Broj: Gž-7184/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Teodore Tomšić, kao predsjednika vijeća, Milana Anića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milene Frankić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz B., …, R. S., zastupana po punomoćniku D. D., odvjetniku iz O. društva M. &. D. u Z., protiv prvotužene J. M., vlasnice obrta L. " iz Z., …, i drugotuženice B. S. iz Z., …, obje zastupane po punomoćniku O. O., odvjetniku u Z., radi iseljenja i predaje u posjed poslovnog prostora i pokretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-2/10-28 od 16. travnja 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 26. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice M. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-2/10-28 od 16. travnja 2012.                                         

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži naložiti prvo i drugotuženicama iseliti iz poslovnog prostora namjene caffe bar, naziva C. u Z., …, pobliže opisan u izreci, zajedno s ljetnom terasom površine 28 m2 te isto predati u samostalan posjed slobodan od svih osoba tužiteljici, kao i da se nalaže prvo i drugotuženicama tužiteljici predati u posjed pokretnine koje se nalaze u navedenom poslovnom prostoru pobliže opisane u izreci, kao i da nadoknade tužiteljici parnični trošak (stavak I. izreke).

 

              Tužiteljica je odbijena i sa supsidijarnim tužbenim zahtjevom kojim traži naložiti prvo i drugotuženicama predati u suposjed spomenuti poslovni prostor zajedno ljetnom terasom, kao i spomenute pokretnine koje se nalaze u navedenom poslovnom prostoru i da tužiteljici nadoknade prouzročeni parnični trošak (stavak II. izreke).

 

              Naloženo je tužiteljici da prvo i drugotuženicama nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 5.500,00 kn (stavak III. izreke).

 

              Protiv ove presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014., dalje: ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno preinači u smislu žalbenih navoda.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              U razlozima pobijane presude sud prvog stupnja navodi da je tijekom postupka utvrđeno da je bivši suprug drugotuženice J. S. s A. Š. sklopio ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na predmetnim nekretninama i pokretninama dana 20. travnja 1999., da predmetna nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, kao i da se je J. S. legitimirao kao samovlasnik nekretnina krivotvorenim ugovorom o kupoprodaji od 12. siječnja 1988. na način da je s oznake kupca te nekretnine u uvodu ugovora izbrisao ime drugotuženice, iako je njezin potpis ostao na stranici 4. tog ugovora.

 

              Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja smatra da tuženice osnovano ističu da sporazum o prijenosu vlasništva nekretnine od 20. travnja 1999. nije pravno valjan i nije mogao poslužiti kao temelj za prijenos prava vlasništva radi osiguranja jer je solemnizacija privatne isprave provedena na način da je samo J. S. kao fiducijant bio nazočan kod javnog bilježnika i da je samo on zatražio potvrdu solemnizacije, dok je za javnobilježničko osiguranje potrebno da sporazum potpišu obje strane, a što da proizlazi i prema tada važećem Zakonu o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj: 78/1993. i 29/1994.). Osim toga sud prvog stupnja smatra da je prema čl. 125. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005. i 67/2008. - dalje: OZ) radi osiguranje trebalo sastaviti zapisnik o obavljenom pljenidbenom popisu nekretnine čije se vlasništvo prenosi uz potpis tog zapisnika od strane predlagatelja i protivnika osiguranja, pa da je stoga predmetni prijenos vlasništva protivan odredbama OZ-a i tako ništav.

 

              Stoga sud prvog stupnja smatra da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku obzirom da nije ispunila pretpostavke iz čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000. i 114/2001. - dalje: ZVDSP), tj. dokazala pravni temelj i istiniti način svog stjecanja stvari, da bi se smatrala vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

 

              Osim toga, drugotuženica je dokazala da u pogledu predmetne nekretnine i pokretnina ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed), a temeljem čl. 163. ZVDSP-a. Spomenuto proizlazi iz originalnog ugovora o kupoprodaji od 12. siječnja 1988. gdje je drugotuženica navedena kao kupac uz njenog tadašnjeg supruga J. S., te da iz darovnog ugovora iz lipnja 1994. zaključenog između J. S. kao darovatelja i drugotuženice kao daroprimca, kojim joj je tadašnji suprug darovao svoju polovicu predmetnog prostora. Nadalje, sud prvog stupnja ističe da iako je navedeni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika 13. prosinca 2001., iz iskaza drugotuženice i saslušanih svjedoka proizlazi da je ona bila u neprekinutom posjedu nekretnine od 1988., pa nije odlučno kad je taj ugovor ovjeren pa i nakon što je zaključen sporazum o osiguranju novčane tražbine (20. travnja 1999. To iz razloga jer je darovni ugovor izvršen u cijelosti prije zaključenja ovdje predmetnog pravnog posla, a koji da je ništav jer je protivan odredbama OZ-a.

 

              Sud prvog stupnja također je imao u vidu da su drugotuženica i J. S. zaključili bračni ugovor u svibnju 1999. u kojem su naveli da je predmetna nekretnina posebna imovina drugotuženice jer je kupljena sredstvima njezinih roditelja.

 

              Obzirom na sve navedeno sud prvog stupnja smatra da u odnosu na predmetne nekretnine drugotuženica ima pravo koje je ovlašćuje na posjed, pa je primjenom odredbe čl. 163. st. 1. ZVDSP-a tužbeni zahtjev u odnosu na nju neosnovan.

 

              U odnosu na prvotuženicu sud prvog stupnja smatra da je u vrijeme podnošenja tužbe imala zaključen ugovor o zakupu s drugotuženicom, te se je nalazila kao zakupnik u posjedu predmetne nekretnine i pokretnina, dok prema iskazima drugotuženice i svjedoka S. O. proizlazi da je prvotuženica u travnju 2010. iselila iz predmetnih prostora, te je zaključen novi ugovor o zakupu 10. lipnja 2010. Pri tome je prvotuženica kao zakupnik u trenutku podnošenja tužbe osnovano postavila prigovore iz čl. 163. st. 2. ZVDSP-a jer svoje pravo na posjed svodi od posrednog posjednika, koji je u konkretnom slučaju drugotuženica.

 

              Stoga je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na prvotuženicu.

 

              U ovom predmetu tužiteljica nastupa kao vanknjižni vlasnik predmetne nekretnine i pokretnina, a temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog 4. lipnja 2003. s A. Š., kao fiducijarnim vjerovnikom, temeljem Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama. Taj Ugovor je zaključen između A. Š. kao zajmodavatelja i J. S. kao zajmoprimatelja. S druge strane drugotuženica ističe da je izvanknjižno vlasništvo predmetnih nekretnina stekla kupoprodajnim ugovorom od 12. siječnja 1988., kojim je kupila predmetni lokal zajedno s tadašnjim suprugom, da bi spomenuti drugotuženici svoj dio tog lokala darovao darovnim ugovorom iz lipnja 1994., kao i bračnim ugovorom iz svibnja 1999., kao i činjenicom da se nedvojbeno nalazi u posjedu predmetne nekretnine i pokretnina od siječnja 1988. pa do sada.

 

U takvoj pravnoj situaciji tužiteljica treba dokazati u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZVDSP-a pravni temelj i istiniti način stjecanja stvari, da bi se smatrala predmnjevanim vlasnikom prema osobi, konkretno drugotuženici koja da stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Međutim, drugotuženica pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine dokazuje kupoprodajnim ugovorom od 12. siječnja 1988. kad su taj lokal ona i njezin suprug kupili, i od kada je nedvojbeno u posjedu istog, pa se pri tome poziva na odredbu čl. 163. st. 1. ZVDSP-a. Obzirom na navedeno, i na činjenice utvrđene tijekom prvostupanjskog postupka, ovaj sud smatra da u ovom predmetu u kojem se tužbenim zahtjevom traži predaja posjeda, jače pravo na posjed ima drugotuženica jer isti dokazuje istinitim kupoprodajnim ugovorom, kao i darovnim ugovorom kojim joj tadašnji bračni drug svoj suvlasnički dio daruje. Pri tome treba imati u vidu da se tužbeni zahtjev temelji također na predmnjevanom vlasništvu, tako da na jačinu pravnog temelja posjedovanja treba imati u vidu i odredbu čl. 166. st. 2. ZVDSP-a z kojoj je navedeno da će predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivog, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a oni koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on. Dakle, kad bi se uzeo da tužiteljica i drugotuženica imaju jednako jak pravni temelj za posjedovanje predmetne nekretnine i pokretnina, pri čemu tužiteljica svoje pravo temelji na kupoprodajnom ugovoru zaključenim s tadašnjim fiducijarnim vlasnikom, a drugotuženica temeljem kupoprodajnog ugovora kojim lokal kupljen od prvotnog vlasnika zajedno s njezinim tadašnjim suprugom, kao i darovnim ugovorom od strane istog, a sve uz odlučnu činjenicu da je drugotuženica u stalnom posjedu od dana kupnje tog lokala, tj. od 1988.

 

              Stoga u svezi žalbenih navoda tužiteljice valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se tužiteljica nalazi posjedu predmetnih nekretnina, pa tako i pokretnina od 1988. bez obzira na građevinsku dozvolu, budući da spomenuto proizlazi iz iskaza drugotuženice i saslušanih svjedoka. Nadalje, u svezi vjerodostojnosti darovnog ugovora zaključenog između ranijeg supruga J. S. i drugotuženice kojim je darovana predmetna nekretnina, valja reći da iz sadržaja ugovora proizlazi da je zaključen u lipnju 1994., dok je ovjera potpisa darovatelja ovjerena po javnom bilježniku 13. prosinca 2001., dok tužiteljica okolnost da bi dan sastava tog ugovora bio antidatiran tijekom postupka nije dokazivala. Tip slova upotrijebljenih i u bračnom ugovoru iz svibnja 1999., iz sadržaja kojeg proizlazi da je zaključen u svibnju 1999., dok su oba ta ugovora ovjerena kod javnog bilježnika 13. prosinca 2001., po ocjeni ovog suda ne može ukazivati da bi samo zbog toga spomenuti darovni ugovor bio antidatiran i unatoč po tužiteljici istaknutoj moralnoj upitnosti J. S.. Tako nije dokazano da na dan naveden u ugovoru o darovanju, nije postojala izražena volja stranaka, već da bi to bilo kasnije.

 

              Radi svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja odlučio kad je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

 

              Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužiteljice odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima postupka kao zakonitu i pravilnu.

 

U Zagrebu 26. siječnja 2016.