Baza je ažurirana 11.12.2024. 

zaključno sa NN 122/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Kž 482/2017 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Kž 482/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika D. R. zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi zatvorenika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 10. kolovoza 2017. broj Ik-I-277/17, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba zatvorenika D. R. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Velikoj Gorici je odbio kao neosnovane prijedloge za uvjetni otpust zatvorenika D. R., podnesene po tom zatvoreniku i Zatvoru u Zagrebu.

              Protiv tog rješenja podnio je žalbu osobno zatvorenik D. R., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odobri mu se uvjetni otpust.

 

Žalba nije osnovana.

 

Kao prvo, treba reći da, u skladu s odredbom čl. 59. st. 2. KZ/11, prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust sud mora cijeniti ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

 

Prvostupanjski sud je, poštujući navedenu zakonsku obvezu, u pobijanom rješenju reproducirao mišljenje Zatvora u Zagrebu s izvještajem te ustanove i nadopunom tog izvještaja. Dakle, u cijelosti su uzeti u obzir korigirani podaci o tijeku izdržavanja kazne i provođenju sigurnosne mjere liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja je naknadno provedena, iako individualno, a ne kroz program TALK, zbog čega je došlo iz organizacionih razloga. Također je vrednovan podatak da je zatvorenik u međuvremenu, od 01. lipnja 2017. radno angažiran. Ta dva nesumnjivo pozitivna pomaka i promjene ipak nisu rezultirali pozitivnom odlukom prvostupanjskog suda. Takvu odluku sud prvog stupnja argumentira ne samo podatkom da je zatvorenik i nadalje ocijenjen razinom „zadovoljava“, nego i činjenicom da je zatvorenik ranije višestruko osuđivan za istovrsno kazneno djelo (zapuštanje i zlostavljanje maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ/97), a da su predmetna kaznena djela zbog kojih je osuđen na kaznu zatvora koju sada izdržava počinjena također na štetu članova obitelji (odnosno da se radi o prijetnji iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11 na štetu supruge i o povredi djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 na štetu sina), što je sve nesumnjivo rezultiralo time da je supruga inicirala postupak rastave braka i planira se sa sinom iseliti iz kuće, te nije spremna zatvoreniku pružiti ni financijsku ni bilo koju drugu pomoć (a što je razvidno iz izvješća Probacijskog ureda Zagreb II). Najzad, činjenica što je zatvorenik na individualnoj razini uspješno odradio tretman koji se odnosi na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu treba vrednovati i u svjetlu njegove višegodišnje ovisnosti o alkoholu, pod čijim je utjecajem bio i kada je skrivio prometnu nesreću zbog koje je pravomoćno osuđen u Njemačkoj. Negativna odluka prvostupanjskog suda stoga je i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske osnovana, jer pozitivni pomaci do kojih je kod zatvorenika došlo tijekom izdržavanja kazne nemaju još onu kvalitetu koja bi opravdavala odobravanje uvjetnog otpusta.

 

Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13) odbiti kao neosnovanu žalbu zatvorenika D. R., kako je to učinjeno u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 26. rujna 2017.

Copyright © Ante Borić