Broj: Gž-3315/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lucije Lasić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. M., OIB:…, 2. J. M., OIB: …, 3. V. M.,  OIB:…, svi na adresi: R., u, zastupani  po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika Osiguravajućeg društva G. o. d.d. Z.,  OIB: … radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2702/2013-50 od 28. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 22. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2702/2013-50 od 28. srpnja 2017. u pobijanom dijelu:

 

a) kojim je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice V. M. preko iznosa od 78.575,50 kuna,

 

b) pod točkom II. izreke,

 

c)kojim je pod točkom III. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice J. M. preko iznosa od 54.883,15 kuna,

 

d) pod točkom IV. izreke,

 

e) kojim je pod točkom V. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja V. M. preko iznosa od 52.850,00 kuna,

 

d) pod točkom VI. izreke,

 

e) pod točkom VII. izreke

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku osiguravajućem društvu G. o. d.d. Z. da 1. tužiteljici V. M. nadoknadi štetu, u iznosu od 112.250,00 kn (slovima: sto dvanaest tisuća dvjesto pedeset kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 11. listopada 2013. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. lipnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do isplate po kamatnoj stopi od 7,41%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 110.000,00 kn od 11. listopada 2013. do isplate te

- na iznos od 2.250,00 kn od 28. srpnja 2017. do isplate, u roku od 15 dana.

 

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. I., a do zatraženog iznosa od 157.150,00 kn, u dijelu koji se odnosi na tijek kamata na iznose iz t. I., i to na iznos neimovinske štete, u visini od 110.000,00 kn, za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do dana 10. listopada 2013. godine, a u odnosu na iznos imovinske štete, u visini od 2.250,00 kn, za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do 27. srpnja 2017. godine, te u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos iz t. I., iznad onih iz t. I., a do zatražene stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odbija se tužbeni zahtjev 1. tužiteljice V. M.

 

III. Nalaže se tuženiku osiguravajućem društvu G. o. d.d. Z. da 2. tužiteljici J. M. nadoknadi štetu u iznosu od 78.109,40 kn (slovima: sedamdeset osam tisuća sto devet kuna i četrdeset lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 11. listopada 2013. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. lipnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do isplate po kamatnoj stopi od 7,41%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 77.609,40 kn od 11. listopada 2013. godine do isplate te

- na iznos od 500,00 kn od 28. srpnja 2017. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 109.766,30 kn, u dijelu koji se odnosi na tijek kamata na iznose iz t. III., i to na iznos neimovinske štete, u visini od 75.000,00, te na iznos imovinske štete po osnovi troškova pogreba, u visini od 2.609,40 kn, za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do dana 10. listopada 2013. godine, a u odnosu na iznos imovinske štete, u visini od 500,00 kn, za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do 27. srpnja 2017. godine, te u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos iz t. III., iznad onih iz t. III., a do zatražene stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odbija se tužbeni zahtjev 2. tužiteljice J. M..

 

V. Nalaže se tuženiku osiguravajućem društvu G. o. d.d. Z. da 3. tužitelju V. M. nadoknadi štetu, u iznosu od 75.500,00 kn (slovima: sedamdeset pet tisuća petsto kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 11. listopada 2013. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. lipnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do isplate po kamatnoj stopi od 7,41%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 75.000,00 kn od 11. listopada 2013. godine do isplate te

- na iznos od 500,00 kn od 28. srpnja 2017. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 105.700,00 kn, u dijelu koji se odnosi na tijek kamata na iznose iz t. V., i to na iznos neimovinske štete, u visini od 75.000,00, za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do dana 10. listopada 2013. godine, a u odnosu na iznos imovinske štete, u visini od 500,00 kn, za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do 27. srpnja 2017. godine, te u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos iz t. V., iznad onih iz t. V., a do zatražene stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odbija se tužbeni zahtjev 3. tužitelja V. M..

 

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove.“

 

Prvostupanjskim je rješenjem odlučeno da se smatra da je tužba tužiteljice V. M. u uvodno opisanoj pravnoj stvari djelomično povučena, za iznos od 18.000,00 kuna, te je odbačen prijedlog tužitelja za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi u predmetnoj parnici.

 

Protiv navedene presude žale se tužitelji i tuženik.

 

Tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu kojim su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi, te u odluci o troškovima postupka zbog žalbenih razloga iz članka 353.stvak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11,148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači i pravično odredi parnični trošak.

 

Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu kojim je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice V. M. preko iznosa od 78.575,50 kuna, kojim je pod točkom III. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice J. M. preko iznosa od 54.883,15 kuna, te kojim je pod točkom V. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja V. M. preko iznosa od 52.850,00 kuna, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353.stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine, odnosno preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe stranaka su neosnovane.

 

Neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na dosuđene zatezne kamate je jasna i razumljiva, pa nisu utemeljene tvrdnje tuženika da su tužiteljima zatezne kamate dva puta dosuđene.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju trpe kao posljedicu prometne nezgode koja se dogodila 12. listopada 2007. u R., u kojoj je smrtno stradao prednik tužitelja S. M., koji zahtjev tužitelji temelje na odredbama članka 1101. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje: ZOO).

 

Nije prijeporno da je tužiteljica V. M. supruga sada pok. S. M., te da su tužitelji J. M. i V. M. djeca pok. S. M.

 

U ovome stadiju postupka sporna je odgovornost za nastanak štetnog događaja, kao i visina imovinske i neimovinske štete.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom postupku utvrdio da se prometna nezgoda dogodila 12. listopada 2010. u R. na način da je osiguranik tuženika D. O. upravljao osobnim vozilom marke „Chevrolet“ desnom voznom trakom u R. i prolazio pored parkiranih vozila na nogostupu s njegove desne strane, da je ispred kbr. 24/26 s njegove desne strane naišao pješak S. M., da je pješak do mjesta nezgode po kolniku prešao put od oko 2,3 m, te da mu je nedostajalo oko 1,2 m da izađe na lijevu kolničku traku, da tehničkim putem nije moguće utvrditi kojom su se brzinom kretali osiguranik tuženika i pješak prije sraza budući da za to ne postoje materijalni tragovi, da je pješak ušao u područje preglednosti osiguraniku tuženika kada je vozilo osiguranika tuženika bilo za oko 15 metara ispred mjesta naleta pa bi, da je osiguranik tuženika odmah zakočio, stao prednjim dijelom vozila za oko 0,5 metara iza mjesta naleta, ali bi do mjesta naleta pri brzini do oko 10 km/h došao kroz vrijeme od oko 1,74 sekunde ili 0,39 sekundi kasnije te bi kroz to vrijeme pješak izišao iz gabarita vozila i kontakt se ne bi dogodio, da je pješak nakon silaska na kolnik i prolaska iza širine stražnjeg dijela višeg parkiranog vozila pogledom u lijevu stranu mogao vidjeti neposredan nailazak vozila i da je ostao na mjestu ili da je već tada potrčao preko kolnika, do naleta ne bi došlo, da se nalet mogao izbjeći snažnim kočenjem za brzine od 23 km/h.

 

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud opravdano smatrao da su u konkretnom slučaju osiguranik tuženika i prednik tužitelja pok. S. M. podjednako odgovorni za nastanak prometne nezgode, odnosno da ta odgovornost iznosi 50:50%.

 

Stoga neosnovano tužitelji i tuženik tvrde da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odgovornost za nastanak štetnog događaj utvrdio u gore navedenom omjeru.

 

Naime, osiguranik tuženika je navedene prigode postupio protivno odredbi članka 38. stavak 1. i članka 51. stavak 1. tada važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine", broj, 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15- u daljnjem tekstu: ZSPC), jer nije obratio pažnju na pješaka koji se nalazio na kolniku i koji je stupio na kolnik, odnosno nije brzinu vozila prilagodio osobinama i stanju ceste, vidljivosti i preglednosti ceste, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pješaci na kolniku, nisu nešto što prosječni vozač bilo kojeg vozila ne bi mogao predvidjeti, jer su sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka 68. ZSPC-a pješaci sudionici u prometu pa ih kao takve treba očekivati na prometnicama čak i onda kada se oni sami kreću protivno pravilima koja im nalažu oprezno postupanje u prometu.

 

Odgovornost prednika tužitelja pok. S. M. za nastanak prometne nezgode očituje se u tome što je postupio protivno odredbama članka 124. stavak 1., članka 129. stavak 1. i članka 131. stavak 1. ZSPC-a, koje propisuju da se pješak ne smije kretati ni zadržavati na kolniku, da je dužan preko kolnika prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način te da, ako namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.

 

Slijedom iznesenog tuženik je dužan naknaditi tužiteljima 50% utvrđene naknade štete.

 

Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 1101. stavak 1. ZOO-a kada je utvrdio da tužiteljici V. M. uslijed smrti supruga pripada pravična naknada neimovinske štete u iznosu od 220.000,00 kuna, a tužiteljima J. M. i V. M. uslijed smrti oca iznos od po 150.000,00 kuna.

 

Tužiteljima od utvrđenog iznosa naknade imovinske štete zbog smrti supruga, odnosno oca pok. S. M. pripada 50% tog iznosa, odnosno tužiteljici V. M. iznos od 110.000,00 kuna, a tužiteljima J. M. i V. M. iznos od po 75.000,00 kuna.

 

Visina naknade imovinske štete za troškove crnine (u iznosu od 1.000,00 kuna), karmina (u iznosu od 1.500,00 kuna), cvijeća (u iznosu od 1.000,00 kuna) te troškove oglasa (u iznosu od 700,00 kuna) među strankama nije bila sporna, dok je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu troškova svećenika u iznosu od 300,00 kuna.

 

Ovako utvrđene iznose imovinske štete prvostupanjski je sud pravilno umanjio za utvrđenu suodgovornost prednika tužitelja od 50% i tako dobivene iznose dosudio tužiteljima.

 

Odredbom članka 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, pa je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno primijenio citiranu zakonsku odredbu kada je tužiteljima dosudio zatezne kamate na neimovinsku štetu od dana podnošenja tužbe u ovom postupku.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se, suprotno tvrdnjama stranaka, na pravilno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, gdje je sud prvog stupnja precizno naveo koje troškove priznaje i to razvrstano za svaku radnju, osnovu i visinu troška.

 

Neosnovano je pozivanje tužitelja na odluku Europskog suda za ljudska prava od 18. lipnja 2013., Zahtjev broj 28963/10, u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske, kojom je utvrđena povreda podnositeljeva prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i povreda prava na mirno uživanje vlasništva iz članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

 

Naime, u tom je predmetu Europski sud za ljudska prava (među ostalim) ispitivao je li podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu (članak 6. stavak 1. Konvencije), odnosno je li iznosom koji je dosuđen podnositelju na ime naknade štete u usporedbi s troškovima koje mu je naloženo platiti državi, povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju), te je u konačnici utvrdio da su navedene povrede počinjene.

 

U predmetnoj odluci Europski sud za ljudska prava, suprotno žalbenim navodima, nije izrazio shvaćanje da je dosuđivanje troškova postupka tuženiku primjenom odredbe članak 154. stavak 2. ZPP-a na način sukladan tumačenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 6. lipnja 1980., samo po sebi protivno odredbama Konvencije, već je utvrdio postojanje navedenih povreda odredaba članak 6. stavak 1. Konvencije i članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju glede iznosa troškova postupka koje je tužitelju naloženo platiti, ali sve obzirom na specifične okolnosti razmatranog slučaja u kojemu tužitelj od tužene države, zastupane po državnom odvjetništvu, potražuje naknadu nematerijalne štete zbog kaznenog djela zlostavljanja počinjenog od strane djelatnika MUP-a.

 

U predmetu Klauz protiv Republika Hrvatska riječ je o sporu u kojem je jedna od stranaka Republika Hrvatska, dakle javnopravna osoba, dok je u konkretnom slučaju riječ o građanskopravnom sporu dviju privatnih stranaka.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi trebalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (članak 368. stavak 1. ZPP-a), kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

 

U Splitu 22. veljače 2018.