Broj: Gž-646/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, Nataše Jerković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ivice Botice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T., iz S., koju zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika G. S., S., kojega zastupa punomoćnica J. R., dipl. pravnica kod tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, i u pravnoj stvari tužitelja glavnog miješanja: 1. K. – V. W., rođ. Ć., . D., DR. …, T., W. …, S., 2. M.-I. M., rođ. Ć., … J. D. R., E., I. …, S., 3. M. Ć., pok. S., … B. D., B., …, S. i 4. L. C. pok. S., …  W. L. …, M., W. …, SAD, koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. D. T. i 2. G. S., radi iseljenja, trpljenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice D. T. te žalbama tužitelja K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. protiv presude Općinskog  suda u Splitu poslovni broj Pst - 233/2015 od 23. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice D. T., odbija se kao neosnovana žalba tužitelja  K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. pa se presuda Općinskog  suda u Splitu poslovni broj Pst - 233/2015 od 23. listopada 2015. potvrđuje u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

1.) Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužiteljice D. T. u dijelu kojim se pobija prvostupanjska presuda u odnosu na odluku pod točkom III. izreke iste.

 

2.) Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja D. T., K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je kako slijedi: 

             

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ - Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod br. Ovr-1645/11 od 20. 04. 2011. godine.

- Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parnični trošak.“

 

              II. Dužan je tužitelj D. T., zajedno sa članovima svog obiteljskog domaćinstva, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iseliti iz stana (Etaža 10) položenog u prizemlju zgrade anagrafske oznake ... u S., označenog brojem 3, površine 58,27 m², koji je upisan u Z. U. 6017, K. O. S., te isti slobodan od stvari i osoba, predati tužiteljima glavnog miješanja pod 1 – pod 4 u samostalan i miran posjed i korištenje.

 

              III. Dužan je tuženik G. S., trpjeti predaju u samostalan i miran posjed i korištenje stana (Etaža 10) položenog u prizemlju zgrade anagrafske oznake ... u S., označenog brojem 3, površine 58,27 m², koji je upisan u Z. U. 6017, K. O. S., tužiteljima glavnog miješanja pod 1 – pod 4 od strane tužitelja D. T. i članova njenog obiteljskog domaćinstva, i suzdržati se od poduzimanja radnji usmjerenih ka stjecanju posjeda predmetnog stana i vršenja faktične vlasti nad stanom, bez prethodnog izričitog odobrenja i/ili suglasnosti tužitelja glavnog miješanja pod 1 – pod 4.

 

              IV. Odbija se tužbeni zahtjev glavnog miješanja u dijelu koji glasi;

 

-"Dužan je tužitelj D. T. iz S. K. 1, tužiteljima glavnog miješanja pod 1 – pod 4 naknaditi svakom po 1/4 dijela imovinske štete u ukupnom iznosu od 70.065,82 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

-          na iznos od 1.148,62 kn od 06. 05. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 06. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 07. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 08. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 09. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 10. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 11. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 12. 2013. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 01. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 02. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 03. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 04. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 05. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 06. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 07. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 08. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 09. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 10. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 11. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 12. 2014. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 01. 2015. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 02. 2015. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 03. 2015. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 04. 2015. g. pa sve do isplate,

-          na iznos od 2.871,55 kn od 06. 05. 2015. g. pa sve do isplate,

 

-Dužni su tužitelj i tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima glavnog miješanja pod 1 – pod 4 troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na obistinjeni iznos teče od dana presuđenja pa sve do namirenja."

 

V Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“

 

              Protiv navedene presude žalbe su podnijeli:

- tužiteljica D. T., pobijajući istu u dijelu pod točkama I., II., III. i V izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91 - 25/13, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači sukladno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu joj parničnog troška, uključivo i troška žalbe,

- tužitelji „glavnog miješanja“  K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C., pobijajući istu u dijelu pod točkama IV. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači sukladno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu im parničnog troška, uključivo i troška žalbe.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužiteljice D. T. je djelomično neosnovana a djelomično nedopuštena, žalba tužitelja „glavnog miješanja“  K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. nije osnovana.

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom III. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja „glavnog miješanja“  K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. usmjeren protiv tuženika G. S. a koji zahtjev glasi na trpljenje i propuštanje tog tuženika (tzv. tužba na trpljenje i propuštanje) glede predaje u posjed predmetnog stana ovim tužiteljima i korištenje istog. Dakle, ovaj tužbeni zahtjev nije upravljen, niti presuđen, u odnosu na tužiteljicu D. T., kao tuženicu, niti ona u pogledu ovog zahtjeva ima svojstvo jedinstvenog  suparničara s G. S., slijedom čega ona nije ovlaštena za podnošenje žalbe protiv ovog dijela prvostupanjske presude. Stoga, jer je žalba tužiteljice D. T. u ovom dijelu nedopuštena (članak 358. stavak 3. ZPP-a) trebalo je na temelju odredbe iz članka 367. ZPP-a u tom dijelu žalbu odbaciti.

 

Dakle, predmet razmatranja ostaje prvostupanjska presuda u preostalom dijelu (odluke pod točkama I., II., IV i V izreke) u kom dijelu su žalbe svih stranaka ocijenjene kao neosnovane zbog sljedećih razloga.

 

Suprotno stavu svih žalitelja:

- pobijana presuda sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama te ne postoji bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a,

- ocjena provedenih dokaza izvršena je sukladno odredbi iz članka 8. ZPP-a, za sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo opširne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

 

Nadalje, a suprotno stavu tužiteljice D. T., okolnost što je prvostupanjski sud ovoj parnici koju je ona pokrenula protiv G. S. radi nedopustivosti ovrhe, pripojio parnicu koju su pokrenuli tužbom nazvanom „tužbom glavnog miješanja“ tužitelji K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C., mogla bi se razmatrati samo kroz tzv. relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Dakle, ista bi bila od značaja samo da je u konačnici utjecala na pravilnost pobijane presude a takav slučaj ovdje nije ostvaren. Ovaj sud, pri tome, ima u vidu:

- da je tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koju podnosi ovršenik protiv ovrhovoditelja iz ovršnog postupka o kakvom slučaju je ovdje riječ, specifična tužba predviđena -  propisana kao put pravne zaštite samo u okviru i svezi pravnih lijekova u ovršnom postupku, i to (opet) samo kad ovršni sud u ovršnom postupku rješenjem odluči da ovršenika upućuje na parnicu,

- da propisi koji uređuju ovršni postupak uređuju i pitanje prava trećih osoba na predmetu ovrhe, i s tim u vezi upućivanje trećih osoba na tzv. izlučnu parnicu, o kakvom slučaju ovdje nije riječ,

- da tužba koju su tijekom ove parnice (pokrenute 2011. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom), podnijeli tužitelji K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C., nazvana „tužba glavnog miješanja“, uopće ne predstavlja tužbu glavnog miješanja iz članka 198. ZPP-a pa po toj osnovi doista ne postoje uvjeti za spajanje ovih dviju parnica.

 

Međutim, neovisno o tome, pa neovisno i o pitanju jesu li postojali drugi – opći uvjeti za spajanje ovih dviju parnica u smislu članka 313. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da spajanje ovih parnica u konkretnom slučaju nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude, radi čega tužiteljica D. T. neosnovano ukazuje na kršenje ovih procesnih odredaba.

 

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelji određeno, niti opisno, ne ukazuju a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje procesnih povreda iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora su zahtjevi:

a) tužiteljice D. T., protiv tuženika G. S., za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-1645/11 od 20. travnja 2011.,

b) tužitelja „glavnog miješanja“ K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C., protiv tuženice D. T., za iseljenje iz stana, pobliže naprijed označenog, i predaju istog u posjed ovim tužiteljima, kao i zahtjev za isplatu imovinske štete u ukupnom iznosu od 70.065,82 kn.

 

Zahtjev koji je naprijed  naveden pod a) temelji se, u bitnome, na tvrdnjama:

- da je između stranaka pravomoćno okončan spor I P-1483/08 u kojem je prihvaćen zahtjev G. S. za iseljenje D. T. iz stana u S., K.,

- da je G. S. na temelju te ovršne isprave podnio ovršni prijedlog koji je prihvaćen rješenjem o ovrsi broj Ovr-1645/11 od 20. travnja 2011. a protiv kojega je ista, kao ovršenica, podnijela žalbu,

- da je rješenjem ovršnog suda br. Ovr-1645/11 od 1. lipnja 2011. ovršenica D. T. upućena na podizanje predmetne tužbe protiv G. S., kao ovrhovoditelja,

- da G. S. nema nikakvih prava na raspolaganje predmetnim stanom jer se radi o nacionaliziranom stanu kojim je G. S. samo raspolagao u ime i za račun Republike Hrvatske, ovo na temelju odredbi Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine  („Narodne novine“ 69/97), Odluke o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Z. za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova („Narodne novine“ br. 97/98), te Odluke o ustroju Gradske uprave G. S. (Službeni glasnik br. 5/97),

- da je uslijed izmjene propisa G. S., i to još 2005. za vrijeme trajanja parnice iz koje proističe ovršna isprava, izgubio sva prava na ovom stanu slijedom čega on nije ovlašten u ovršnom postupku tražiti iseljenje D. T. iz tog stana.

 

Tijekom postupka je, dodatno prednjem, tužiteljica D. T. izjavila da je u međuvremenu podnijela izvanredni pravni lijek protiv presude IP-1483/08 i to prijedlog za ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP) o povredi temeljnog ljudskog prava (članak 428.a ZPP-a), kojim je zatražena izmjena ovršne isprave. To jer je povodom navedene presude IP-1483/08 ista ishodila presudu ESLJP od 19. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da postupak donošenja odluke nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02 i 1/06, dalje u tekstu: Konvencija).

 

Zahtjev koji je naprijed  naveden pod b) temelji se, u bitnome, na tvrdnjama:

- da su tužitelji K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. denacionalizacijom stekli pravo vlasništva predmetnog stana koji im je vraćen u vlasništvo i posjed pravomoćnim i izvršnim Rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove Klasa: UP-I-942-04/97-01/96, Ur. broj: 2181-05-01/021-13-21 od 17. siječnja 2013., i to svakom za po ¼ dijela, koje vlasništvo su uknjižili u zemljišnoj knjizi,

- da tuženica D. T. stan koristi bez pravne osnove i odbija predati im ga u posjed,

- da su po redovnom tijeku stvari ovi tužitelji mogli ostvarivati zaradu iznajmljivanjem stana pa im je uslijed postupanja tuženice D. T. nastupila imovinska šteta – izgubljena zarada u iznosu od 70.065,82 kuna u razdoblju od 18. travnja 2013. do svibnja 2015.

 

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja su sukladna sadržaju provedenih dokaza i podacima iz spisa, proizlazi:

- citirano rješenje o ovrsi od 20. travnja 2011. doneseno je u pravnoj stvari ovrhovoditelja G. S. (ovdje tuženika), protiv ovršenice D. T. (ovdje tužiteljice), a istim je na temelju ovršne isprave, i to pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj IP-1483/08 od 30. lipnja 2009., određena ovrha iseljenjem ovršenice (ovdje tužiteljice) i članova njenog obiteljskog domaćinstva iz stana u S., K.,

- protiv tog rješenja o ovrsi žalbu je izjavila ovršenica D. T. (ovdje tužiteljica) a postupajući povodom te žalbe, te ocjenjujući da je žalba izjavljena zbog žalbenog razloga iz članka 46. stavka 1. točke 7. tada važećeg Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96 - 67/08, dalje u tekstu: OZ), ovršni sud je rješenjem od 1. lipnja 2011. uputio ovršenicu na pokretanje ove parnice pozivom na odredbu članka 48. stavka 3. OZ-a,

- ovršenica D. T. (ovdje tužiteljica) je postupila po prednjem rješenju ovršnog suda te je podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom a tužbeni zahtjev, u bitnom s gledišta mjerodavne odredbe iz članka 46. stavka 1. točka 7. OZ, zasniva se na tvrdnji da ovrhovoditelj G. S. (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti predmetnu ovrhu budući da nije vlasnik predmetnog stana niti ima bilo kakvih ovlasti glede tog stana, ovo još od 2005., dakle prije nastanka ovršne isprave,

- u postupku u kojem je donesena ovršna isprava, pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-1483/08 od 30. lipnja 2009., utvrđeno je, u bitnome, da D. T. sukladno važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske, nije stekla status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a time niti status najmoprimca,  i to sve iz razloga što u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, dalje u tekstu: ZNS) nije imala status člana obiteljskog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava, njenog svekra pok. T. T.,

- citirana presuda, koja u ovom slučaju predstavlja ovršnu ispravu, nije izmijenjena niti je na bilo koji drugi način stavljena izvan snage, a o prijedlogu za ponavljanje tog postupka kojeg je tužiteljica D. T. podnijela na temelju odredbe iz članka 428.a) ZPP-a, još nije odlučeno,

- s druge strane su tužitelji K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. u postupku denacionalizacije stekli pravo vlasništva predmetnog stana koji im je vraćen u vlasništvo i posjed pravomoćnim i izvršnim Rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove Klasa: UP-I-942-04/97-01/96, Ur. broj: 2181-05-01/021-13-21 od 17. siječnja 2013.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, te sagledavajući sve tvrdnje na koje su se stranke u ovom postupku pozivale, prvostupanjski sud ocjenjuje, u bitnome, da tužiteljica D. T. u konkretnom slučaju nije dokazala razloge za nedopustivost predmetne ovrhe, dok su s druge strane tužitelji K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. dokazali svoje vlasništvo i pretpostavke za prihvaćanje njihove reivindikacijske tužbe u smislu članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - 152/14, pročišćeni tekst 81/15, dalje u tekstu: ZV). Pri tome, a u pogledu primjene članka 8. Konvencije prvostupanjski sud nalazi da je taj sud u konkretnom slučaju ovlašten da se u skladu sa zakonom, i pravomoćnom neizmijenjenom presudom koja predstavlja ovršnu ispravu, miješa u ostvarivanje prava na poštovanje doma što je u ovom slučaju potrebno radi zaštite prava i sloboda drugih, konkretno prava vlasništva tužitelja K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. U odnosu, pak, na zahtjev ovih tužitelja za isplatu iz osnove naknade štete prvostupanjski sud ocjenjuje taj zahtjev neosnovanim primjenom pravila o teretu dokazivanja budući da taj odštetni zahtjev, kako s gledišta osnove tako i visine, nije dokazan.

 

Kod izloženih utvrđenja, koja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima stranaka, pri čemu ovaj sud, naravno, razmatra utvrđenja prema vremenu zaključenja glavne rasprave, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo po svim presuđenim točkama, što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje zbog sljedećih razloga.   

 

Tužiteljica D. T., uz isticanje procesnih povreda koje su naprijed otklonjene, žalbu opravdava opširnim tvrdnjama o tome kako je prvostupanjski sud pogriješio jer nije u cijelosti sagledao predmet spora u postupku I P-1483/08. Smatra da bi pregledom tog predmeta proizišlo utvrđenim da je ona po sili zakona stekla svojstvo zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu. Ove tvrdnje iz žalbe su krajnje proizvoljne kad iz spisu priložene presude I P-1483/08 proizlazi da je pravomoćno odbijen njen zahtjev za donošenje presude  koja nadomješta ugovor sa zaštićenom najamninom jer je utvrđeno, kako se to pravilno navodi i u pobijanoj presudi, da ona nije stekla status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a time niti status najmoprimca, i to sve iz razloga što u trenutku stupanja na snagu ZNS-a nije imala status člana obiteljskog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava, njenog svekra pok. T. T. D., nema govora o tome da je tužiteljica D. T. na temelju tih propisa stekla pravo koje bi je ovlašćivalo na posjed stana. S druge strane ova tužiteljica tijekom ovog parničnog postupka nije iznijela takve tvrdnje koje bi, s gledišta primjene članka 8. Konvencije pri testu razmjernosti, a naspram vlasništvu drugih privatnih osoba, njoj prevagnule u korist.

 

Pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda da tužitelji K. – V. W., M.-I. M., M. Ć. i L. C. nisu dokazali predmetnu novčanu tražbinu. Istina, pravilno ovi žalitelji uviđaju da se predmetna naknada koja se traži tužbom ne mora smatrati zahtjevom za naknadu štete u smislu obveznog prava (za pravnu osnovu sud nije vezan) jer su za pitanje naknade za bespravno korištenje tuđe stvari mjerodavne odredbe iz članka 165. ZV-a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“ Međutim, ovi tužitelji nisu dostavili dokaz na okolnost visine najamnine za konkretni stan, ili stan koji bi po svojim karakteristikama bio odgovarajući baš tom stanu, pa u svakom slučaju visina tužbenog zahtjeva nije dokazana.

 

Prvostupanjska odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbama iz članka 154. stavka 2. ZPP-a.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu žalitelji, niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), na temelju odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke.

             

              Odluka o troškovima postupka nastalim povodom podnesenih žalba temelji se na odredbi iz članka 166. stavka 1. ZPP-a pri čemu nema zakonske osnove priznati žaliteljima trošak neosnovanih žalba (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

Split, 25. siječnja 2018.