvarnopravnih ovlaštenja, dakle da bi sporne prostorije (mrtvo potkrovlje i praonice) bile prenamijenjene u samo za korist stana na III. katu zgrade (kao njegov pripadak) a za napomenuti je da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojem postoji podudarnost uvjerenja suda o činjeničnom stanju na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile te iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

 

Tužitelj nema valjanu isprave o titulusu (ugovorom o diobi iz 1958. godine nisu bili obuhvaćeni svi suvlasnici zgrade), niti je dokazan usmeni sporazum u smislu pripadka stanu, a niti je mogao steći pravo vlasništva prijepornih prostorija kao pripadaka stanu dosjelošću jer se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kao zakonom propisani rok za stjecanje prava vlasništva savjesnog posjednika nepokretne stvari na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. godine. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 08. listopada 1991. godine.

 

No, drvarnica je zaista pripadak stanu na III. katu (u tom smislu tuženici u svojim činjeničnim navodima isto posebno i ne osporavaju već osporavaju pravo tužitelju na praonu i „mrtvo“ potkrovlje) pa je drvarrnica dakle, prodana tuženiku pod 5. o čemu jasno govori i Sporazum gdje se navodi da je ista predana u posjed kupcu i da se zbog iste neće povisivati kupoprodajna cijena ali tužitelj nema aktivnu legitimaciju u konkretnim okolnostima slučaja kako je to već naprijed iznijeto. Zakonska je predmnjeva da su tavan i praona zajednički dijelovi zgrade (članak 67. stavak 6. ZV-a), a suprotno nije dokazano posebice jer ove prostorije očito nisu izuzete od nacionalizacije.

 

Konačno, objekt etažnog vlasništva jeste stan kao zaseban dio nekretnine koji čini samostalnu cjelinu (skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama tzv. nusprostorijama, koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz) te se isto može protegnuti i na sporedne dijelove nekretnine koji dijelovi imaju karakter pripadka glavne stvari npr. tavanske i podrumske prostorije (pod naprijed iznijetim uvjetima) ali se ne može samostalno uspostaviti neovisno o pravu na stanu, a što je to propisuju odredbe članka 5., 8. i 9. ZV-a.

 

Stan kao samostalan pravni objekt jeste glavna stvar s koje se određena prava šire na zemljište i zajedničke dijelove zgrade. Zajednički dijelovi zgrade su sastavni dijelovi zgrade (npr. zidovi, krov, stepenice i dr.), prostorije namijenjene zajedničkom korištenju (npr. tavan, podrum, praone rublja, prostorije za sušenje rublja, zajedničke garaže i dr.) i zajedničke instalacije.

 

U odnosu na podredni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja smatrao je da se radi o litispedenciji a imajući u vidu glavni tužbeni zahtjev. Ovdje je za navesti da žalitelj u bitnom ističe da je podredni tužbeni zahtjev obveznopravnog karaktera a glavni stvarnopravnog.

 

Međutim, i u podrednom tužbenom zahtjevu tužitelj traži utvrđenje da je već postao vlasnik prijepornih dijelova nekretnine pripadajućih stanu na III. katu a potom traži i izdavanje tabularne isprave (ovaj dio o obvezi izdavanja tabularne isprave jeste novina u odnosu na glavni zahtjev) što je međutim, kontradiktorno traženje jer se vlasništvo stječe uknjižbom a ako je tužitelj kako smatra, već stekao vlasništvo (kako se to navodi u zahtjevu jer da je usmeni sporazum izvršen) onda nema obveze izdavanja tabularne isprave. S druge strane, i nadalje navodi da se radi o dijelovima pripadajućim stanu na III. katu a ne o materijalno i fizički izdvojenim dijelovima nekretnine što traži pak, u predmetu istog suda broj Pst-899-11, i gdje će se zaista i konačno razriješiti ono što isti stvarno traži a ne kao u dosadašnjem dijelu postupka gdje je tužitelj kontradiktoran i nedosljedan. No, kako je odluka o odbačaju povoljnija za stranku, to je potvrditi i taj dio pobijane odluke.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat.

 

Stoga je, obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu i rješenje potvrditi u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 23. srpnja 2015. godine