Broj: Gž-906/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli – Pola, po sucu Alenki Paus, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz Bosne i Hercegovine, B… OIB …, kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Zavod, Z., OIB … kojega zastupa punomoćnica M. P., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-5346/16-8 od 19. svibnja 2017., 15. siječnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5346/16-8 od 19. svibnja 2017. u pobijanom dijelu – točke I. i III. izreke.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I Nalaže se tuženiku Zavod  isplatiti tužitelju J. P. iznos od 44.202,33 kn (slovima:četrdesetčetiritisućedvjesto dvijekunetridesettrilipe) sa zateznim kamatama tekućima od 15. rujna 2016. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 44.202,33 kn tekućih od 16. srpnja 2008. do 14. rujna 2016.

III Nalaže se tuženiku Zavod nadoknaditi tužitelju J. P. troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućima od 19. svibnja 2017. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

              Pravovremenu žalbu protiv presude, točaka I. i III., podnosi tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Ukazuje da nije sporno da se prema rješenju broj 608762 od 29. svibnja 2008. godine tužitelju počela isplaćivati mirovina počevši od lipnja 2008. godine, a vezao za zaostale svote koje tužitelju pripadaju predmetno rješenje da je doneseno pod odgodnim uvjetom obzirom na to da je riješeno da će se razlika mirovine od 24. srpnja 2006. godine do 31. svibnja 2008. godine izvršiti naknadno po osiguranju sredstava iz proračuna RH; da je tuženik isplatio tužitelju zaostale svote za 2006. godinu odmah po osiguranju tih sredstava, da će isplatiti potraživanje za razdoblje od siječnja 2007. godine do 31. svibnja 2008. godine naknadno odnosno po osiguranju sredstava u Državnom proračunu za isplatu upravo tih zaostalih svota mirovina; da tužitelj nije dokazao da su unutar određene šifre proračuna predviđena sredstva za isplatu zaostalih svota mirovne. Ukazuje na odredbe Zakona o proračunu, da od donošenja predmetnog rješenja samo su u državnom proračunu za 2011. godinu bila osigurana sredstva za isplatu zaostalih svota mirovina za 206. godine, a koja su tužitelju isplaćena, da je neosnovan zaključak suda da za 2007. godinu sredstva nisu osigurana u državnom proračunu jer je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je za meritum spora neodlučna činjenica da li su osigurana sredstava za isplatu utuženih mirovina u Državnom proračunu i da valja primijeniti odredbu čl. 176. ZOO; da tuženik nema nikakvog interesa ne isplatiti zaostale svote mirovine ako su za to osigurana sredstva u državnom proračunu RH jer su to namjenska sredstva i ne mogu se koristiti za druge svrhe; da Ministarstvo financija kao nadležna ustanova koja osigurava sredstava za isplatu razlika mirovine pripadnicima HVO još nije obavijestilo tuženika da su sredstva za isplatu razlika mirovina pripadnicima HVO za utuženo razdoblje osigurana, pa tuženik nije u zakašnjenju. Osporava i parnični trošak, osobito za podnesak od 9. ožujka 2017. godine koji nije nužan za vođenje parnice. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj ukazuje na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u BIH koji su pripadnici HVO i članova njihovih obitelji, da je mirovina redovno primanje te je odgađanje isplate iste protivno odredbama zakona neprihvatljivo i nema uporište niti u jednoj zakonskoj odredbi; da je tuženik pojedincima u potpuno istovjetnoj situaciji isplaćivao sve mirovine koje im pripadaju po istovjetnom rješenju (predmet J. K.), da za isplatu invalidskih mirovina osigurana su sredstva i za 2007. i 2008. godinu i nije navedena nikakva posebna stavka koja bi osiguravala dodatne isplate, da su tužitelju proizvoljno isplaćene zaostale svote mirovina za 2006. godinu jer uvidom u proračun za 2011. godine ne postoji nikakva odluka kojom se posebno osiguravaju sredstava za isplatu mirovina pripadnicima HVO za 2006. godinu; ukazuje na odredbe Zakona o izvršavanju državnog proračuna, ukazuje na sudsku praksu, osobito odredbu čl. 15. st. 1. toga Zakona,  da je povrijeđena i odredba čl. 48. st. 1. Ustava RH koja jamči pravo vlasništva i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda Vijeća Europe, da pored uobičajenog pojma vlasništva Europski sud pod tim pojmom obuhvaća i sva stečena prava neke osobe, uključujući i stečena prava u sastavu mirovinskog ili socijalnog osiguranja (Vasilopoulu protiv Grčke 2002., Stec protiv Velike Britanije, odluku Ustavnog suda U-I/988/1988 od 17. ožujka 2010. godine); da stoga sva potraživanja korisnika vezana uz dospjele, a neisplaćene novčane iznose mirovinskih davanja su utuživa i imaju pravnu zaštitu; da i u predmetu Solodyuk protiv Rusije Europski sud je utvrdio da u slučaju kašnjenja mirovina Vlada nije navela neki legitimni cilj koji se nastojao postići kašnjenjem mirovina, a ako nema nikakvog javnog, legitimnog interesa zbog kojeg se pojedincu zadire u njegovo vlasništvo, tada je nedopušten svaki, pa i minimalni utjecaj na pravo vlasništva; da stoga sve i da je točna tvrdnja da u državnom proračunu nisu osigurana sredstva za isplatu zaostataka mirovne ista nema svoje opravdanje u nekom legitimnom cilju koji se namjerava postići takvom uskratom. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu 1.250,00 kn.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zaostatke invalidske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2007. godine do 31. svibnja 2008. godine

 

Sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši uz nesporne činjenice (da je tužitelju pravomoćnim i ovršnim rješenjem tuženika od 29. svibnja 2008. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 24. srpnja 2006., da se tužitelju uredno isplaćuje mirovina od 1. lipnja 2008., dok zaostale svote mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2008. godine nisu isplaćene) te izvodeći pravne zaključke:

-         da na temelju odredbe čl. 54. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 102/98, 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, dalje ZOMO) pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka invalidnosti ako tim Zakonom nije drugačije određeno, a mirovina se određuje u mjesečnoj svoti i isplaćuje unatrag

-         da je odredbom čl. 152. st. 2. do 4. ZOMO propisano da R. H. osigurava sredstva u Državnom proračunu za obveze iz čl. 25. st. 6. navedenog Zakona koje se odnose na isplatu mirovine korisnicima invalidske mirovine koja se sredstva osiguravaju i isplaćuju Zavodu mjesečno najkasnije do prvoga u mjesecu za prethodni mjesec;

-         da je Zavod javna ustanova čiji osnivač je Republika Hrvatska

-         da u situaciji kada javna ustanova u vlasništvu države prizna građaninu pravo na isplatu invalidske mirovine, dužna je poduzeti mjere za ostvarenje toga prava

-         da kako je osnivač Zavod upravo država koja putem svog zakonodavnog tijela – Hrvatskog sabora, donosi državni proračun, nedvojbeno je da tuženik putem svog osnivača ima instrument kojim može planirati i osigurati isplatu tražbine koju je priznao pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku; da se tu radi o načelu legitimnog i opravdanog očekivanja tužitelja da će mu potraživanje biti podmireno u razumnom roku

-         da je zato neodlučna za meritum spora činjenica da li su osigurana sredstava za isplatu utuženih mirovina u Državnom proračunu

-        da je obveza tužitelja dospjela jer određivanje roka dospijeća po osiguranju novčanih sredstava kao namjenskih sredstava na posebnoj stavci moglo bi predstavljati zlouporabu u smislu da obveza tuženika nikada ne bi mogla biti ispunjena ukoliko u državnom proračunu ne budu planirana sredstva za isplatu zaostalih mirovina pripadnicima HVO-a,

-         da glede dospijeća obveze valja primijeniti odredbu čl. 176. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08; ZOO) temeljem koje druga strana može, ako ovlaštenik ne odredi rok, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje jer se tužitelj ne može predugo zadržavati u neizvjesnosti

-         da je rješenjem tuženika od 29. svibnja 2008. određeno da će zaostale svote mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2007. do 31. svibnja 2008. tužitelju biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske, a iz čega slijedi da je određivanje roka ispunjenja ostavljeno na volju dužniku, pa je obveza tuženika kao dužnika u smislu odredbe čl. 176. ZOO dospjela trenutkom kada je tužitelj zatražio njezino ispunjenje podnošenjem tužbe sudu, do kad se smatra da je protekao primjereni rok za ispunjenje, s obzirom da je pravo na isplatu zaostalih mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2008. priznato tužitelju rješenjem tuženika od 29. svibnja 2008., a tuženik niti protekom osam godina, odnosno do zaključenja glavne rasprave u postupku tužitelju nije isplatio utuženu tražbinu

-         da visina potraživanja slijedi iz rješenja tuženika od 29. svibnja 2008. godine (od 1. siječnja do 30. lipnja 2007. u iznosu od 1.928,13 kn, od 1. srpnja do 30. rujna 2007. u iznosu od 1.978,38 kn, od 1. listopada do 31. prosinca 2007. u iznosu od 3.284,77 kn, od 1. siječnja 2008. do 31. svibnja 2008. u iznosu od 3.368,82 kn) što za navedeno razdoblje iznosi ukupno 44.202,33 kn, a zatezne kamate na taj iznos pripadaju sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i čl. 183. st. 1. ZOO po postavljanju zahtjeva za isplatu 14. rujna 2016., što znači da je tuženik dospio u zakašnjenje slijedeći dan od dana podnošenja tužbe, odnosno 15. rujna 2016. godine.

 

Takva je odluka pravilna.

 

Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Ovaj sud u potpunosti prihvaća činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja. Tužitelju je pravo na isplatu zaostalih mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2007. godine do 31. svibnja 2008. priznato rješenjem od 29. svibnja 2008. godine, a tuženik utuženu tražbinu tužitelju nije isplatio niti u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Stoga, tužitelj kao ovlaštenik prava na isplatu zaostale mirovine ovlašten je i sudskim putem tražiti ostvarenje istog. Zatezna kamata pravilno je odmjerena sukladno odredbi čl. 176. ZOO te je obveza tuženika dospjela podnošenjem tužbe, odnosno zatezne kamate teku od 15. rujna 2016. godine. Žalbenim navodima tuženik ponavlja već iznesene navode tijekom postupka, a na koje je prvostupanjski sud dao valjano i pravilno obrazloženje koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, pa nema razloga ponavljati iste. Osim toga, tumačenje žalitelja da je predmetno rješenje doneseno pod odgodnim uvjetom na način da će tuženik predmetno potraživanje isplatiti kada za to budu osigurana sredstva u Državnom proračunu, ostavljalo bi tuženiku, kao dužniku, na volju da odredi vrijeme isplate bez ikakvih ograničenja, a takvo postupanje protivno je načelu savjesnosti i poštenja, čl. 4. ZOO.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 375. st. 5. i čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena, po osnovu, čl. 154. st. 3. ZPP i visini, čl. 155. st. 1. ZPP. Tužitelju je pravilno dosuđen i trošak za sastav podneska od 9. ožujka 2017. godine, a kojim se isti očitovao na navode odgovora na tužbu tuženika.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka, čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

 

U Puli – Pola 15. siječnja 2018.