Baza je ažurirana 15.10.2024. 

zaključno sa NN 94/24

EU 2024/2673

Pristupanje sadržaju

Kž 643/2017 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Kž 643/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika M. Ž. i P. F. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 14. studenog 2017. broj Kov-8/2017-7, u sjednici održanoj 14. veljače 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je, na temelju članka 355. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), kazneni postupak protiv okrivljenog M. Ž. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i protiv okrivljenog P. F. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. u povodu optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku od 10. listopada 2017. broj K-DO-6/17.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijano rješenje i potvrdi optužnicu, podredno da rješenje ukine i vrati sudu na ponovno odlučivanje“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Državni odvjetnik žalbom pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nema dovoljno dokaza da su okrivljenici osnovano sumnjivi za djelo koje je predmet optužbe. Pritom državni odvjetnik ukazuje na iskaze svjedoka iz kojih proizlazi da okrivljeni P. F. nije imao većih potraživanja prema trgovačkom društvu M. G. d.o.o., odnosno da je to društvo okrivljenom F. na ime neisplaćenih plaća isplatilo ukupno 90.996,63 kuna, a da mu taj iznos ne bi isplatilo da je okrivljeni M. Ž. dostavio društvu izjavu o kompenzaciji, M. G. d.o.o., već bi mu isplatilo samo preostalih 10.848,99 kuna. Smatra da upravo propuštanje okrivljenog Ž. da dostavi društvu izjavu o kompenzaciji potraživanja okrivljenog F. prema M. G. d.o.o. s potraživanjem tog društva prema E. & S. S.-L. d.o.o., s obzirom na isplatu okrivljenom F. iznosa od 90.996,63 kuna, dakle, bez umanjenja za sporni iznos od 80.147,64 kuna, predstavlja pribavljanje okrivljenom F., a na štetu tog društva, protupravne imovinske koristi.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje da iz dokaza prikupljenih tijekom istrage proizlazi da je M. G. d.o.o. u inkriminirano vrijeme dugovala okrivljenom P. F. iznos puno veći od 80.147,64 kuna, a na koji se odnosila izjava kojom je okrivljeni M. Ž. dao suglasnost da se jamčevina koju je društvo M. G. d.o.o. bilo uplatilo E. & S. S.-L. d.o.o. kompenzira u korist okrivljenog P. F. prilikom kupnje vozila od tog društva.

 

Naime, u vrijeme potpisivanja navedene izjave odnosno 19. ožujka 2014. (a ne 19. ožujka 2017., kako to u žalbi navodi državni odvjetnik), okrivljeni P. F. imao je, kako to proizlazi upravo iz iskaza svjedokinje M. J., kao i iz priložene dokumentacije na koju upire sam žalitelj, prema M. G. d.o.o. potraživanja s naslova neisplaćenih plaća za razdoblje od rujna 2013. do veljače 2014. u ukupnom iznosu od 90.996,63 kuna, ali i druga potraživanja koja državni odvjetnik sam spominje u žalbi (na ime otpremnine, neosnovanog umanjenja plaće te naknade za članstvo u Nadzornom odboru – na koja se odnosi presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 20. travnja 2016. broj Pr-171/15 – u iznosu od 268.683,73 kuna, kao i potraživanja koja su mu od strane stečajnog upravitelja priznata u postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku (kako to proizlazi iz zapisnika s ispitnog i izvještajnog ročišta tog Suda od 12. srpnja 2016. broj St-448/2016-54 koji je dostavljen u spis – listovi 117-137 spisa).

 

Stoga je i za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nedvojbeno da je izjava kojom je okrivljeni M. Ž. dao suglasnost da se jamčevina koju je društvo M. G. d.o.o. bilo uplatilo E. & S. S.-L. d.o.o. kompenzira u korist okrivljenog P. F. imala svoju pravnu osnovu u potraživanjima koja je okrivljeni F. nesporno imao prema M. G. d.o.o. pa ne može biti govora o tome da je okrivljeni Ž., potpisujući takvu izjavu, postupao s namjerom pribavljanja okrivljenom F. protupravne imovinske koristi.

 

Osim toga, postupanjem s takvom namjerom ne može se smatrati niti propust okrivljenog M. Ž. da tu izjavu dostavi na knjiženje računovodstvu M. G. d.o.o. jer je prigovor da je potraživanje okrivljenog P. F. prema tom društvu u iznosu od 80.147,64 kuna prestalo tim prijebojem, neovisno o tome je ta kompenzacija bila knjižena ili ne, mogao biti postavljen u postupku ovrhe bilo kojeg od potraživanja okrivljenog F. koja su ranije navedena, a time bi bila otklonjena njegova naplata tog iznosa. Pritom treba naglasiti da državni odvjetnik u optužnici nije niti opisao postojanje namjere okrivljenog Ž. da kasnije ne istakne takav prigovor prestanka potraživanja okrivljenog F. prema društvu M. G. d.o.o., a tek takvo njegovo ponašanje predstavljalo bi ostvarenje kaznenog djela stavljenog mu na teret.

 

S obzirom na sve izloženo, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 14. veljače 2018.