Broj: Gž-565/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljanom od sudaca tog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz T., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Č., odjetniku u P. – P., protiv tuženika D. U. iz T., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. Z. odvjetnici u R. – R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Pazinu pod poslovnim brojem Pn-71/16-6 od 16. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja u dijelu točke I., II. i III. izreke presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Pazinu pod poslovnim brojem Pn-71/16-6 od 16. studenog 2016. i u tom dijelu pobijana presuda potvrđuje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženik obveže naknaditi štetu tužitelju u iznosu od 196.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe uz naknadu troškova postupka (točka I. i IV. izreke).

              U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 7. 812,50 kuna dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.560,50 kuna odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

              Protiv navedene presude, u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, žali se tužitelj, kako iz žalbenih navoda proizlazi, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              Neosnovano tužitelj u žalbenim navodima ukazuju na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

              U provedenom postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8.,  9. i  11. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka.

              Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti iznošenjem uvredljivih i klevetničkih navoda u kaznenom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli u predmetu pod poslovnim brojem K-637/13.

              Tužitelj, naime, tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da mu je iznesenim navodima pred sudbenom vlašću u sudskom kaznenom postupku pred većim brojem osoba grubo povrijeđeno pravo na zaštitu osobnog života dostojanstva, ugleda i časti te da težina povreda opravdava dosuđenje neimovinske štete s osnova narušenog duševnog zdravlja i gubitka smanjene aktivnosti u visini od 50.000,00 te povrede ugleda časti i dostojanstva imena u iznosu od 146.000,00 kuna.

              U ovoj fazi postupka između stranaka nije bila sporna činjenica da je protiv tužitelja kao okrivljenika u tijeku kazneni postupak pred Općinskim sudom u Puli pod poslovnim brojem K-637/13 zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. i članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15).

              Isto tako, između stranaka nije bila sporna ni činjenica da je tuženik u istom postupku ispitan pred Županijskim državnim odvjetništvom u Puli – Pola dana 23. kolovoza 2013., kojom prilikom nije spominjao navode iznesene u iskazu datom pred sucem na glavnoj raspravi održanoj 5. veljače 2016. u kaznenom postupku, a zbog kojih je tužitelj ustao s tužbom u ovoj pravnoj stvari.

              Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika u smislu odredbe članka 1045. stavka 1.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, i 78/15 – dalje: ZOO) u svezi s odredbom članka 1049. ZOO-a, pozivajući se pri tom na odredbe članka 288. stavak 3. i članka 289. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14- ZKP).

              Naime, postupanje tuženika prema navodima tužbe promatrati je s aspekta građanskog delikta pa je predmet spora valjalo raspraviti u smislu odredbe članka 1045., u svezi s odredbom članka 1049. ZOO-a, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli koja fizička osoba trpi zbog povrede prava osobnosti (članak 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a).

              Naime, pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede ugleda časti i dostojanstva izvire  iz Ustava Republike Hrvatske, koji prema članku 35. jamči svakom građaninu štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

              Dakle, svakoj fizičkoj osobi pripada pravo na čast i dostojanstvo kao izraz poštovanja prema činjenici njegovog postojanja odnosno društvenoj funkciji pa je, dakle, riječ o neimovinskim dobrima koja pripadaju svakoj osobi.

              Tužitelj tvrdi da je njegova čast i dostojanstvo povrijeđeno i ugroženo navodima tuženika prilikom saslušanja u kaznenom postupku koji se vodi protiv tužitelja u predmetu pod poslovnim brojem K-637/13 pred Općinskim sudom u Puli – Pola.

              Za postojanje svake vrste odštetne odgovornosti osnovna pretpostavka leži u protupravnosti čina zbog kojih oštećeniku pripada pravo potraživati naknadu pretrpljene štete. Nema dvojbe da oštećenik zbog povrede časti, dostojanstva i ugleda može zahtijevati različite oblike zaštite bilo u kaznenom postupku ili pak u parničnom postupku kroz pravo na naknadu pravičnog iznosa na ime pretrpljene neimovinske štete.

              Naime, prema odredbi članka 288. stavak 3. i članka 289. stavak 1. ZKP-a, svjedok je u kaznenom postupku dužan istinito iznijeti sve što mu je u predmetu poznato te ne smije ništa prešutjeti.

              Međutim, u činjeničnim okolnostima kada protiv tuženika nije pokrenut kazneni postupak radi davanja lažnog iskaza u smislu članka 305. stavak 1. KZ-a, upravo je na tužitelju teret dokaza da se u konkretnom slučaju radi o neistinitim odnosno lažnim tvrdnjama tuženika iznesenim u kaznenom postupku, isključivo s ciljem da se tužitelja diskreditira kao moralnu i časnu osobu.

              Utoliko s pravom prvostupanjski sud zaključuje da osnovom provedenih dokaza ne proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja, a koja bi opravdala dosuđenje pravične novčane naknade s osnova pretrpljene neimovinske štete zbog navoda tuženika iznesenih u kaznenom postupku u predmetu pod poslovnim brojem K-637/13 pred Općinskim sudom u Puli – Pola.

              Osim toga, zbog povrede časti kao neimovinske štete (članak 19. stavak 1. ZOO-a u svezi s odredbom članka 1046.) pravo na pravičnu novčanu naknadu pripada oštećeniku samo ukoliko sud procjeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju (članak 1100. stavak 3. ZOO-a). Pri tom, valja naravno voditi računa o okolnostima pod kojima je došlo do takve verbalne povrede osobito radi li se o javnom skupu pred većim brojem ljudi, odnosno običaju sredine i slično.

              U konkretnom slučaju tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi se radilo o navodima koje je tuženik iznio protiv tužitelja na bilo kojem drugom mjestu osim u kaznenom postupku koji se vodi pred nadležnim sudom,u kojem postupku je zbog zaštite interesa malodobne djece isključena javnost.

              Kako se, dakle, nedvojbeno radi o navodima koje je tuženik iznio pred sudbenim tijelom, u kaznenom postupku u kojem je isključena javnost, pravilno sud prvog stupnja otklanja pravo tužitelja zahtijevati naknadu s ovog osnova. Naime, da bi njegove riječi imale težinu i značaj povrede časti i dostojanstva koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, moraju biti izrečene javno, dakle, izvan ograničenog kruga ljudi koji su profesionalno uključeni u konkretni postupak.

              Osim toga tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi zdravstvene tegobe zbog kojih potražuje naknadu zbog narušenog zdravlja, a koje opravdava liječničkom dokumentacijom bile u direktnoj uzročno-posljedičnoj svezi s navodima tuženika jer vođenje samog postupka nedvojbeno može biti stresna okolnost za svakog čovjeka. No, za postojanje odštetne odgovornosti nužno je utvrditi uzročno-posljedičnu svezu s narušenjem zdravlja i navoda iznesenih od strane tuženika zbog kojih tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku.

              Kako, dakle, tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao pretpostavke postojanja odštetne odgovornosti na strani tuženika to je žalbu tužitelja u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

              Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a te valjanu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

U Splitu 1. ožujka 2018.