Broj: Gž-268/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Đ. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnici G. G., odvjetnici iz R., protiv tuženika 1. Đ. T. iz B., R. S. i 2. V. S. rođ. T. iz P., R. S., kao pravnih sljednika iza pok. N. Đ., zastupanih po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz R., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1034/09 od 11. studenog 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2017.

 

p r e s u d i o   j e

             

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1034/09 od 11. studenog 2015. godine u točki 2. i 4. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"1. "Utvrđuje da u ostavinu iza pok. Đ. N. iz R., ne ulaze nekretnine upisane u z.k. ul. br. 943 k.o. T.S., k.č. br. 1902/3, kuća u R., površine 61 m2 i k.č. br. 1902/14, kuća u R. površine 25 m2 te k.č. br. 1902/15, dvorište površine 149 m2 upisani u z.k. ul. 2385 k.o. T.S., i to sve u 1/5 dijela vlasništva te se nalaže  nalaže tuženicima Đ. T. i V. S. da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis promjene prava vlasništva na navedenim nekretninama na ime tužitelja jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem zahtjeva da se utvrdi da nekretnine i to, k.č. br. 1902/3, 1902/14, obje upisane u z.k. ul. 943 k.o. T.S. te k.č. br. 1902/15 upisana u z.k. ul. 2385 k.o. T.S. u cijelosti ne ulaze u ostavinsku imovinu iza pok. Đ. N. te u dijelu kojim tužitelj zahtjeva da se utvrdi da je samovlasnik nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 943 k.o. T.S. i to k.č. br. 1902/3 kuća u R. površine 61 m2 i k.č. br. 1902/14 kuća površine 25 m2 kao i dvorišta površine 149 m2 na k.č. br. 1902/15 upisanog u z.k. ul. br. 2385 k.o. T.S..

 

3. 1-tuženik Đ. T. i 2-tužena V. S. dužni su tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 20.095,36 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

4. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija."

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi koji su navedeni su proturječni stanju spisa. Osim toga da je počinjena i bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja ignorirao činjenicu da je nekretnina kupljena s teretom jer prostorije na katu koristila je gospođa koja je imala pravo doživotnog uživanja. Ona je tako živjela na katu kuće od 1988. do svoje smrti 2002. godine kao član domaćinstva, a dogledali su je i uzdržavali tužitelj i njegova supruga. Navodi da su njegovi roditelji imali mirovinu 140,00 DEM, dok je tužitelj radio u inozemstvu od 1992. i zarađivao 7.000.000,00 do 8.000.000,00 ITL, a radila je i njegova supruga. Tvrdi da su on i supruga vodili brigu o domaćinstvu ( prehrana, nabava namirnica, kuhanje, pranje, čišćenje, održavanje higijene u stanu, plaćanje troškova električne energije, vode, smeća, odlazaka liječniku). Upravo zbog toga, pružene usluge prehrane, troškova stanovanja, njege osobama starije životne dobi, tužitelj i njegova obitelj bili su u uvjerenju da postoji dogovor temeljem kojeg će tužitelj biti jedini nasljednik jer su supruga i on izvršavali obveze jednake onima iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Također, da je ulagao svoja novčana sredstva u predmete kućanstva koji služe svakodnevnim potrebama. Okolnost da se ostavitelj upisao kao vlasnik a tuženik za života ostavitelja nije zahtijevao utvrđenje svog suvlasništva, iako se razgovaralo o tome, smatra neodlučnim kada se radi o povećanju udjela. Tužitelj smatra da 1/5 dijela nije adekvatan onome što je pridonio stjecanju i koliko mu treba pripasti kao potomku koji je pridonosio i to ne samo financijski već i svojim radom, zalaganjem, brigom, njegom i privređivanjem odnosno izvršavanje obveze uzdržavanja roditelja i gospođe koja je imala pravo doživotnog uživanja, a to po osnovi poravnanja za iskazanu brigu, uzdržavanje i njegu te materijalne troškove s tim u vezi. Stoga tužitelj zahtijeva da mu se prizna tako pruženo uzdržavanje. Smatra da visina ulaganja prelazi vrijednost ostavinske imovine. Tužitelj posebno osporava odluku i o trošku, navodeći da sud nije uzeo u obzir da je vještak utvrdio vrijednost predmeta spora u svom pisanom nalazu i mišljenju. Također, navodi kako nije razvidno zašto su nagrade za pojedina ročišta umanjene za 50% odnosno zašto tužitelju nije priznata naknada za zastupanje na ukupno četiri ročišta. Također, tužitelj navodi da je troškovnik predao 11. rujna 2015. godine pa je porez na dodanu vrijednost (dalje: PDV) trebao obračunati po stopi od 25%.

 

              Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženici u odgovoru na žalbu navode da je tužitelj u iskazu od 11. lipnja 2014. godine naveo da je gospođa, koja je živjela u kući plaćala svaki mjesec 100,00-150,00 kn pa je očito da je imala status zaštićenog najmoprimca. Osporavaju da roditelji stranaka nisu imali novčanih sredstava, budući da iz iskaza 2.-tuženice proizlazi da je otac kuću na K. prodao za 67.000,00 DEM, a predmetna kuća je kupljena za 47.000,00 DEM, pa je imao na raspolaganju iznos od 20.000,00 DEM kojim novcem je mogao izvršiti investicijske zahvate koji su bili potrebni. Navode da je tužitelj imao korist jer je živio sa svojom obitelji u zajedničkom kućanstvu sa roditeljima koji su bili vitalni i majka sve pomagala u domaćinstvu i oko djece tužitelja sve dok se nije razboljela šest mjeseci prije smrti. U pogledu odluke o trošku tuženici smatraju da je određen u previsokom iznosu jer su tužitelju priznati troškovi u iznosu od 50%, dok je tužitelj uspio s 20%.

 

              Predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako je presudu moguće ispitati.

 

              Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer utvrđeno činjenično stanje rezultat je pravilne ocjene provedenih dokaza.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev za izdvajanje dijela imovine iz ostavine-nekretnine navedene u tužbi, u čijem stjecanju tužitelj tvrdi da je doprinio svojim radom i sredstvima.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              -da su M. Đ., ovdje tužitelj, Đ. T. i V. S., ovdje 1.-tuženik i 2.-tuženica, djeca sada pok. N. Đ. i njegove supruge B. Đ.,

 

              -da je nekretnina k.č.br. 1902/3 kuća u R. površine 61 m2 i k.č.br. 1902/14 kuća površine 25 m2, obje upisane u zk.ul.br. 943 k.o. T.S. kupljena 80.-ih godina prošlog stoljeća i to 1987. ili 1988. godine na ime pok. oca stranaka koji se nakon kupnje i uknjižio kao vlasnik ove imovine u zemljišnim knjigama te je kao samovlasnik bio upisan do svoje smrti,

 

              -da su roditelji stranaka do kupnje ove nekretnine živjeli u Đ. na K. gdje je otac stranaka bio vlasnik nekretnine i to kuće koju je prodao te potom kupio ovu u R. gdje je zajedno sa suprugom i preselio,

 

              -da je tužitelj u vrijeme kupnje ove nekretnine živio u R. S. kao podstanar u iznajmljenom stanu, te je plaćom uzdržavao sebe i nezaposlenu suprugu i dijete,

 

              -da je tužitelj 1989. godine preselio u R. u kuću koja je kupljena na ime oca stranaka, zajedno sa svojom suprugom i djecom, gdje su živjeli u zajednici s ocem do njegove smrti 2007. godine, dok su tuženici u tom periodu živjeli u inozemstvu,

 

              -da je majka tužitelja i tuženika preminula 2005. godine a otac tužitelja i tuženika 2007. godine,

 

              -da je ostavinski postupak iza pok. N. Đ. rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj O-1716/2007 od 19. kolovoza 2008. godine prekinut i tužitelj upućen na parnicu protiv sunasljednika Đ. T. i V. S., ovdje tuženika radi utvrđenja ostavinske imovine s obzirom na tvrdnju tužitelja da je svojim radom i sredstvima pridonosio da se imovina pok. ostavitelja poveća, zahtijevajući da se utvrdi da u sastav ostavine ne ulaze navedene nekretnine kao i da se utvrdi da je samovlasnik istih,

 

              -da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih navoda i tvrdnji da je svojim novčanim sredstvima participirao o kupnji nekretnine u R. koje su kupljene na ime pok. oca stranaka te u tom dijelu poklanja vjeru navodima i tvrdnjama tuženika da je nekretnina u R. kupljena isključivo novcem pok. oca stranaka ostvarenih od prodaje svojih drugih nekretnina na K.,

 

              -da tužitelj nije dokazao da je u vrijeme kupnje isti bio takvih imovinskih prilika koje su mu omogućavale da sudjeluje u kupnji nekretnine tj. nije dokazao da je raspolagao novčanim sredstvima u količini koja bi omogućavala kupnju nekretnine odnosno participacije u isplati kupoprodajne cijene prodavatelju,

 

              -da tužitelj nije dokazao da je za života oca stranaka između njih postignut bilo kakav sporazum temeljem kojeg bi ove nekretnine tužitelju imale pripasti u samovlasništvo bilo za života oca bilo nakon njegove smrti,

 

              -da je tužitelj tijekom trajanja zajednice života s pok. ostaviteljem, a nakon što je došao živjeti u R., a napose nakon što se zaposlio u I. ulagao svoja novčana sredstva i rad u uređenje imovine pok. ostavitelja te o svom trošku poduzeo niz radova na uređenju kako kuće koja se sastoji od prizemlja i kata tako i kućice u okviru iste te samog dvorišta,

 

              -da je u vrijeme kupnje kuće u R. bila u lošem stanju, a roditelji stranaka odmah po kupnji kuće poduzeli su radove i to promjenu podova, parketa u sobi i kuhinji, te pofarbali prizemlje, da bi potom tužitelj o svom trošku kada je počeo bolje zarađivati poduzeo sve druge radove na uređenju kuće i okućnice,

 

              -da je tužitelj za života ostavitelja izveo radove i to rušenje pregradnog zida u prostoriji dnevnog boravka, sanaciju natrule žbuke u dnevnom boravku, reparaciju elektroinstalacija u dnevnom boravku za dva rasvjetna tijela, zamjenu dva prozora s griljama i klupčicama u dnevnom boravku, izmještanje izlivnog mjesta za 1,5 metar, rušenje pregradnog zida u kupaonici dimenzija 2 x 2,74 metra, izrada novog dovoda i odvoda vode u kupaonici, izrada nove sekundarne elektroinstalacije, dobava i postava novih vratiju kupaonice dimenzija 0,85 x 1,98 cm, dobava i postava podnih keramičkih pločica površine 13,64 m2, dobava i postava zidnih keramičkih pločica površine 32,40 m2 i postava sanitarne opreme wc-a, vodokotlića, bidea, umivaonika, kade, bojlera, sve sa pripadajućim slavinama izlivno-preljevnim instalacijama, podnog sifona i priključka za perilicu rublja, zazidavanje otvora vratiju dimnjaka 0,85 x 1,98 (dva komada u hodniku), dobava i postava podnih keramičkih pločica i cokla u hodniku, dobava i postava novih glavnih ulaznih vratiju u hodniku dimenzija 95 x 210 cm, rušenje pregradnog zida u sobi površine 1,85 x 2,69 m2, završna obrada zidova rustičnom žbukom u prostoru centralnih stepenica, oblaganje hodnika i stropa prvi kat karton gipsom pločama površine 15 m2, dobava i postava drvenog prozora ostakljenog termoplanom u prostoru hodnika prvog kata (prozor bez grilja dimenzije 80 x 140 cm) s drvenom klupčicom, dobava i postava alu prozora dimenzija 100 x 140 cm s drvenim griljama u istočnoj sobi prvog kata, dobava i postava laminata podne obloge u sobi orijentiranoj jugoistočno, dobava i postava zidane alu ostakljene stijene dimenzija 190 x 210 cm, zazidavanje vratiju koja su povezivala dvije sobe otvora 90 x 210 cm, dobava i postava stropne obloge od kartona gips ploča u istočnoj i jugoistočnoj sobi prvog kata, dobava i postava stropne obloge od kartona gips ploča u istočnoj i jugoistočnoj sobi prvog kata, dobava i postava podnih keramičkih pločica na pod balkona, zidanje pregradnih zidova od siporeksa debljine 10 cm na prvom katu, dobava i postava novih drvenih grilja na dva postojeća prozora kata, izrada fasadne žbuke na dva pročelja južno i istočno i podgled balkona, skidanje krova, pokrova i građevinske limarije te dobava i postava dvorišne ogradne bravarije, opločenje dijela dvorišta ispred ulaza podnim keramičkim pločicama površine 21,31 m2 i opločenje  dijela okućnice pločama lomljenog vapnenačkog kamena, izrada fasade na vrtnoj kućici isto kao i na stambenoj kući, opločenje poda vrtne kućice podnim keramičkim pločicama površine 8,17 m2 te žbukanje ogradnog potpornog zida površine 13 m2,

 

              -da je provedenim građevinskim vještačenjem utvrđeno da se sva naprijed navedena ulaganja korisna i da je time povećana vrijednost nekretnine,

 

              -da je vještakinja u nalazu i mišljenju navela da nekretnina u naravi čini stambenu kuću, vrtnu kućicu i dvorište kao jednu samostalnu uporabnu cjelinu koja se pruža na tri katastarske čestice, da je tržišna vrijednost u vrijeme izrade nalaza iznosila 1.075.783,77 kn, da vrijednost ulaganja tužitelja s obračunatom amortizacijom iznosi 204.458,66 kn pa vještakinja stavljanjem u omjer naprijed navedenih veličina dobiva omjer ulaganja tužitelja u odnosu na cijelu nekretninu koju čini stambena kuća, vrtna kućica i dvorište u 1/5 suvlasničkih dijela te konačno iznosi mišljenje da naprijed opisanim ulaganjima tužitelja u predmetnu nekretninu-stambeni kuću, vrtnu kućicu i dvorište povećana vrijednost iste za 1/5 što bi udio ulaganja u odnosu na cijelu nekretninu.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje kako je tužitelj kao potomak pok. ostavitelja živio u zajednici s istim te kako je isti svojim radom i novčanim sredstvima pridonio da se imovina pok. ostavitelja poveća i to kako je to utvrđeno provedenim građevinskim vještačenjem u 1/5 suvlasničkih dijela, pa je tužitelj časom smrti pok. ostavitelja u smislu odredbe čl. 75. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 81/03, 163/03, 35/05, 127,13, 33/15; dalje ZN) stekao pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za kojim se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici. Kako je utvrđeni doprinos tužitelja povećanju vrijednosti imovine pok. ostavitelja odgovara alikvotnom dijelu od 1/5, zahtjev tužitelja za utvrđenje da u ostavinsku imovinu pok. ostavitelja ne ulazi naprijed navedena nekretnina prihvaća u pogledu 1/5 dijela iste, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja kao neosnovan odbija.

 

Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

              Naime, odredbom čl. 75. st. 1. ZN-a, a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 253. st. 1. ZN-a, propisano je da neovisno o svom nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici.

 

              Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je primjenom odredbe čl. 75. ZN-a, imajući u vidu da je tužitelj svojim radom i sredstvima pridonio povećanju vrijednosti utužene nekretnine dosudio tužitelju alikvotni dio nekretnine u koji je vršio ulaganje.

 

              Naime, veličina alikvotnog dijela koja se stječe na temelju prava na izdvajanje ovisi o dva odnosa vrijednosti, tj. odnosu između vrijednosti koju bi ostaviteljeva imovina imala bez povećanja i vrijednosti koju ima u trenutku njegove smrti, te o odnosu vrijednosti povećanja ostaviteljeve imovine i ovlaštenikova doprinosa tom povećanju, a kako to ima u vidu sud prvog stupnja pri određivanju alikvotnog dijela kojeg je tužitelj stekao na osnovu izdvajanja.

 

              Neosnovano tužitelj u žalbi navodi o većem doprinosu u stjecanju ove imovine od onog kojeg je utvrdio sud prvog stupnja.

 

              Prigovori tužitelja nisu osnovani, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj živio u zajednici sa pok. ocem stranaka svojim radom i doprinosom pomagao u privređivanju sporne imovine i njegov doprinos iznosi 1/5 dijela, te se taj dio ima izdvojiti u smislu odredbe čl. 75. st. 1. ZN-a.

 

              Neosnovano tužitelj prigovara da je sud trebao uzeti u obzir da je tužitelj uzdržavao i pomagao roditelje i gospođu koja je živjela u predmetnoj kući.

 

              Naime, povećana vrijednost ostaviteljeve imovine predstavlja novo stečeno dobro i isplaćeni dug ostavitelja, tako i poboljšanje koje povećava vrijednost imovine.

 

              Prema tome, troškovi uzdržavanja vlasnika (ostavitelja) imovine i pomoć njegovoj supruzi u bolesti ne predstavljaju povećanje vrijednosti iz čl. 75. st. 1. ZN-a i zbog toga ne može se u korist tužitelja izdvojiti više od 1/5 dijela vrijednosti. Ukoliko je tužitelj imao izdatke za plaćanje dijela troškova uzdržavanja i liječenja roditelja koji se nisu mogli podmiriti iz mirovine jednog ili drugog roditelja, tada je tužitelj mogao u posebnoj parnici postaviti obveznopravni zahtjev prema ostalim nasljednicima na plaćanje dijela troškova uzdržavanja i liječenja roditelja.

 

              Podredno, kada bi se troškovi uzdržavanja i pomoći mogli i smjeli uračunati u povećanje vrijednosti imovine ni tada žalbeni prigovori tužitelja ne bi bili osnovani.

 

              Naime, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je ostavitelj primao mirovinu, a isto tako i njegova supruga, da je ostavitelj u određenom vremenskom razdoblju uz mirovinu ostvarivao i dodatne prihode baveći se preprodajom voća i povrća, da je ostavitelj do kraja života bio vitalan, a njegova supruga koja je preminula 2005. godine bolovala je zadnjih šest mjeseci svog života. Već iz navedenog je sporno da li je tužitelj doprinosio za uzdržavanje ostavitelja i svoje majke i pomagao njemu i njegovoj supruzi u bolesti.

 

              Tužitelj je trebao dokazati da je doprinosio i uzdržavao roditelje i da je novčana vrijednost doprinosa povećala vrijednost ostavine. Prema tome, kad bi se doprinos u uzdržavanju i pomoć mogu uračunati u povećanje vrijednosti imovine, tužitelj nije dokazao odlučne činjenice tj. da je doprinosio i pomagao, kao i opseg tog povećanja odnosno novčanu vrijednost takvog doprinosa tužitelja kojim je povećana vrijednost ostavine.

 

Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu iz čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a i odgovarajućim odredbama Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa) kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

 

Naime, odredbom čl. 40. st. 1. ZPP-a propisano je ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.

 

U ovom parničnom postupku tužitelj je postavio nenovčani zahtjev. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je naznačio iznos od 101.000,00 kn.

 

Kako tužitelj tako postavljeni tužbeni zahtjev tijekom postupka nije mijenjao, dakle nije objektivno preinačio tužbu, sud je mogao odrediti drugu vrijednost spora od one koju je tužitelj naznačio u tužbi i to po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu ili ako ono nije održano onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje. S obzirom da je u tužbi označena vrijednost predmeta spora, a sud u primjeni odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a nije odredio drugu vrijednost predmeta spora, vrijednost predmeta spora mjerodavna za obračun troškova iznosi 101.000,00 kn.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište od 8. rujna 2010. godine i 18. veljače 2013. godine preko iznosa odvjetničke naknade kako je obračunao sud prvog stupnja nije osnovan iz razloga što iz spisa proizlazi da se na ročištima na kojima je tužitelju odmjeren trošak zastupanja primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife raspravljalo o procesnim pitanjima. Tužitelju ne pripada ni pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 25. listopada 2011. godine i 4. ožujka 2015. godine. Ovo stoga što na ročište od 25. listopada 2011. godine punomoćnica tužitelja nije pristupila dok je ročište od 4. ožujka 2015. godine odgođeno krivnjom tužitelja.

 

Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja odvjetnici za obavljene radnje do 31. srpnja  2009. godine obračunao PDV po stopi od 22%, za radnje obavljene od 1. kolovoza 2009. godine do 28. veljače 2012. godine PDV po stopi od 23 % i radnje obavljene nakon 1. ožujka 2012. godine PDV po stopi od 25 %,  pri čemu je neodlučno što se odvjetnici na temelju računa kojeg izdaje nakon završetka parnice na sve odvjetničke radnje razrezuje porez po stopi od 25%  jer to predstavlja interni odnos odvjetnice  i stranke koju je zastupala.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki 2. i 4. izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Presuda suda prvog stupnja u točki 1. i 3. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 8. studenog 2017.