MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, RIBARSTVA I RURALNOG RAZVOJA

Na temelju članka 94. stavka 2. Zakona o hrani (»Narodne novine« br. 46/07, 155/08), ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja donosi

 

PRAVILNIK O ŠEĆERIMA I METODAMA ANALIZA ŠEĆERA NAMIJENJENIH ZA KONZUMACIJU[1]

Pročišćeni tekst

NN 39/09, 144/10

I. OPĆE ODREDBE

Predmet Pravilnika

Članak 1.

Ovim se Pravilnikom propisuju zahtjevi kakvoće kojima u proizvodnji i stavljanju na tržište moraju udovoljavati šećeri namijenjeni za konzumaciju (u daljnjem tekstu: proizvodi), a odnose se na:

– nazive, definicije i opće zahtjeve kojima moraju udovoljavati,

– dodatne zahtjeve označavanja,

– analitičke metode radi utvrđivanja sukladnosti s općim zahtjevima kakvoće.

Članak 2.

Odredbe ovoga Pravilnika ne odnose se na sljedeće proizvode:

– šećer u prahu,

– kandi šećer,

– šećer u kocki.

Članak 3.

Nazivi, definicije i opći zahtjevi kojima moraju udovoljavati proizvodi iz članka 1. ovoga Pravilnika propisani su u Prilogu 1. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik i njegov je sastavni dio.

II. POSEBNE ODREDBE

Označavanje

Članak 4.

Na označavanje proizvoda iz članka 1. ovoga Pravilnika primjenjuju se odredbe Pravilnika o označavanju, reklamiranju i prezentiranju hrane (»Narodne novine« br. 41/08)[2] te odredbe ovoga Pravilnika koje se odnose na označavanje.

Članak 5.

1) Ne dovodeći u pitanje odredbe stavka 8. ovoga članka, pri označavanju proizvoda iz članka 1. ovoga Pravilnika moraju se upotrebljavati nazivi iz Priloga 1. ovoga Pravilnika.

2) Naziv proizvoda iz Priloga 1. točke 2. ovoga Pravilnika može se upotrebljavati i pri označavanju proizvoda iz Priloga 1. točke 3. ovoga Pravilnika.

3) Nazivi proizvoda iz Priloga 1. ovoga Pravilnika mogu biti nadopunjeni drugim uobičajenim izrazima i koristiti se za dodatno označavanje drugih proizvoda ukoliko se time potrošač ne dovodi u zabludu.

4) U nazivu proizvoda iz točke 4., 5. i 6. Priloga 1. ovoga Pravilnika riječ »bijeli« može se upotrebljavati za:

– otopinu šećera gdje boja otopine ne prelazi 25 ICUMSA jedinica, koja se određuje prema metodi propisanoj posebnim propisom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu[3].

– za otopinu invertnog šećera i sirup invertnog šećera u kojem količina pepela ne prelazi 0,1 %, koji se određuje prema metodi propisanoj posebnim propisom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu3, i boja otopine ne prelazi 25 ICUMSA jedinica, koja se određuje prema metodi propisanoj posebnim propisom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu3.

5) Pri označavanju pretpakovina čija je masa manja od 20 g nije obvezno navođenje neto količine.

6) Pri označavanju otopine šećera, otopine invertnog šećera te sirupa invertnog šećera obvezno je navođenje udjela suhe tvari i invertnog šećera.

7) Ukoliko otopina sirupa invertnog šećera sadrži kristale, uz ostale podatke, obvezno je navođenje riječi »kristaliziran/a/o«.

8) Kada proizvodi iz Priloga 1. točke 7. i 8. ovoga Pravilnika sadrže više od 5 % fruktoze u suhoj tvari, bilo da se stavljaju na tržište pod svojim nazivom ili kao sastojak druge hrane, označavaju se kao »glukozno-fruktozni sirup« ili »fruktozno-glukozni sirup« i »sušeni glukozno-fruktozni sirup« ili »sušeni fruktozno-glukozni sirup«, ovisno o tome sadrže li veći udio glukoze ili fruktoze.

Utvrđivanje sukladnosti

Članak 6.

1) Za utvrđivanje sukladnosti proizvoda s propisanim općim zahtjevima kakvoće u svrhu službene kontrole upotrebljavaju se metode iz Priloga 2. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik i njegov je sastavni dio.

2) Bod kojim se označava tip boje bijelog šećera, količine pepela i boje u otopini bijelog šećera i ekstra bijelog šećera definiranih u točki 2. i 3. Priloga 1. ovoga Pravilnika odgovara sljedećim vrijednostima:

– u slučaju pepela, 0,0018%, koja se izračunava prema ICUMSA metodi propisanoj posebnim propisom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu 3,

– u slučaju tipa boje, 0,5 jedinica, koja se izračunava prema metodi Brunswick instituta propisanoj posebnim propisom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu 3,

– u slučaju boje u otopini, 7,5 jedinica, koja se izračunava prema ICUMSA metodi propisanoj posebnim propisom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu 3.

3) Ne dovodeći u pitanje odredbu stavka 4. ovoga članka, Metoda 6. iz Priloga 2. ovoga Pravilnika upotrebljava se za određivanje reducirajućih šećera u sljedećim proizvodima:

– otopini šećera,

– otopini bijelog šećera,

– otopini invertnog šećera,

– otopini bijelog invertnog šećera,

– sirupu invertnog šećera,

– glukoznom sirupu,

– sušenom glukoznom sirupu,

– dekstroza monohidratu,

– bezvodnoj dekstrozi.

4) Za određivanje reducirajućih šećera u jednom ili više proizvoda iz stavka 3. ovoga članka, Republika Hrvatska može na svom području zahtijevati upotrebu Metode 7. i/ili Metode 8. iz Priloga 2. ovoga Pravilnika.

5) U slučaju korištenja mogućnosti iz stavka 4. ovoga članka nadležno tijelo mora o tome odmah obavijestiti Europsku komisiju i ostale države članice Europske unije.

III. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 7.

Danom stupanja na snagu ovoga Pravilnika prestaje važiti Pravilnik o šećeru i ostalim saharidima, njihovim otopinama te škrobu i škrobnim sirupima (»Narodne novine« br. 174/04, 90/05).

Članak 8.

1) Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, odredbe članka 6. stavka 4. i 5. ovoga Pravilnika stupaju na snagu danom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Klasa: NP 011-02/09-01/58

Urbroj: 525-13-2-0493/09-1

Zagreb, 20. ožujka 2009.

Prijelazne i završne odredbe iz NN 144/10

Članak 6.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 011-02/10-01/244

Urbroj: 525-13-2-0495/10-1

Zagreb, 14. prosinca 2010.

 

 

PRILOG 1.

NAZIVI, DEFINICIJE I OPĆI ZAHTJEVI KAKVOĆE PROIZVODA

1. POLUBIJELI ŠEĆER

Pročišćena i kristalizirana saharoza, ispravne tržišne kakvoće, sljedećih svojstava:

a) polarizacija: najmanje 99,5°Z

b) udio invertnog šećera: najviše 0,1%

c) gubitak sušenjem: najviše 0,1%.

2. ŠEĆER ILI BIJELI ŠEĆER

Pročišćena i kristalizirana saharoza, ispravne tržišne kakvoće, sljedećih svojstava:

a) polarizacija: najmanje 99,7°Z

b) udio invertnog šećera: najviše 0,04%

c) gubitak sušenjem: najviše 0,06%

d) broj bodova (određen sukladno članku 6. stavku 2. ovoga Pravilnika):

– za udio pepela: najviše 15,

– za tip boje: najviše 9,

– za boju u otopini: najviše 6,

– ukupni broj bodova: najviše 22.

3. EKSTRA BIJELI ŠEĆER

Proizvod koji udovoljava zahtjevima kakvoće definiranima u točkama 2.a. 2.b. i 2.c. ovoga Priloga, a čiji broj bodova, određen sukladno članku 6. stavku 2. ovoga Pravilnika, iznosi:

– za tip boje: najviše 4,

– za udio pepela: najviše 6,

– za boju u otopini: najviše 3,

– ukupni broj bodova: najviše 8.

4. OTOPINA ŠEĆERA

Vodena otopina saharoze sljedećih svojstava:

a) suha tvar: najmanje 62%

b) udio invertnog šećera (omjer fruktoze i dekstroze: 1,0 ± 0,2): najviše 3% računato na suhu tvar

c) udio pepela: najviše 0,1% računato na suhu tvar, određeno sukladno članku 6. stavku 2. podstavku 1. ovoga Pravilnika

d) boja otopine: najviše 45 ICUMSA jedinica.

5. OTOPINA INVERTNOG ŠEĆERA

Vodena otopina saharoze, djelomično invertirane hidrolizom, u kojoj ne prevladava invertni šećer, sljedećih svojstava:

a) suha tvar: najmanje 62%

b) udio invertnog šećera (omjer fruktoze i dekstroze: 1,0 ± 0,1): najmanje 3%, a najviše 50% računato na suhu tvar

c) udio pepela: najviše 0,4% računato na suhu tvar, određeno sukladno članku 6. stavku 2. podstavku 1. ovoga Pravilnika.

6. SIRUP INVERTNOG ŠEĆERA

Vodena po mogućnosti kristalizirana otopina saharoze djelomično invertirane hidrolizom, koja mora udovoljavati zahtjevima kakvoće definiranima u točkama 5.a. i 5.c. ovoga Priloga, a u kojoj udio invertnog šećera (omjer fruktoze i dekstroze 1,0 ± 0,1), mora biti veći od 50% računato na suhu tvar.

7. GLUKOZNI SIRUP

Pročišćena i koncentrirana vodena otopina saharida, dobivenih iz škroba i/ili inulina, sljedećih svojstava:

a) suha tvar: najmanje 70%

b) dekstrozni ekvivalent: najmanje 20% računato na suhu tvar, izražen kao D-glukoza

c) sulfatni pepeo: najviše 1% računato na suhu tvar.

8. SUŠENI GLUKOZNI SIRUP

Djelomično osušeni glukozni sirup s udjelom suhe tvari najmanje 93% koji mora udovoljavati zahtjevima kakvoće definiranima u točkama 7.b. i 7.c. ovoga Priloga.

9. DEKSTROZA ILI DEKSTROZA MONOHIDRAT

Pročišćena i kristalizirana D-glukoza koja sadrži jednu molekulu kristalne vode, sljedećih svojstava:

a) dekstroza (D-glukoza): najmanje 99,5% računato na suhu tvar

b) suha tvar: najmanje 90%

c) sulfatni pepeo: najviše 0,25% računato na suhu tvar.

10. DEKSTROZA ILI BEZVODNA DEKSTROZA

Pročišćena i kristalizirana D-glukoza bez kristalne vode, s udjelom suhe tvari najmanje 98%, a koja mora udovoljavati zahtjevima kakvoće definiranima u točkama 9.a. i 9.c. ovoga Priloga.

11. FRUKTOZA

Pročišćena i kristalizirana D-fruktoza sljedećih svojstava:

a) udio fruktoze: najmanje 98%

b) udio glukoze: najviše 0,5%

c) gubitak sušenjem: najviše 0,5%

d) udio pepela: najviše 0,1%, određeno sukladno članku 6. stavku 2. podstavku 1. ovoga Pravilnika.

 

PRILOG 2. (NN 144/10)

I. PREGLED METODA ANALIZA ZA UTVRĐIVANJE SUKLADNOSTI S OPĆIM ZAHTJEVIMA KAKVOĆE

II. METODE ANALIZA ZA UTVRĐIVANJE SUKLADNOSTI S OPĆIM ZAHTJEVIMA KAKVOĆE

1. UVOD

1. Priprema uzorka za analizu

Uzorak dostavljen za analizu u laboratorij treba dobro promiješati.

Najmanje 200g uzorka prenijeti u čistu, suhu, hermetički zatvorenu posudu.

2. Reagensi i oprema

Popis opreme sadrži samo posebne instrumente i opremu te opremu koja zahtijeva posebnu specifikaciju.

Pojam »voda« podrazumijeva destiliranu ili demineraliziranu vodu najmanje jednake čistoće.

Sve kemijske tvari koje se koriste moraju biti priznate analitičke čistoće, osim gdje je drugačije navedeno.

Pojam »otopina« bez dodatnog pojašnjenja podrazumijeva vodenu otopinu.

3. Izražavanje rezultata

Rezultat naveden u službenome izvješću o analizi predstavlja srednju vrijednost dobivenu iz najmanje dva određivanja koja zadovoljavaju kriterij ponovljivosti.

Ukoliko nije drugačije određeno, rezultati se izražavaju kao maseni udio u uzorku zaprimljenom u laboratoriju.

Broj značajnih znamenki u tako izraženom rezultatu određen je preciznošću metode.

METODA 1 ODREĐIVANJE GUBITKA MASE SUŠENJEM

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje gubitak mase sušenjem u:

– polubijelom šećeru,

– šećeru ili bijelom šećeru,

– ekstra bijelom šećeru.

2. Definicija

»Gubitak mase sušenjem« je iznos gubitka mase pri sušenju određen opisanom metodom.

3. Princip

Gubitak mase sušenjem određuje se sušenjem pri 103 ± 2 °C.

4. Oprema

4.1. Analitička vaga točnosti 0,1 mg.

4.2. Sušionik s odgovarajućom ventilacijom i regulatorom temperature s mogućnošću održavanja temperature na 103 ± 2 °C.

4.3. Metalna posudica za vaganje s ravnim dnom, otporna na djelovanje uzoraka i uvjete analize, promjera najmanje 100 mm i dubine najmanje 30 mm.

4.4. Eksikator sa svježe aktiviranim silikagelom ili odgovarajućim sredstvom za sušenje s indikatorom prisutnosti vode.

5. Postupak

Napomena: Postupke opisane u točkama 5.3 do 5.7. potrebno je provesti odmah nakon otvaranja posude s uzorkom.

5.1. Osušiti posudicu (4.3.) do konstantne mase u sušioniku (4.2.) pri 103 ± 2 °C.

5.2. Ostaviti posudicu da se ohladi u eksikatoru (4.4.) najmanje 30-35 minuta i zatim izvagati s točnošću od 0,1 mg.

5.3. U posudicu izvagati približno 20-30 g uzorka s točnošću od 0,1 mg.

5.4. Staviti posudicu u sušionik (4.2.) na 103 ± 2 °C, tri sata.

5.5. Ostaviti posudicu da se ohladi u eksikatoru (4.4.) i zatim izvagati s točnošću od 0,1 mg.

5.6. Ponovo postaviti posudicu u sušionik na 103 ± 2 °C, 30 minuta.

Ostaviti da se ohladi u eksikatoru (4.4.) i zatim izvagati s točnošću od 0,1 mg. Postupak ponoviti ako je razlika između dvije odvage veća od 1 mg. Ukoliko se masa poveća, za izračun upotrijebiti najnižu izmjerenu vrijednost.

5.7. Ukupno vrijeme sušenja ne smije biti duže od četiri sata.

6. Izražavanje rezultata

6.1. Izračunavanje i formula

Gubitak mase sušenjem izračunava se na sljedeći način:

pri čemu je:

m0 = početna masa uzorka (g)

m1= masa uzorka nakon sušenja (g)

6.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije biti veća od 0,02 g na 100 g uzorka.

METODA 2 ODREĐIVANJE SUHE TVARI (Metoda s vakuum sušionikom)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje udio suhe tvari u:

– glukoznom sirupu

– sušenom glukoznom sirupu

– dekstroza monohidratu

– bezvodnoj dekstrozi

2. Definicija

»Udio suhe tvari« je udio suhe tvari određen opisanom metodom.

3. Princip

Suha tvar određuje se pri 70 ± 1 °C u vakuum sušioniku, pri tlaku od najviše 3,3 kPa (34mbar). Kod glukoznog sirupa ili sušenog glukoznog sirupa uzorci se pripremaju miješanjem s vodom ili silicijevim dioksidom (kremeni pijesak).

4. Reagensi

4.1. Kremeni pijesak

Kremeni pijesak pročistiti u Buchnerovom lijevku višekratnim ispiranjem razrijeđenom kloridnom kiselinom (1 mL koncentrirane kiseline, gustoće 1,19 g/mL pri 20 °C, na litru vode). Kada je otopina nakon ispiranja kisela, ispiranje nastaviti vodom sve dok pH filtrata ne bude veći od 4. Osušiti u sušioniku na 103 ± 2 °C i pohraniti u hermetički zatvorenu posudu.

5. Oprema

5.1. Vakuum sušionik, nepropustan, sa termostatom, termometrom i vakuum manometrom. Konstrukcija sušionika mora biti takva da omogućuje brzi prijenos topline na posudice za vaganje postavljene na policama.

5.2. Uređaj za sušenje zraka koji se sastoji od staklene kolone napunjene svježe aktiviranim silikagelom ili odgovarajućim sredstvom za sušenje, koji sadrži indikator prisutnosti vode. Staklena kolona povezana je s uređajem za ispiranje plinova koji sadrži koncentriranu sumpornu kiselinu i povezan je s otvorom za dovod zraka u sušionik.

5.3. Vakuum pumpa kojom se u sušioniku može održavati tlak 3,3 kPa (34 mbar) ili manji.

5.4. Metalna posudica za vaganje s ravnim dnom, otporna na djelovanje uzoraka i uvjete analize, promjera najmanje 100 mm i dubine najmanje 30 mm.

5.5. Stakleni štapić, dovoljno dug da ne može u potpunosti upasti u posudu.

5.6. Eksikator sa svježe aktiviranim silikagelom ili odgovarajućim sredstvom za sušenje s indikatorom prisutnosti vode.

5.7. Analitička vaga točnosti 0,1 mg.

6. Postupak

6.1. Približno 30 g kremenog pijeska (4.1.) staviti u posudicu za vaganje (5.4.) u kojoj se nalazi stakleni štapić. Posudicu sa štapićem staviti u sušionik (5.1.) na 70 ± 1 °C i smanjiti tlak na 3,3 kPa (34 mbar) ili manji.

Sušiti najmanje pet sati, dovodeći u sušionik slabu struju zraka kroz uređaj za sušenje zraka. Povremeno provjeriti tlak i po potrebi korigirati.

6.2. Ponovo uspostaviti atmosferski tlak u sušioniku pažljivo povećavajući dotok suhog zraka. Posudicu sa staklenim štapićem staviti u eksikator (5.6.). Ohladiti i izvagati.

6.3. U čašu od 100 mL izvagati približno 10 g uzorka s točnošću od 0,1 mg.

6.4. Uzorak otopiti u 10 mL tople vode i otopinu kvantitativno prenijeti u posudicu za vaganje koristeći stakleni štapić (5.5.).

6.5. Posudicu s uzorkom i staklenim štapićem staviti u sušionik i smanjiti tlak na 3,3 kPa (34 mbar) ili manji. Sušiti pri 70 ± 1 °C, u slaboj struji suhog zraka.

Postupak sušenja traje 20 sati: krajem prvog dana smanjenje mase je najveće. Nužno je da vakuum pumpa radi na prethodno uspostavljenom tlaku i omogući slabi dotok suhog zraka u sušionik kako bi se tijekom noći održavao tlak 3,3 kPa (34 mbar) ili manji.

6.6. Ponovo uspostaviti atmosferski tlak u sušioniku pažljivo povećavajući dotok suhog zraka. Posudicu za vaganje sa sadržajem odmah staviti u eksikator. Ohladiti i izvagati s točnošću od 1 mg.

6.7. Postupak (6.5.) nastaviti još 4 sata. Uspostaviti atmosferski tlak u sušioniku i odmah staviti posudicu u eksikator. Ohladiti i izvagati. Provjeriti da li je postignuta konstantna masa. Smatra se da je konstantna masa postignuta ako razlika između dviju odvaga iste posudice nije veća od 2 mg. Ukoliko je razlika veća, ponoviti postupak 6.7.

6.8. Za određivanje suhe tvari u uzorcima bezvodne dekstroze ili monohidrata dekstroze nije potrebno upotrijebiti kremeni pijesak i vodu.

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

Udio suhe tvari u uzorku izračunava se na sljedeći način:

pri čemu je:

m0 = početna masa uzorka (g)

m1 = masa posudice za vaganje, kremenog pijeska, staklenog štapića i ostatka uzorka nakon sušenja (g)

m2 = masa posudice za vaganje, kremenog pijeska i staklenog štapića (g).

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije biti veća od 0,12 g na 100 g uzorka.

METODA 3 ODREĐIVANJE UKUPNE SUHE TVARI (Refraktometrijska metoda)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje udio suhe tvari u:

– otopini šećera,

– otopini bijelog šećera,

– otopini invertnog šećera,

– otopini bijelog invertnog šećera,

– sirupu invertnog šećera,

– sirupu bijelog invertnog šećera,

2. Definicija

»Udio suhe tvari« je udio suhe tvari određen opisanom metodom.

3. Princip

Indeks refrakcije uzorka određuje se pri 20 °C te se udio suhe tvari očita iz tablice u kojoj je navedena koncentracija kao funkcija indeksa refrakcije.

4. Oprema

4.1. Refraktometar, točnosti 4 decimalna mjesta, s termometrom i pumpom za vodu povezanom s termostatski kontroliranom vodenom kupelji temperature 20 ± 0,5 °C.

4.2. Izvor svjetlosti: natrijeva svjetiljka.

5. Postupak

5.1. Ukoliko su u uzorku prisutni kristali, ponovo ih otopiti razrjeđivanjem uzorka u omjeru 1:1 (m/m).

5.2. Refraktometrom (4.1.) izmjeriti indeks refrakcije uzorka pri 20 °C.

6. Izražavanje i izračunavanje rezultata

6.1. Izračunati udio suhe tvari iz indeksa refrakcije za otopinu saharoze pri 20 °C navedenog u tablici i korigirati rezultat dobiven iz tablice za prisutnost invertnih šećera dodavajući 0,022 za svaku postotnu jedinicu invertnog šećera prisutnog u analiziranom uzorku.

6.2. Ukoliko je uzorak bio razrijeđen s vodom u omjeru 1:1 (m/m), izračunati udio suhe tvari pomnožiti sa 2.

6.3. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije biti veća od 0,2 g na 100 g uzorka.

REFERENTNA TABLICA Indeksi refrakcije (n) otopina saharoze pri 20 °C

METODA 4 ODREĐIVANJE REDUCIRAJUĆIH ŠEĆERA IZRAŽENIH KAO INVERTNI ŠEĆER (Metoda Berlinskog instituta)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje količina reducirajućih šećera, izraženih kao invertni šećer, u polubijelom šećeru.

2. Definicija

»Reducirajući šećeri izraženi kao invertni šećer« je količina reducirajućih šećera određena opisanom metodom.

3. Princip

Otopina uzorka koji sadrži reducirajuće šećere koristi se za redukciju otopine bakrovog(II) kompleksa. Nastali bakrov(I) oksid tada se oksidira standardnom otopinom joda, čiji se suvišak određuje povratnom titracijom standardiziranom otopinom natrijevog tiosulfata.

4. Reagensi

4.1. Otopina bakrovih(II) iona (Müllerova otopina).

4.1.1. U 400 mL kipuće vode otopiti 35 g bakrovog(II) sulfata pentahidrata (CuSO4 × 5H2O). Ostaviti da se ohladi.

4.1.2. U 500 mL kipuće vode otopiti 173 g natrijevog kalijevog tartarata tetrahidrata (Rochelle ili Seignette sol KNaC4H4O6 × 4H2O) i 68 g bezvodnog natrijevog karbonata. Ostaviti da se ohladi.

4.1.3. Obje otopine (4.1.1. i 4.1.2.) preliti u odmjernu tikvicu od 1 L i nadopuniti vodom do 1 L. Dodati 2 g aktivnog ugljena, protresti, ostaviti stajati nekoliko sati i zatim profiltrirati preko debelog filtar papira ili membranskog filtra.

Ako se tijekom čuvanja pojave male količine bakrovog(I) oksida, ponovno profiltrirati otopinu.

4.2. Otopina octene kiseline, 5 mol/L.

4.3. Otopina joda, 0,01665 mol/L (odnosno 0,0333 N; 4,2258 g/L).

4.4. Otopina natrijevog tiosulfata, 0,0333 mol/L.

4.5. Otopina škroba.

U 1 L kipuće vode dodati suspenziju 5 g topljivog škroba u 30 mL vode. Ostaviti da vrije 3 minute, ohladiti i, ako je potrebno, dodati 10 mg živinog(II) jodida kao konzervans.

5. Oprema

5.1. Erlenmeyerova tikvica, 300 mL; birete i pipete.

5.2. Kipuća vodena kupelj.

6. Postupak

6.1. U Erlenmeyerovu tikvicu od 300 mL odvagati uzorak (10 g ili manje), koji sadrži manje od 30 mg invertnog šećera i otopiti u približno 100 mL vode.

U Erlenmeyerovu tikvicu koja sadrži otopinu uzorka otpipetirati 10 mL otopine bakrovih(II) iona (4.1.). Sadržaj tikvice promiješati kružnim pokretima. Tikvicu ostaviti 10 minuta u kipućoj vodenoj kupelji (5.2.).

Razina otopine u tikvici treba biti barem 20 mm ispod razine vode u vodenoj kupelji. Tikvicu brzo ohladiti pod mlazom hladne vode pri čemu se otopina ne smije miješati kako atmosferski kisik ne bi ponovno oksidirao istaloženi bakrov(I) oksid.

Bez potresanja tikvice otpipetirati 5 mL 5 mol/L otopine octene kiseline (4.2.) i odmah iz birete dodati u suvišku 0,01665 mol/L otopinu joda (4.3) (između 20 i 40 mL). Promiješati kako bi se otopio talog bakra. Titrirati suvišak joda otopinom 0,0333 mol/L natrijevog tiosulfata (4.4.) koristeći otopinu škroba kao indikator. Indikator se dodaje pri kraju titracije.

6.2. Provesti slijepu probu s vodom. Ovo je potrebno provesti za svaku novu otopinu bakrovih(II) iona. Titracija ne smije prijeći 0,1 mL.

6.3. Provesti hladnu kontrolnu probu s otopinom šećera. Ostaviti na sobnoj temperaturi 10 minuta kako bi reagirale sve eventualno prisutne reducirajuće tvari kao što je sumporov dioksid.

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

V (utrošene otopine joda) = V (mL 0,01665 mol/L joda dodanog u suvišku) – V(mL 0,0333 mol/L natrijevog tiosulfata utrošenog pri titraciji)

Volumen (u mL) 0,01665 mol/L utrošene otopine joda korigirati oduzimanjem:

– broja mL utrošenih za slijepu probu provedenu s vodom (6.2).

– broja mL utrošenih za hladnu probu s otopinom šećera (6.3).

– vrijednosti od 2 mL za svakih 10 g saharoze u upotrijebljenom alikvotu, ili proporcionalnu količinu, ako uzorak sadrži manje od 10 g saharoze (korekcija za saharozu).

Nakon ovih korekcija, svaki mL otopine joda (4.3) koji je reagirao odgovara 1 mg invertnog šećera.

Količina invertnog šećera, izražena kao maseni udio u uzorku, izračunava se na sljedeći način:

pri čemu je:

V1 = broj mL otopine joda (4.3.) nakon korekcije

m0 = masa upotrijebljenog uzorka (g)

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije biti veća od 0,02 g na 100 g uzorka.

METODA 5 ODREĐIVANJE REDUCIRAJUĆIH ŠEĆERA IZRAŽENIH KAO INVERTNI ŠEĆER (Metoda po Knightu i Allenu)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje količina reducirajućih šećera, izraženih kao invertni šećer, u:

– šećeru ili bijelom šećeru

– ekstra bijelom šećeru

2. Definicija

»Reducirajući šećeri izraženi kao invertni šećer« je količina reducirajućih šećera određena opisanom metodom.

3. Princip

Otopini uzorka dodaje se u suvišku bakrov(II) reagens, koji se reducira, a nereducirani dio se povratno titrira s otopinom EDTA.

4. Reagensi

4.1. Otopina etilendiamin tetraoctene kiseline (di-natrijeva sol) (EDTA), 0,0025 mol/L

Otopiti 0,930 g EDTA u vodi i nadopuniti vodom do 1 L.

4.2. Otopina mureksid indikatora.

U 50 mL vode otopiti 0,25 g mureksida i dodati 20 mL 0,2 g/100 mL otopine metilenskog modrila.

4.3. Alkalni bakreni reagens.

U približno 600 mL vode, koja sadrži 40 mL 1,0 mol/L natrijevog hidroksida, otopiti 25 g bezvodnog natrijevog karbonata i 25 g kalijevog natrijevog tartarata tetrahidrata. U približno 100 mL vode otopiti 6,0 g bakrovog(II) sulfata pentahidrata (CuSO4 × 5H2O) i dodati otopini tartarata. Nadopuniti vodom do 1 L.

Napomena: otopina ima ograničen rok trajanja (jedan tjedan).

4.4. Standardna otopina invertnog šećera.

U odmjernoj tikvici od 250 mL otopiti 23,750 g čiste saharoze (4.5) u približno 120 mL vode, dodati 9 mL kloridne kiseline (ζ = 1,16) i ostaviti stajati osam dana pri sobnoj temperaturi. Otopinu nadopuniti do 250 mL i mjerenjem polarimetrom ili saharimetrom u 200 mm cijevi provjeriti je li hidroliza potpuna. Vrijednost mora biti 11,80 ° ± 0,05 °S (vidjeti napomenu pod 8). 200 mL te otopine otpipetirati u odmjernu tikvicu od 2000 mL. Razrijediti vodom i uz protresanje (da ne bi došlo do prevelike lokalne alkalnosti) dodati 71,4 mL otopine natrijevog hidroksida (1 mol/L) u kojoj je otopljeno 4 g benzojeve kiseline. Dopuniti do 2000 mL da se dobije otopina invertnog šećera 1 g/ 100 mL. pH otopine mora biti približno 3.

Ovu stabilnu osnovnu otopinu smije se razrijediti neposredno prije uporabe.

4.5. Čista saharoza.

Uzorak čiste saharoze koji sadrži invertnog šećera najviše 0,001 g/100 g

5. Oprema

5.1. Epruvete, 150 × 20 mm.

5.2. Bijela porculanska zdjelica.

5.3. Analitička vaga točnosti 0,1 mg.

6. Postupak

6.1. U epruveti (5.1.) otopiti 5 g uzorka šećera u 5 mL hladne vode. Dodati 2,0 mL alkalnog bakrovog reagensa (4.3.) i promiješati. Epruvetu na 5 minuta uroniti u kipuću vodenu kupelj, a zatim ohladiti hladnom vodom.

6.2. Otopinu iz epruvete kvantitativno prenijeti u bijelu porculansku zdjelicu (5.2.), koristeći što manju količinu vode, dodati tri kapi indikatora (4.2.) te titrirati otopinom EDTA (4.1.). V0 je utrošeni volumen otopine EDTA.

Neposredno prije završne točke boja se mijenja od zelene preko sive do ljubičaste u završnoj točki. Ljubičasta boja zatim polako nestaje zbog oksidacije bakrovog(I) oksida u bakrov(II) oksid. Brzina oksidacije ovisi o koncentraciji prisutnog reduciranog bakra. Zbog toga se završna točka titracije postiže brzo.

6.3. Konstruirati baždarnu krivulju dodavajući poznate količine invertnog šećera (u obliku prikladno razrijeđene otopine 4.4.) k 5 g čiste saharoze (4.5.) i dodati dovoljnu količinu hladne vode tako da je ukupno dodano 5 mL otopine. Nacrtati graf: volumeni utrošeni pri titraciji (u mL) u ovisnosti o udjelu invertnog šećera dodanog k 5 g saharoze. Dobiveni graf je linearan u području 0,001 do 0,019 g/100 g invertnog šećera/100 g uzorka.

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje

Iz baždarne krivulje očitati udio invertnog šećera koji odgovara vrijednosti V0 (mL EDTA) upotrijebljene pri analizi uzorka.

7.2. Kod uzoraka za analizu s koncentracijom većom od 0,017 g invertnog šećera/100 g uzorka, potrebno je količinu uzorka u postupku (6.1.) smanjiti i dopuniti do 5 g s čistom saharozom (4.5.).

7.3. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije biti veća od 0,005 g na 100 g uzorka.

8. Napomena

Za pretvorbu °S u polarimetrijske stupnjeve, podijeliti °S s 2,889 (cijevi od 200 mm, izvor svjetlosti natrijeva svjetiljka, instrument mora biti instaliran u prostoriji u kojoj je moguće održavati temperaturu na približno 20 °C).

METODA 6 ODREĐIVANJE REDUCIRAJUĆIH ŠEĆERA IZRAŽENIH KAO INVERTNI ŠEĆER ILI KAO DEKSTROZNI EKVIVALENT (Luff-Schoorl-ova metoda)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje:

1.1. Količina reducirajućih šećera izražena kao invertni šećer u:

– otopini šećera

– otopini bijelog šećera

– otopini invertnog šećera

– otopini bijelog invertnog šećera

– sirupu invertnog šećera

– sirupu bijelog invertnog šećera

1.2. Količina reducirajućih šećera, izraženih i izračunatih (na suhu tvar) kao dekstrozni ekvivalent u:

– glukoznom sirupu

– sušenom glukoznom sirupu

1.3. Količina reducirajućih šećera izraženih kao D-glukoza u:

– dekstroza monohidratu

– bezvodnoj dekstrozi

2. Definicija

»Reducirajući šećeri izraženi kao invertni šećer, D-glukoza ili dekstrozni ekvivalent« je količina reducirajućih šećera izraženih kao invertni šećer, D-glukoza ili dekstrozni ekvivalent određena opisanom metodom.

3. Princip

Reducirajući šećeri u uzorku (po potrebi pročišćenom) zagrijavaju se do vrenja u standardiziranim uvjetima s otopinom bakrovih(II) iona, koja se djelomično reducira u bakrove(I) ione. Suvišak bakrovih(II) iona određuje se jodometrijski.

4. Reagensi

4.1. Carrez otopina (I).

Otopiti 21,95 g cinkovog acetata dihidrata (Zn(CH3COO)2 × 2H2O) (ili 24 g cinkovog acetata trihidrata (Zn(CH3COO)2 × 3H2O) i 3 mL ledene octene kiseline u vodi i nadopuniti vodom do 100 mL.

4.2. Carrez otopina (II).

Otopiti 10,6 g kalijevog heksacijanoferat(II) trihidrata K4[Fe(CN)6] × 3H2O u vodi i nadopuniti vodom do 100 mL.

4.3. Luff-Schoorlov reagens.

Pripremiti sljedeće otopine:

4.3.1. Otopina bakrovog(II) sulfata.

U 100 mL vode otopiti 25 g bakrovog(II) sulfata pentahidrata koji ne sadrži željezo (CuSO4 x 5 H2O).

4.3.2. Otopina limunske kiseline.

U 50 mL vode otopiti 50 g monohidrata limunske kiseline (C6H8O7 × H2O).

4.3.3. Otopina natrijevog karbonata.

U približno 300 mL tople vode otopiti 143,8 g bezvodnog natrijevog karbonata i ostaviti da se ohladi.

4.3.4. U odmjernoj tikvici od 1 L dodati otopinu limunske kiseline (4.3.2.) otopini natrijevog karbonata (4.3.3.) miješajući laganim kružnim pokretima. Miješati kružnim pokretima dok ne prestane burna reakcija, a zatim dodati otopinu bakrovog(II) sulfata (4.3.1.) i nadopuniti vodom do 1 L. Otopinu ostaviti da stoji preko noći i zatim po potrebi profiltrirati. Provjeriti molaritet dobivenog reagensa metodom opisanom u točki 6.1. (Cu 0,1 mol/L, Na2CO3 1 mol/L).

4.4. Otopina natrijevog tiosulfata, 0,1 mol/L.

4.5. Otopina škroba.

U 1 L kipuće vode dodati suspenziju 5 g topljivog škroba u 30 mL vode. Ostaviti da vrije 3 minute, ohladiti i dodati, ako je potrebno, 10 mg živinog(II) jodida kao konzervans.

4.6. Sumporna kiselina, 3 mol/L.

4.7. Otopina kalijevog jodida, 30% (m/v).

4.8. Listići plovućca, prokuhani u kloridnoj kiselini, isprani vodom do neutralnosti i osušeni.

4.9. Izopentanol.

4.10. Natrijev hidroksid, 0,1 mol/L.

4.11. Kloridna kiselina, 0,1 mol/L.

4.12. Otopina fenolftaleina, 1% (m/v) u etanolu.

5. Pribor

5.1. Erlenmeyerova tikvica, 300 mL, s povratnim hladilom.

5.2. Zaporni sat.

6. Postupak

6.1. Standardizacija Luff-Schoorlova reagensa (4.3.).

6.1.1. U 25 mL Luff-Schoorlova reagensa (4.3.) dodati 3 g kalijevog jodida i 25 mL 3 mol/L sumporne kiseline (4.6.)

Titrirati 0,1 mol/L natrijevim tiosulfatom (4.4.) koristeći otopinu škroba (4.5.), koja se dodaje pred kraj titracije, kao indikator. Ukoliko volumen utrošenog 0,1 mol/L natrijevog tiosulfata nije 25 mL, reagens treba ponovno pripremiti.

6.1.2. U odmjernu tikvicu od 100 mL otpipetirati 10 mL reagensa i nadopuniti do oznake s vodom.

Otpipetirati 10 mL razrijeđenog reagensa u 25 mL 0,1 mol/L kloridne kiseline (4.11.) u Erlenmeyerovoj tikvici i zagrijavati u kipućoj vodenoj kupelji 1 sat. Ohladiti, svježe pripremljenom prokuhalom vodom nadopuniti do originalnog volumena i titrirati 0,1 mol/L natrijevim hidroksidom (4.10.) koristeći fenolftalein (4.12.) kao indikator.

Volumen utrošenog 0,1 mol/L natrijevog hidroksida (4.10.) mora biti između 5,5 i 6,5 mL.

6.1.3. Titrirati 10 mL razrijeđenog reagensa (6.1.2.) 0,1 mol/L kloridnom kiselinom (4.11.) koristeći fenolftalein (4.12.) kao indikator. U završnoj točki titracije nestaje ljubičasta boja.

Volumen utrošene 0,1 mol/L kloridne kiseline (4.11.) mora biti između 6,0 i 7,5 mL.

6.1.4. pH vrijednost Luff-Schoorlovog reagensa pri 20 °C mora biti između 9,3 i 9,4 mL.

6.2. Priprema otopine

6.2.1. S točnošću od 1 mg izvagati 5 g uzorka i kvantitativno prenijeti u odmjernu tikvicu od 250 mL sa 200 mL vode. Po potrebi izbistriti dodavanjem 5 mL Carrezove otopine (I) (4.1.) i zatim 5 mL Carrezove otopine (II) (4.2.). Promiješati nakon svakog dodavanja. Nadopuniti vodom do 250 mL. Dobro promiješati. Po potrebi profiltrirati.

6.2.2. Razrijediti otopinu (6.2.1.) tako da 25 mL otopine sadrži najmanje 15 mg, a najviše 60 mg reducirajućih šećera izraženih kao glukoza.

6.3. Titracija po Luff-Schoorlovoj metodi

U Erlenmeyerovu tikvicu od 300 mL (5.1.) otpipetirati 25 mL Luff-Schoorlovog reagensa (4.3.) i 25 ml otopine šećera (6.2.2) te dodati dva listića plovućca (4.8.). Na Erlenmeyerovu tikvicu (5.1.) spojiti povratno hladilo i aparaturu odmah postaviti na mrežicu iznad Bunsenovog plamenika. Srednji dio mrežice mora biti istog promjera kao dno tikvice. Zagrijavati tekućinu do vrenja, otprilike 2 minute i pustiti da lagano vrije točno 10 minuta. Odmah ohladiti hladnom vodom i nakon 5 minuta titrirati na sljedeći način:

Dodati 10 mL otopine kalijevog jodida (4.7.) i zatim odmah oprezno (zbog burne reakcije) dodati 25 mL 3 mol/L sumporne kiseline (4.6.). Titrirati 0,1 mol/L otopinom natrijevog tiosulfata (4.4.) dok otopina ne postane gotovo bezbojna, zatim dodati nekoliko mL otopine škroba (4.5.) kao indikator i nastaviti titraciju dok plava boja ne nestane.

Provesti kontrolnu probu koristeći 25 mL vode umjesto 25 mL otopine šećera (6.2.2.).

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

Iz donje tablice očitati (interpolirati ako je potrebno) masu glukoze ili invertnog šećera u mg koja odgovara razlici između dvaju očitanja titracije, izraženima u mL 0,1 mol/L natrijevog tiosulfata.

Izraziti rezultat kao maseni udio invertnog šećera ili D-glukoze računato na suhu tvar.

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dviju titracija koje provodi isti analitičar, istovremeno ili odmah jednu iza druge, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije biti veća od 0,02 mL.

8. Napomena

Prije zakiseljavanja sumpornom kiselinom može se dodati mala količina izopentanola (4.9.) kako bi se smanjilo pjenjenje.

Tablica vrijednosti prema Luff-Schoorlovom reagensu:

METODA 7 ODREĐIVANJE REDUCIRAJUĆIH ŠEĆERA IZRAŽENIH KAO INVERTNI ŠEĆER (Laneova i Eynonova modifikacija konstantnog volumena)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuju reducirajući šećeri izraženi kao invertni šećer u:

– otopini šećera,

– otopini bijelog šećera,

– otopini invertnog šećera,

– otopini bijelog invertnog šećera,

– sirupu invertnog šećera,

– sirupu bijelog invertnog šećera.

2. Definicija

»Reducirajući šećeri izraženi kao invertni šećer« je količina reducirajućih šećera određena opisanom metodom.

3. Princip

Određeni volumen pripremljene Fehlingove otopine titrira se u točki vrenja otopinom uzorka uz korištenje metilenskog modrila kao unutarnjeg indikatora.

4. Reagensi

4.1. Fehlingova otopina

4.1.1. Otopina A

Otopiti 69,3 g bakrovog(II) sulfata pentahidrata (CuSO4 × 5H2O) u vodi i dopuniti do 1000 mL.

4.1.2. Otopina B

Otopiti 346,0 g natrijevog kalijevog tartarata tetrahidrata (KNaC4H4O6 × 4H2O) i 100,0 g natrijevog hidroksida u vodi i dopuniti do 1000 mL. Prije uporabe dekantirati bistru otopinu od taloga koji s vremenom može nastati.

Napomena: Otopine (4.1.1. i 4.1.2.) čuvati u smeđim bocama ili bocama boje jantara.

4.2. Otopina natrijevog hidroksida, 1 mol/L.

4.3. Standardna otopina invertnog šećera.

U odmjernoj tikvici od 250 mL otopiti 23,750 g čiste saharoze u približno 120 mL vode, dodati 9 mL kloridne kiseline (ρ = 1,16) i ostaviti osam dana na sobnoj temperaturi. Dopuniti vodom da 250 mL i mjerenjem polarimetrom ili saharimetrom u 200 mm cijevi provjeriti da li je hidroliza potpuna. Vrijednost mora biti 11,80° ± 0,05 °S (vidjeti napomenu pod 8). 200 mL te otopine otpipetirati u odmjernu tikvicu od 2000 mL. Razrijediti vodom i uz potresanje (da ne bi došlo do prevelike lokalne alkalnosti) dodati 71,4 mL otopine natrijevog hidroksida, 1 mol/L (4.2.) u kojoj je otopljeno 4 g benzojeve kiseline. Dopuniti do 2000 mL da se dobije otopina invertnog šećera 1 g/100 mL. pH otopine mora biti približno 3.

Ovu stabilnu osnovnu otopinu smije se razrijediti neposredno prije uporabe.

Za pripravu otopine invertnog šećera 0,25 g/100 mL, pri 20 °C do oznake napuniti odmjernu tikvicu od 250 mL osnovnom otopinom invertnog šećera 1 g/100 mL. Sadržaj odmjerne tikvice kvantitativno prenijeti u odmjernu tikvicu od 1000 mL i dopuniti vodom do 1000 mL.

4.4. Otopina metilenskog modrila, 1 g/100 mL.

5. Oprema

5.1. Laboratorijska tikvica od vatrostalnog stakla s uskim grlom, 500 mL.

5.2. Bireta, 50 mL, sa slavinom i vrhom za istjecanje postavljenim okomito na os birete, graduirana na 0,05 mL.

5.3. Graduirane pipete, 20 mL, 25 mL i 50 mL.

5.4. Odmjerne tikvice, 250 mL, 1000 mL i 2000 mL.

5.5. Plamenik koji omogućava vrenje pod uvjetima opisanim u točki 6.1.i uočavanje promjene boje u završnoj točki bez potrebe uklanjanja tikvice (5.1.) od izvora topline.

5.6. Zaporni sat koji mjeri sekunde.

6. Postupak

6.1. Standardizacija Fehlingove otopine

6.1.1. U čistu suhu čašu otpipetirati 50 mL otopine B (4.1.2.), a zatim 50 mL otopine A (4.1.1.) i dobro promiješati.

6.1.2. Isprati i napuniti biretu 0,25% (0,25 g/100 mL) standardnom otopinom invertnog šećera (4.3.).

6.1.3. Otpipetirati alikvot od 20 mL mješavine otopina A i B (6.1.1.) u tikvicu od vatrostalnog stakla od 500 mL (5.1.). U tikvicu dodati 15 mL vode. Iz birete dodati 39 mL otopine invertnog šećera, dodati malu količinu kuglica za vrenje i laganim kružnim pokretima promiješati sadržaj tikvice.

6.1.4. Tikvicu sa sadržajem zagrijati do vrenja i pustiti da vrije točno 2 minute, tikvica se ne smije ukloniti s plamenika tijekom daljnjeg postupka niti vrenje smije prestati.

Dodati 3-4 kapi otopine metilenskog modrila (4.4.) pri kraju dvominutnog perioda vrenja, otopina mora biti intenzivne plave boje.

6.1.5. Nastaviti standardizaciju dodajući iz birete standardnu otopinu invertnog šećera u malim količinama, najprije po 0,2 mL, zatim po 0,1 mL na kraju kap po kap do završne točke. U završnoj točki nestaje plava boja metilenskog modrila. Otopina poprima crvenkastu boju kao rezultat suspendiranog bakrovog(I) oksida.

6.1.6. Završna točka bi trebala biti postignuta 3 minute nakon početka vrenja. Konačni titar, V0, treba biti između 39,0 i 41,0 mL. Ako je V0 izvan tih granica, prilagoditi koncentraciju bakra u Fehlingovog otopini A (4.1.1.) i ponoviti postupak standardizacije.

6.2. Priprema otopina uzorka

Koncentracija otopine uzorka mora biti takva da sadrži između 250 i 400 mg invertnog šećera u 100 mL.

6.3. Preliminarna proba

6.3.1. Preliminarnu probu je potrebno provesti kako bi se osiguralo da je količina vode koja se dodaje k 20 mL mješavine otopina A i B dovoljna da se dobije konačni volumen od 75 mL nakon titracije.

Provesti isti postupak kako je opisano u točki 6.1.4., ali umjesto standardne otopine invertnog šećera koristiti otopinu uzorka, tj. iz birete u tikvicu dodati 25 mL otopine uzorka. Dodati 15 mL vode i pustiti da vrije 2 minute, a zatim titrirati do završne točke kako je opisano u točki 6.1.5.

6.3.2. Ukoliko, nakon dodavanja otopine metilenskog modrila, ostaje crvenkasta boja, koncentracija otopine uzorka je prevelika. U tom slučaju, probu treba odbaciti i ponoviti s otopinom uzorka manje koncentracije.

Ukoliko je potrebno više od 50 mL otopine uzorka za dobivanje crvenkaste boje, mora se upotrijebiti otopina uzorka veće koncentracije.

Količinu vode koju je potrebno dodati izračunati tako da se volumen mješavine Fehlingovih otopina (20 mL) i volumen otopine uzorka, upotrijebljenog za titraciju 6.4. pri preliminarnoj probi, oduzmu od 75 mL.

6.4. Završna analiza otopine uzorka

6.4.1. U tikvicu od vatrostalnog stakla otpipetirati 20 mL miješane Fehlingove otopine i količinu vode određenu kako je opisano u 6.3.

6.4.2. Iz birete dodati 1 mL manje otopine uzorka od količine određene u točki 6.3. Dodati kuglice za vrenje, kružnim pokretima promiješati sadržaj tikvice, zagrijati do vrenja i titrirati kako je opisano u točki 6.3. Završna točka bi trebala biti postignuta 1 minutu nakon dodavanja otopine metilenskog modrila. Konačni titar = V1

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

Količina reducirajućih šećera u uzorku, izraženih kao invertni šećer, izračunava se na sljedeći način:

% reducirajućih šećera (izraženih kao invertni šećer) =

pri čemu je:

C0 = koncentracija otopine uzorka (g/100 mL)

V0 = volumen standardne otopine invertnog šećera upotrijebljen pri standardizacijskoj titraciji (mL)

V1 = volumen otopine uzorka upotrijebljen pri titraciji (6.4.2.) (mL)

f = faktor korekcije kojim se uzima u obzir koncentracija saharoze u otopini uzorka.

Vrijednosti su prikazane u tablici:

Korekcije za različite količine saharoze u otopini uzorka mogu se izračunavati iz tablice interpolacijom.

Napomena: Približna koncentracija saharoze može se izračunati tako da se od ukupne koncentracije otopljenih čvrstih tvari, izraženih kao saharoza, koji se određuju pomoću indeksa refrakcije otopine koristeći Metodu 3. ovoga Priloga, oduzme koncentracija otopljenih čvrstih tvari, koje potječu od invertnog šećera (za potrebe ovoga izračuna f = 1).

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije prelaziti 1,0% njihove aritmetičke sredine.

8. Napomena

Za pretvorbu °S u polarimetrijske stupnjeve, podijeliti °S s 2,889 (cijevi od 200 mm, izvor svjetlosti natrijeva svjetiljka, instrument mora biti instaliran u prostoriji u kojoj je moguće održavati temperaturu na približno 20 °C).

METODA 8 ODREĐIVANJE DEKSTROZNOG EKVIVALENTA (Laneova i Eynonova konstanta)

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje dekstrozni ekvivalent u:

– glukoznom sirupu

– sušenom glukoznom sirupu

– dekstroza monohidratu

– bezvodnoj dekstrozi.

2. Definicija

2.1. »Reducirajuća snaga« je količina reducirajućeg šećera, određena opisanom metodom, izražena kao bezvodna dekstroza (D-glukoza) i izračunata kao maseni udio u uzorku.

2.2. »Ekvivalent dekstroze« je reducirajuća snaga, izračunata kao maseni udio u suhoj tvari uzorka.

3. Princip

Određeni volumen pripremljene Fehlingove otopine titrira se u točki vrenja otopinom uzorka uz korištenje metilenskog modrila kao unutarnjeg indikatora.

4. Reagensi

4.1. Fehlingova otopina.

4.1.1. Otopina A.

Otopiti 69,3 g bakrovog(II) sulfata pentahidrata (CuSO4 × 5H2O) u vodi i dopuniti do 1000 mL.

4.1.2. Otopina B.

Otopiti 346,0 g natrijevog kalijevog tartarata tetrahidrata (KNaC4H4O6 × 4H2O) i 100,0 g natrijevog hidroksida u vodi i dopuniti do 1000 mL. Prije uporabe dekantirati bistru otopinu od taloga koji s vremenom može nastati.

Napomena: Ove dvije otopine (4.1.1. i 4.1.2.) moraju biti pohranjene u smeđim bocama ili bocama boje jantara.

4.1.3. Miješana Fehlingova otopina.

U čistu suhu čašu otpipetirati 50 mL otopine B (4.1.2.), a zatim 50 mL otopine A (4.1.1.) i dobro promiješati.

Napomena: Miješanu Fehlingovu otopinu uvijek pripremiti svježu i standardizirati (6.1.).

4.2. Bezvodna dekstroza (D-glukoza) (C6H12O6).

Prije uporabe glukozu sušiti 4 sata u vakuum sušioniku na temperaturi 100 ± 1 °C ili manje i unutarnjem tlaku približno 10 kPa (103 mbar).

4.3. Standardna otopina dekstroze, 0,600 g/100 mL.

S točnošću od 0,1 mg izvagati 0,6 g bezvodne dekstroze (4.2.), otopiti u vodi te kvantitativno prenijeti u odmjernu tikvicu od 100 mL (5.4.), nadopuniti vodom do oznake i promiješati. Otopina mora biti svježe pripremljena prije svake uporabe.

4.4. Otopina metilenskog modrila, 0,1 g/100 mL.

Otopiti 0,1 g metilenskog modrila u 100 mL vode.

5. Oprema

5.1. Laboratorijska tikvica od vatrostalnog stakla s uskim grlom, 250 mL.

5.2. Bireta, 50 mL, sa slavinom i vrhom za istjecanje postavljenim okomito na os birete, graduirana na 0,05 mL.

5.3. Odmjerne pipete, 25 mL i 50 mL.

5.4. Odmjerne tikvice, 100 mL i 500 mL.

5.5. Plamenik koji omogućava vrenje pod uvjetima opisanim u točki 6.1.i uočavanje promjene boje u završnoj točki bez potrebe uklanjanja tikvice (5.1.) od izvora topline (vidjeti 6.1., napomena 3.)

5.6. Zaporni sat koji mjeri sekunde.

6. Postupak

6.1. Standardizacija Fehlingove otopine

6.1.1. U čistu, suhu tikvicu (5.1.) otpipetirati 25 mL Fehlingove otopine (4.1.3.).

6.1.2. Napuniti biretu (5.2.) standardnom otopinom dekstroze (4.3.) i podesiti meniskus na oznaku nula.

6.1.3. U tikvicu (5.1.) iz birete dodati 18 mL standardne otopine dekstroze (4.3.) Sadržaj tikvice promiješati kružnim pokretima.

6.1.4. Tikvicu postaviti na plamenik (5.5.) koji je prethodno podešen tako da vrenje započne nakon 120 ± 15 sekundi. Plamenik se više ne smije podešavati tijekom titracije (vidjeti napomenu 1.).

6.1.5. Kada vrenje započne, uključiti zaporni sat.

6.1.6. Sadržaj tikvice pustiti da vrije 120 sekundi, mjereći vrijeme zapornim satom.

Pri kraju vrenja dodati 1 mL otopine metilenskog modrila (4.4.).

6.1.7. Nakon 120 sekundi vrenja (mjereno zapornim satom) početi iz birete (6.1.2.) u tikvicu (5.1.) dodavati po 0,5 mL standardne otopine dekstroze dok ne nestane plava boja metilenskog modrila (vidjeti napomene 2. i 3.)

Zabilježiti ukupni dodani volumen standardne otopine dekstroze uključujući predzadnje dodavanje 0,5 mL (X mL).

6.1.8. Ponoviti postupak pod točkama 6.1.1. i 6.1.2.

6.1.9. U tikvicu (5.1.) iz birete dodati (X-0,3) mL standardne otopine dekstroze.

6.1.10. Ponoviti postupak pod točkama 6.1.4., 6.1.5. i 6.1.6.

6.1.11. Nakon 120 sekundi vrenja (mjereno zapornim satom) početi iz birete dodavati standardnu otopinu dekstroze u tikvicu (5.1.), najprije po 0,2 mL, a zatim kap po kap dok ne nestane plava boja metilenskog modrila.

Pri kraju ovog postupka standardna otopina dekstroze mora se dodavati u intervalima od 10 do 15 sekundi.

Titracija bi trebala biti završena u vremenu do 60 sekundi, a ukupno vrijeme vrenja ne smije biti duže od 180 sekundi.

Kako bi se to postiglo mogla bi biti potrebna i treća titracija, s malo većim, prikladno podešenim, početnim dodatkom standardne otopine dekstroze (6.1.9).

6.1.12. Zabilježiti volumen standardne otopine dekstroze (V0 (mL)) utrošen do završne točke zadnje titracije (vidjeti napomenu 4.)

6.1.13. V0 mora biti između 19,0 i 21,0 mL standardne otopine dekstroze (4.3.). Ako je V0 izvan tih granica, prilagoditi koncentraciju Fehlingove otopine A (4.1.1.) i ponoviti postupak standardizacije.

6.1.14. Budući da je V0 poznat, za svakodnevnu standardizaciju miješane Fehlingove otopine potrebna je samo jedna titracija s početnim volumenom standardne otopine dekstroze (V0-0,5) mL.

Napomena 1: Ovim se osigurava da, kad započne vrenje, stvaranje pare bude neprekidno, čime se u najvećoj mogućoj mjeri sprečava ulazak zraka u tikvicu i reoksidacija njezina sadržaja.

Napomena 2: Nestajanje modre boje metilenskog modrila najbolje se uočava tako da se promatra gornji sloj i meniskus otopine u tikvici, jer je u njemu relativno malo istaloženog crvenog bakar (I) oksida. Nestajanje modre boje najbolje se uočava ako se koristi indirektno svjetlo. Korisno je i postaviti bijeli zaslon iza tikvice.

Napomena 3: Tijekom određivanja bireta mora biti što bolje izolirana od izvora topline.

Napomena 4: Budući da je uvijek prisutan ljudski faktor, svaki analitičar mora provesti vlastitu standardizaciju i u izračunu koristiti vlastite vrijednosti za V0 (7.1.).

6.2. Preliminarna titracija pripremljenog uzorka

6.2.1. Ukoliko reducirajuća snaga (2.1.) pripremljenog uzorka nije poznata, potrebno je provesti preliminarnu titraciju kojom se određuje približna vrijednost potrebna za izračunavanje masenog udjela u uzorku (6.3).

Ovo se provodi na sljedeći način:

6.2.2. Pripremiti 2% otopinu (m/v) uzorka s procijenjenom vrijednosti »Z«.

6.2.3. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.2. koristeći otopinu uzorka (6.2.2.) umjesto standardne otopine dekstroze.

6.2.4. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.1.

6.2.5. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.3. koristeći 10,0 mL otopine uzorka umjesto 18,0 mL standardne otopine dekstroze.

6.2.6. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.4.

6.2.7. Sadržaj tikvice zagrijati do vrenja. Dodati 1 mL otopine metilenskog modrila (4.4.).

6.2.8. Odmah po početku vrenja uključiti zaporni sat (5.6.) i započeti s dodavanjem po 1,0 mL otopine uzorka iz birete u tikvicu u intervalima od približno 10 sekundi dok ne nestane plava boja metilenskog modrila.

Zabilježiti ukupni dodani volumen otopine uzorka uključujući predzadnje dodavanje (Y mL).

6.2.9. Y ne smije biti veći od 50 mL. Ukoliko jest, povećati koncentraciju otopine uzorka i ponoviti titraciju.

6.2.10. Približna reducirajuća snaga pripremljenog uzorka izražena kao maseni udio (m/m) izračunava se na sljedeći način:

6.3. Uzorak za analizu

S točnošću od 0,1 mg izvagati pripremljeni uzorak (mg) koji sadrži između 2,85 i 3,15 g reducirajućih šećera izraženih kao bezvodna dekstroza (D-glukoza) koristeći pri izračunavanju ili poznatu približnu vrijednost reducirajuće snage (2.1.) ili približnu vrijednost dobivenu u točki 6.2.10.

6.4. Otopina uzorka

Otopiti uzorak u vodi i nadopuniti do 500 mL u odmjernoj tikvici.

6.5. Određivanje

6.5.1. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.1.

6.5.2. Napuniti biretu (5.2.) otopinom uzorka (6.4.) i podesiti meniskus na oznaku nula.

6.5.3. U tikvicu iz birete dodati 18,5 mL otopine uzorka. Sadržaj tikvice promiješati kružnim pokretima.

6.5.4. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.4.

6.5.5. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.5.

6.5.6. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.6.

6.5.7. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.7. koristeći otopinu uzorka umjesto standardne otopine dekstroze.

6.5.8. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.8.

6.5.9. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.9. koristeći otopinu uzorka umjesto standardne otopine dekstroze.

6.5.10. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.10.

6.5.11. Postupiti kako je opisano u točki 6.1.11. koristeći otopinu uzorka umjesto standardne otopine dekstroze.

6.5.12. Zabilježiti volumen otopine uzorka (V1) utrošen do završne točke zadnje titracije.

6.5.13. V1 mora biti između 19,0 i 21,0 mL. Ako je V1 izvan tih granica, prilagoditi koncentraciju otopine uzorka i ponoviti postupak pod točkama 6.5.1 do 6.5.12.

6.5.14. Provesti dva određivanja na istoj otopini uzorka.

6.6. Količina suhe tvari.

Odrediti količinu suhe tvari Metodom 2. ovoga Priloga.

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

7.1.1. Reducirajuća snaga

Reducirajuća snaga, izražena kao maseni udio u pripremljenom uzorku, izračunava se na sljedeći način:

pri čemu je:

V0 = volumen standardne otopine dekstroze (4.3.) upotrijebljen pri standardizacijskoj titraciji (6.1.) (mL)

V1 = volumen otopine uzorka (6.4.) upotrijebljen pri titraciji (6.5.) (mL)

M = masa uzorka (6.3.) upotrijebljena za pripremu 500 mL otopine uzorka (g)

7.1.2. Dekstrozni ekvivalent

Dekstrozni ekvivalent, izražen kao maseni udio suhe tvari u pripremljenom uzorku, izračunava se na sljedeći način:

pri čemu je:

RP = reducirajuća snaga, izražena kao maseni udio u pripremljenom uzorku

D = količina suhe tvari izražena kao maseni udio u pripremljenom uzorku.

7.1.3. Rezultat je aritmetička sredina dvaju određevanja pod uvjetom da je zadovoljen kriterij ponovljivosti (7.2.).

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije prelaziti 1,0% njihove aritmetičke sredine.

METODA 9. ODREĐIVANJE SULFATNOG PEPELA

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje količina sulfatnog pepela u:

– glukoznom sirupu,

– sušenom glukoznom sirupu,

– dekstroza monohidratu,

– bezvodnoj dekstrozi.

2. Definicija

»Količina sulfatnog pepela« je količina sulfatnog pepela određena opisanom metodom.

3. Princip

Određuje se ostatak mase uzorka nakon spaljivanja u oksidacijskoj atmosferi pri 525 °C u prisutnosti sumporne kiseline i izračunava kao maseni udio.

4. Reagensi

4.1. Sumporna kiselina, razrijeđena otopina.

Uz miješanje i hlađenje polako i pažljivo dodati 100 mL koncentrirane sumporne kiseline (gustoća pri 20 °C = 1,84 g/mL, 96% m/m) u 300 mL vode.

5. Oprema

5.1. Električna mufolna peć opremljena pirometrom, radne temperature 525 ± 25 °C.

5.2. Analitička vaga točnosti 0,1 mg.

5.3. Lončići za žarenje od platine ili kvarcnog stakla, odgovarajućeg kapaciteta.

5.4. Eksikator sa svježe aktiviranim silikagelom ili odgovarajućim sredstvom za sušenje i indikatorom prisutnosti vode.

6. Postupak

Lončić za žarenje (5.3.) zagrijati na temperaturu spaljivanja, ohladiti u eksikatoru i izvagati. S točnošću od 0,1 mg u lončić za žarenje izvagati 5 g glukoznog sirupa ili sušenog glukoznog sirupa, ili približno 10 g dekstroze monohidrata ili bezvodne dekstroze.

Dodati 5 mL otopine sumporne kiseline (4.1.) (vidjeti napomenu 8.1.) i pažljivo zagrijavati lončić za žarenje iznad plamena ili na ploči za zagrijavanje dok potpuno ne pougljeni. Postupak karbonizacije, pri kojem iz uzorka izlaze pare (vidjeti napomenu 8.2.), treba izvoditi u digestoru.

Lončić za žarenje (5.3.) postaviti u mufolnu peć (5.1.) u kojoj je temperatura 525 ± 25 °C i spaljivati do nastanka bijelog pepela što obično traje 2 sata (vidjeti napomenu 8.3.).

Uzorak hladiti približno 30 minuta u eksikatoru (5.4.) i zatim izvagati.

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

Količina sulfatnog papela izraženog kao maseni udio u analiziranom uzorku, izračunava se na sljedeći način:

pri čemu je:

m1 = masa pepela (g)

m0 = masa uzorka (g)

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije prelaziti 2,0% njihove aritmetičke sredine.

8. Napomene

8.1. Sumpornu kiselinu dodavati u malim količinama kako bi se spriječilo prekomjerno pjenjenje.

8.2. Pri prvoj karbonizaciji potreban je oprez kako bi se spriječio gubitak uzorka ili pepela zbog prekomjernog pjenjenja uzorka.

8.3. Ukoliko uzorak ne sagori potpuno odnosno ostanu crne čestice, lončić za žarenje izvaditi iz mufolne peći, ohladiti, ostatak navlažiti sa nekoliko kapi vode i vratiti u peć.

METODA 10 ODREĐIVANJE POLARIZACIJE

1. Opseg i područje primjene

Ovom se metodom određuje polarizacija u:

– polubijelom šećeru

– šećeru ili bijelom šećeru

– ekstra bijelom šećeru

2. Definicija

Polarizacija je optička rotacija polarizirane svjetlosti otopine šećera koja sadrži 26 g šećera na 100 mL u cijevi duljine 200 mm.

3. Princip

Polarizacija se određuje saharimetrom ili polarimetrom pod uvjetima opisanim ovom metodom.

4. Reagensi

4.1. Sredstvo za bistrenje: alkalna otopina olovnog acetata.

U približno 1000 mL netom provrele vode dodati 560 g suhog alkalnog olovnog acetata. Pustiti da vrije 30 minuta i pustiti da stoji preko noći. Dekantirati supernatant i razrijediti netom provrelom vodom kako bi se dobila otopina gustoće 1,25 g/mL pri 20 °C. Zaštititi otopinu od kontakta sa zrakom.

4.2. Dietil eter.

5. Oprema

5.1. Saharimetar, graduiran za normalnu masu 26 g saharoze, ili polarimetar.

Instrument mora biti instaliran u prostoriji u kojoj je moguće održavati temperaturu na približno 20 °C. Instrument kalibrirati standardnim kvarcnim pločicama.

5.2. Izvor svjetlosti: natrijeva svjetiljka.

5.3. Polarimetrijske cijevi, 200 mm, greška ne smije biti veća od ± 0,02 mm.

5.4. Analitička vaga točnosti 0,1 mg.

5.5. Pojedinačno kalibrirane odmjerne tikvice od 100 mL s čepom. Tikvice stvarnog volumena 100 ± 0,01 mL mogu se koristiti bez korekcije. Tikvice volumena izvan ovih granica mogu se koristiti s prikladnom korekcijom kojom se volumen podešava na 100 mL.

5.6. Vodena kupelj, s termostatski kontroliranom temperaturom od 20 ± 0,1 °C.

6. Postupak

6.1. Priprema otopine

Što je brže moguće izvagati 26 ± 0,002 g uzorka i kvantitativno ga prenijeti u odmjernu tikvicu (5.5.) s približno 60 mL vode. Otopiti kružnim pokretima, bez zagrijavanja.

Ako je potrebno bistrenje, dodati 0,5 mL otopine olovo acetata (4.1.).

Promiješati otopinu rotirajući tikvicu ispirući pritom stijenke tikvice, sve dok volumen ne bude takav da je meniskus približno 10 mm ispod oznake.

Tikvicu staviti u termostatski kontroliranu vodenu kupelj (5.6.) na 20 ± 0,1 °C dok temperatura otopine šećera ne bude konstantna.

Dodavanjem kapi dietil etera (4.2.) ukloniti mjehuriće na površini tekućine.

Nadopuniti vodom do oznake, začepiti i temeljito promiješati preokrečući tikvicu barem tri puta.

Pustiti da stoji 5 minuta.

6.2. Polarizacija

Održavati temperaturu na 20 ± 1 °C u svim daljnjim postupcima.

6.2.1. Uređaj namjestiti na 0.

6.2.2. Uzorak profiltrirati preko filtar papira. Prvih 10 mL filtrata baciti. Zadržati sljedećih 50 mL filtrata.

6.2.3. Oprati cijev polarimetra ispirući je dvaput otopinom uzorka za analizu (6.2.2.).

6.2.4. Pažljivo napuniti cijev otopinom uzorka za analizu pri 20 ± 1 °C. Ukloniti sve mjehuriće zraka pri zatvaranju cijevi. Postaviti napunjenu cijev u ležište uređaja.

6.2.5. Zabilježiti rotaciju s točnošću 0,05°S ili 0,02 kutnih stupnjeva. Ponoviti postupak još četiri puta. Izračunati srednju vrijednost pet očitanja.

7. Izražavanje rezultata

7.1. Izračunavanje i formula

Rezultati se izražavaju u stupnjevima S s točnošću od 0,1 °S. Za pretvorbu kutnih stupnjeva u stupnjeve S koristi se sljedeća formula:

°S = kutni stupanj × 2,889

Stupnjevi S (°S) preračunavaju se u stupnjeve Z (°Z) množenjem s faktorom 0,99971.

7.2. Ponovljivost

Razlika između rezultata dvaju određivanja koja provodi isti analitičar, istovremeno ili neposredno jedno za drugim, na istom uzorku te pod istim uvjetima, ne smije prelaziti 0,1 °S.

 

____________________________________

[1] Pravilnikom se preuzimaju odredbe Direktive Vijeća 2001/111/EZ od 20. prosinca 2001. o šećerima namijenjenim za prehranu ljudi i Direktive Komisije 79/796/EEZ od 26. srpnja 1979. o metodama analiza šećera namijenjenih za prehranu ljudi.

[2] Pravilnikom su preuzete odredbe Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o usklađivanju propisa država članica koji se odnose na označavanje, prezentaciju i reklamiranje prehrambenih proizvoda.

[3] Pravilnikom o metodama za određivanje kakvoće šećera pri interventnom otkupu preuzimaju se odredbe Uredbe Komisije (EEZ) br. 1265/69 o metodama za određivanje kakvoće šećera kojeg otkupljuju agencije za tržišne intervencije.