Broj: Kr 65/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa  i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. B. G. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presude Općinskog suda u Varaždinu od 30. ožujka 2016. broj K-294/14 i Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, od 31. ožujka 2017. broj Kž-180/16, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovan zahtjev os. B. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

              Presudom Općinskog suda u Varaždinu od 30. ožujka 2016. broj K-294/14, potvrđenom  presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, od 31. ožujka 2017. broj Kž-180/16, B. G. proglašen je krivim za kazneno djelo iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

              Osuđeni B. G. je po branitelju T. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva „G., H., Ž.“ iz Z., dana 23. svibnja 2017. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, pozivajući se na odredbe „čl. 517. st. 1. toč. 1. i čl. 517. st. 2. toč. 2. i 3. ZKP“, s prijedlogom da se „ukinu presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 31. ožujka 2017. broj Kž-180/16 i Općinskog suda u Varaždinu od 30. ožujka 2016. broj K-294/14 i predmet vrati na ponovno postupanje pred izmijenjeno prvostupanjsko vijeće“.

              U skladu s odredbom čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. To očitovanje dostavljeno je osuđeniku i njegovom branitelju.

              Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

Uvodno treba reći da se, prema odredbi čl. 517. ZKP/08, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti: zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 469. st. 1. toč. 1. do 4. ZKP/08 ili zbog povrede iz toč. 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri ili oduzimanju imovinske koristi ili predmeta, zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10., odnosno u čl. 468. st. 2. ZKP/08 ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti (čl. 32. st. 1.), ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik (čl. 8.), te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

              Osuđenik najprije prigovara ispravnosti i potpunosti utvrđenih činjenica, ističući da je u tom pravcu podnio i žalbu na prvostupanjsku presudu, i ponavlja da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nehajnom postupanju, te ukazuje na potpuno suprotan sadržaj iskaza svjedoka A. K. i D. B., koji detaljno opisuju okolnosti i vidljivost mjesta događaja, uz konstataciju da su „pješaci uslijed loše vidljivosti prelazili na vlastitu odgovornost“. Ovu tezu, zajedno s navodom kako je osuđenik uoči naleta bio zaslijepljen svjetlima vozila koje mu je dolazilo ususret, osuđenik detaljno razrađuje u nastavku zahtjeva za izvanredno ispitivanje pravomoćne presude.

              Iznesenim navodima osuđenik zapravo polemizira sa zaključcima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, dovodeći u pitanje kvalitetu dokaza na kojima se bazira osuđujuća presuda. Također daje vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, a kojima potkrjepljuje stanovište o tome da je trebao biti oslobođen od optužbe, jer da pravilno utvrđeno činjenično stanje ne bi predstavljalo činjeničnu osnovu za pravne kvalifikaciju terećenog postupanja iz optužnice.

Dakle, osuđenik iznosi prigovore koji se svode na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, no, kao što je to već spomenuto, u skladu s odredbom čl. 517. ZKP/08, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osuđenik, definirajući u čemu se sastoje povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, zapravo prigovara tome što su njegovi žalbeni navodi drugostupanjskom presudom odbijeni kao neosnovani, te polemizira s ispravnošću takvih zaključaka, zamjerajući kratkoći obrazloženja i po njegovom mišljenju nedostatku argumenata te odluke. Pritom vrlo detaljno ponavlja i nabraja svoje žalbene prigovore na koje, po njegovoj ocjeni, drugostupanjski sud nije odgovorio.

              U pogledu osuđenikovog prigovora da se drugostupanjski sud nije uopće, ili nije dovoljno očitovao o navodima njegove žalbe kojima je on ukazao na nelogičnosti i primjedbe činjenične naravi pa da su tako  počinjene povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku,  valja reći da je istina kako je drugostupanjski sud na vrlo opširnu žalbu okrivljenika odgovorio sažeto. Međutim, nije neophodno da se na opsežne žalbene navode odgovara istom mjerom. Važno je da je na svaki odlučan žalbeni navod drugostupanjski sud odgovorio, reagirajući svrsishodno i racionalno, navodeći da prihvaća pravilno utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja. Dakle, detaljni i opširni žalbeni navodi ne smiju biti povod jednakom takvom obrazlaganju sudske odluke i nema posebnog pravila koje bi nalagalo opsežnost i opširnost odgovora na žalbene navode, već je bitno da su oni u obrazloženju drugostupanjske odluke ocijenjeni, a u konkretnom slučaju to nepobitno jesu (čl. 391. st. 1. ZKP), što slijedi i iz formulacije drugostupanjskog suda koji je u cijelosti prihvatio rezoniranje suda prvog stupnja. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju obrazloženje prvostupanjske presude neuobičajeno opširno i detaljno, kao i da su u njemu reproducirani svi relevantni dokazi, koji su potom logično analizirani i kritički ocijenjeni, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pri čemu je taj sud dao i ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka, uzimajući u obzir sve relevantne podatke za to, prihvatljivo je ovakvo sumarno odgovaranje drugostupanjskog suda na opširne žalbene navode osuđenika.

Osuđenikov prigovor kako je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek koje jamči čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 2. Protokola 7 uz Konvenciju, pa da je time ostvarena "pretpostavka iz čl. 517. st. 2. toč. 2. i 3. ZKP/08" (iako je očito da misli na onu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08), nije utemeljen. Iznesenu primjedbu osuđenik argumentira na isti način kao i povredu odredaba kaznenog postupka počinjenu u žalbenom postupku, što je ovdje već izneseno i na koju je odgovoreno, pa se upućuje na dio obrazloženja iznesen u prethodnom odlomku. Ovo tim više što osuđenik potkrjepljujući tu povredu iznosi vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, poglavito iskaza ispitanih svjedoka A. K. i D. B., navodeći da su njihovi iskazi pogrešno vrednovani i sugerirajući drugačije zaključke o okolnostima pod kojima je do prometne nesreće došlo od onih koje je utvrdio sud prvog stupnja. No, time osuđenik zapravo razlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iz koje nije dopušteno podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. 

Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. rujna 2017.