Broj: Kž 582/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. N. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. rujna 2017. broj K-57/17, u sjednici održanoj dana 09. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba opt. N. N. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. N. N. zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te ga na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U tu mu je kaznu, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru u trajanju od 22. ožujka 2017. pa nadalje.

 

              Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. N. N. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali ne dulje od tri godine.

 

              Na temelju čl. 153. u vezi s čl. 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08), dosuđen je imovinskopravni zahtjev ošt. ljekarni u iznosu od 6.199,00 kn.

 

              Na temelju odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. N. je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu od 3.916,00 kn.

 

              Protiv te presude podnio je žalbu opt. N. N. po branitelju J. T., odvjetniku iz Z., naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da nije dao razloge o odlučnim činjenicama, koje bi u konačnici utjecale na izbor i vrstu sankcije. Konkretizirajući o kojim je to činjenicama riječ, navodi da se radi o vrsti oružja koju je optuženik kritične zgode imao kod sebe i uporabio prilikom počinjenja djela. Žalitelj pritom ističe da je, doduše, „priznao učin djela kako mu se to predmetnom optužnicom stavljalo na teret, ali ne u dijelu koji se odnosio na vrstu oružja upotrijebljenog prilikom počinjenja djela“, a da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi „nedovoljno razradio i utvrdio iskaz optuženika u dijelu koji se odnosi na tu okolnost“.

 

Međutim, takva povreda nije ostvarena. Kao prvo, za napomenuti je da je optuženik, pozvan u skladu s odredbom čl. 416. ZKP/08, da se očituje o optužbi, izjavio da se smatra krivim, pa je pozvan, na temelju čl. 417.a st. 1. ZKP/08, da iskazuje o svim okolnostima koje ga terete i koje mu idu u korist. Za naglasiti je da su činjenični i pravni opis kaznenog djela za koji se optuženik teretio i u odnosu na koji je pozvan da se očituje identični onima iz pobijane presude. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude konstatirao da je optuženik, nakon takvog očitovanja o optužbi, u obrani relativizirao to djelo, nastojeći ga ublažiti i postići izmjenu i pravnog opisa i pravne kvalifikacije, pa je potom takav pokušaj ocijenio neprihvatljivim i neuvjerljivim, ističući zbog čega te navode optuženika ne prihvaća. Ti razlozi izneseni su u dva posljednja odlomka na stranici 3 pobijane presude, pa se ne može ustvrditi kako nema razloga o odlučnim činjenicama, jer oni postoje, a druga je stvar to što ih optuženik ne prihvaća, no time se ne ostvaruje naznačena bitna postupovna povreda.

 

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Najvećim dijelom žalbe optuženik pobija ispravnost utvrđenih činjenica, i to u pogledu vrste oružja koju je on inkriminiranog dana upotrijebio, inzistirajući na tvrdnji da se radilo o plinskom, a ne pravom pištolju. Time u suštini optuženik pobija ispravnost utvrđenih činjenica.

 

Međutim, na temelju čl. 464. st. 7. ZKP/08, žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti optuženik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, sudske opomene, uvjetne osude, djelomične uvjetne osude, zamjene radom za opće dobro na slobodi, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere, oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta te troškova kaznenog postupka. Osporavanje vrste uporabljenog oružja nesumnjivo ne potpada ni pod jednu od kategorija predviđenih citiranom normom, jer je riječ o navodu iz činjeničnog i pravnog opisa inkriminacije koji je od početka optuženiku bio poznat, te se u odnosu na upravo takvu inkriminaciju on deklarirao krivim. Stoga nisu razmatrani navodi njegove žalbe kojima potkrjepljuje tu žalbenu osnovu.

 

Povreda Kaznenog zakona u žalbi se ističe kao tzv. posredna, odnosno ona koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Što se tiče činjeničnog opisa inkriminacije za koju je optuženik proglašen krivim, u njemu su sadržana sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11 za koje je optuženik osnovano proglašen krivim. Ispitivanjem, pak, prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi na štetu optuženika na neki drugi način bio povrijeđen Kazneni zakon.

 

Optuženi N. N. žali se i zbog odluke o kaznenoj sankciji, argumentirajući tu žalbenu osnovu na isti način kao i one ranije, tj. na tvrdnji da bi se radilo o blažem obliku istog kaznenog djela, o razbojništvu iz čl. 230. st. 1. KZ/11, s nižim posebnim zakonskim minimumom i maksimumom zaprijećene kazne.

 

Neovisno o tomu što za takve žalbene tvrdnje optuženika nema osnove iz već iznesenih razloga, ovaj drugostupanjski sud je razmotrio adekvatnost po prvostupanjskom sudu izrečene kazne zatvora za kvalificirani oblik kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11, te utvrdio da je ta kazna odgovarajuća svim pravilno utvrđenim i cijenjenim olakotnim i otegotnim okolnostima.

 

Naime, djelomično priznanje, te po optuženiku verbaliziran osjećan krivnje i kajanja, njegove loše imovinske prilike i smanjena ubrojivost, što je sve cijenjeno olakotnim okolnostima, nisu takvog značaja i težine da bi relativizirale težinu utvrđene otegotne okolnosti, odnosno ranije višestruke osuđivanosti opt. N. N. (koji je osuđen devet puta, u razdoblju od 2006. do 2014., od čega tri puta zbog imovinskih delikata, i to dvaput zbog istovrsnog kaznenog djela, a od čega devet djela sadrži elemente nasilničkog, agresivnog ponašanja). S obzirom na to da je riječ o specijalnom povratniku, čiji način života u posljednjih 11 godina nije usklađen sa zakonom, to je jasno da ranije osude nisu polučile promjenu ponašanja optuženika, pa je i ovaj drugostupanjski sud zaključio da kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci odražava sve utvrđene okolnosti i odgovara ličnosti optuženika, te da se upravo takvom kaznom može očekivati postizanje ciljeva specijalne i generalne prevencije.

 

Sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 69. KZ/11 izrečena je jer su se za to stekle sve činjenične i pravne pretpostavke.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 09. siječnja 2018.