Broj: Kž 200/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. G. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i članka 279. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 17. siječnja 2014. broj K-1/13, u sjednici održanoj 20. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. G. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, donijetom u ponovljenom postupku, optuženi K. G. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13.) odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi K. G..

 

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu“.

 

Optuženi K. G. žali se po branitelju, odvjetniku N. J., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „donese presudu kojom će odbiti optužbu u odnosu na kazneno djelo označeno u čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. KZ/97 opisanim pod točkom I. optužnice br. K-DO-21/09 od 01. ožujka 2011. g.“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi K. G. u žalbi tvrdi da su mu optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku od 1. ožujka 2011 broj K-DO-21/09 bila stavljena na teret dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.; dalje: KZ/97.) te dva kaznena djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97., „dakle, ukupno četiri kaznena djela“, a da je, izmjenom optužnice na raspravi 17. siječnja 2014. državni odvjetnik „izvršio izmjenu optužnice na način da je u cijelosti izostavio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti označeno u čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. KZ/97. učinom opisanom pod točkom I. iste optužnice“ pa smatra „da je optužba tim činom odustala od optužbe u dijelu kaznenog djela označenog u čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. KZ/97. opisanim pod točkom I. optužnice br. K-DO-21/09 od 01. ožujka 2011. g.“ te da je „sud (…) trebao u odnosu na navedeni dio optužnice donijeti presudu kojom se optužba odbija“.

 

Iako optuženik u žalbi upućuje na odredbu članka 468. stavka 3. ZKP/08., iz iznesenog proizlazi da on, zapravo, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08. jer smatra da sud presudom nije potpuno riješio predmet optužbe.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, državni odvjetnik izmjenom optužnice u podnesku predanom na raspravi održanoj 17. siječnja 2014. nije odustao od optužbe u odnosu ni na jedno od ranije optuženih kaznenih djela, već je činjeničnim opisom koji je izmijenjenom optužnicom sistematizirao u dvije točke obuhvatio sve one radnje optuženika koje su mu i prvotnom optužnicom bile stavljene na teret, a koje su se odnosile na sačinjavanje ukupno 145 ugovora o cesiji, kao i na pribavljanje sebi protupravne imovinske koristi na štetu trgovačkog društva „W.“ d.o.o.

 

Pritom okolnost da je u izmijenjenoj optužnici, s obzirom na pravnu oznaku optuženikovih radnji primjenom KZ/11. koji je u međuvremenu bio stupio na snagu, ispuštena naznaka da je nekima od inkriminiranih mu radnji i prouzročio štetu državnom proračunu (što mu je prvotnom optužnicom bilo stavljeno na teret pod točkom I. kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 1. i 3. tog članka KZ/97.), nije dovela do potrebe donošenja odbijajuće presude, jer su sve optuženikove radnje, gledano u cjelini, i dalje ostale predmetom izmijenjene optužnice o kojoj je prvostupanjski sud pobijanom presudom i odlučio.

 

Zbog iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08. koju sadržajno ističe optuženi K. G..

 

Državni odvjetnik u žalbi, u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano pod točkom I. izreke pobijane presude, navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka S. K., suprotno tumačenju prvostupanjskog suda, proizlazi da je optuženom K. G. iz sredstava trgovačkog društva „W.“ d.o.o. isplaćeno 424.000,00 kuna na ime pozajmica, a taj iznos da je odvojen od troškova tog društva koji su se odnosili na neto plaće, materijalne troškove, putne troškove, terenske dodatke i slično, zbog čega da je „pogrešan zaključak suda da bi on taj novac trošio na razna plaćanja u korist TD, jer su sva plaćanja prikazana (…) i obračunata te je njegova tvrdnja da je to trošio na plaćanje radnika `na crno´neuvjerljiva“, pri čemu ovaj žalitelj postavlja i pitanje „zbog čega bi [optuženik] vršio takva plaćana i sam sebe, kao fizičku osobu teretio kad je već kroz svoje poslovanje prikazivao sve troškove“. Državni odvjetnik također analizira zapisnik Porezne uprave od 26. listopada 2006. u dijelu u kojem se odnosi na utvrđenu razliku između izvora sredstava optuženika i njegove imovine, a to povezuje s nalazom i mišljenjem navedenog vještaka koji je naveo da je optuženik iznosom koji je na ime pozajmica isplatio iz blagajne društva mogao podmiriti obveze društva prema proračunu i doprinosima pa zaključuje da je time što je „u uvjetima blokade isplatio sebi kao fizičkoj osobi pozajmicu onemogućio ispunjenje, odnosno plaćanje obveza koje je pravna osoba imala (…) i ime TD prouzročio štetu dok je sebi (…) pribavio korist“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio nalaze i mišljenja knjigovodstvenih vještaka D. B. i S. K., kao i iskaz optuženog K. G.. Pritom prvostupanjski sud ispravno ukazuje na dio nalaza i mišljenja vještaka K. (koji nije suprotan niti mišljenju vještaka B.) iz kojega proizlazi da je priliv sredstava kojega je u inkriminiranom razdoblju trgovačko društvo „W.“ d.o.o. ostvarilo i preusmjerilo na obrt optuženog K. G. iznosio 3.507.476,07 kuna, da je od tog iznosa 2.510.000,00 kuna podignuto u gotovini za razne potrebe (neto plaće, materijalne troškove, putne troškove, terenski dodatak, pozajmice fizičkoj osobi K. G.), 1.178.513,44 kuna isplaćeno je vjerovnicima trgovačkog društva „W.“ d.o.o., a 181.037,37 kuna predstavlja višak odljeva koji je pokriven zatečenim saldom na dan 5.5.2005. Vještak je, objašnjavajući ove podatke, naveo da je navedeni iznos od 3.507.476,07 kuna „O. K. G. u cijelosti upotrijebio za plaćanje obveza T. W. d.o.o. bilo podizanjem gotovine kojom je raspolagalo T. W. bilo plaćajući njegove obveze prema dobavljačima, poreznim organima i ostalo“. Vještak je naveo i da bi optuženik, „da je postupao u skladu sa Zakonom o platnom prometu, sav (…) priliv usmjerio na žiro račun W. d.o.o. koji je u tom razdoblju bio u blokadi pa bi se, možda, dio obveza prema proračunu RH i po doprinosima podmirio“, ali je u zaključku istaknuo i da u tom slučaju, „znajući da je svaki prihod uvjetovanim prethodnim rashodima, ne bi ni došlo do priliva jer se ne bi mogla podmiriti nabavka materijala, podmira plaća i ostalih obveza pa se ugovoreni poslovi ne bi mogli dovršiti te bi izostao i priliv“.

 

Iz ovih zaključaka knjigovodstvenog vještaka, koji je prvostupanjski sud pravilno prihvatio, a koji žalbenim tvrdnjama nisu dovedeni u sumnju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda proizlazi da je prihvatljiva obrana optuženog K. G. prema kojoj je novac kojega je prethodno s trgovačkog društva „W.“ d.o.o. preusmjerio na O. K. G. on u cijelosti upotrijebio za plaćanje obveza upravo trgovačkog društva „W.“ d.o.o. pa da nije dokazano da je on od tog iznosa prisvojio 424.000,00 kuna, kako mu je to točkom I. optužnice bilo stavljeno na teret.

 

U odnosu na žalbene tvrdnje koje se odnose na optuženikovo navodno onemogućavanje podmirenja obveza trgovačkog društva „W.“ d.o.o. „prema proračunu i doprinosima“ treba istaknuti da, nakon izmjene optužnice koju je državni odvjetnik učinio podneskom predanim na raspravi 17. siječnja 2014., optuženiku više nije niti stavljeno na teret da bi, kako ga se teretilo prvotnom optužnicom, inkriminirane radnje počinio „s ciljem da na takav način izbjegne podmirenje obveza Državnom proračunu i tako ga ošteti“, pri čemu je prouzročenje štete drugom bilo označeno kao obilježje bića kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. – koje mu je tom optužnicom bilo stavljeno na teret, ali takvo obilježje ne sadrži i kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. koje je optuženiku izmijenjenom optužnicom konačno stavljeno na teret. Zbog toga je bespredmetno ukazivanje u žalbi državnog odvjetnika na takve moguće posljedice optuženikovog postupanja – preusmjeravanja sredstava trgovačkog društva „W.“ d.o.o. na O. K. G..

 

U odnosu na tvrdnje iz žalbe državnog odvjetnika koje se odnose na kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. iz točke II. izreke pobijane presude treba odgovoriti da prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrđuje da su predmetne cesije potraživanja koje je prema različitim dužnicima (cesusima) imalo trgovačko društvo „W.“ d.o.o. (koje se uvijek pojavljivalo kao cedent) Građevinskom obrtu K. G. (ovdje kao cesionaru), kao i cesije potraživanja koje je prema Građevinskom obrtu K. G. (koji se ovdje pojavljivao kao cesus) imalo trgovačko društvo „W.“ d.o.o. vjerovnicima tog društva (ovdje cesionarima) u konto karticama trgovačkog društva „W.“ d.o.o. bile prikazivane kao pozajmice tom O. (kada je on bio cesionar), odnosno kao umanjenje tih pozajmica (kada je O. bio cesus). Iz toga proizlazi da se potpisivanjem tih cesija i njihovim knjiženjem kao pozajmica uspostavljao dužničko-vjerovnički odnos između tog društva i O.. Budući da iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenih vještaka proizlazi da su sva sredstva trgovačkog društva „W.“ d.o.o. koja su cesijama preko takvih pozajmica preusmjeravana na račun Građevinskog obrta K. G. bila uporabljena upravo za plaćanje obveza tog društva (također i cesijama), nedvojbeno je i da su sve međusobne obveze svih sudionika tih poslova i ispunjene, zbog čega je ispravan i zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi optuženik u poslovne isprave unosio i ovjeravao neistine podatke.

 

Zbog iznesenog, žalbom državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pa nije osnovana žalba državnog odvjetnika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. stavku 1. ZKP/08.

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. G. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. rujna 2017.