Broj: Pž-1044/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Renate Popović i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.L., zbog prekršaja iz članka 216. stavka 1. i 3. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14. i 64/15.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko-podravske, Postaje prometne policije Virovitica, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Virovitici od 4. travnja 2017., broj: 3 Pp P-2149/16, u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Djelomično se prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova

Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko-podravske, Postaje prometne policije Virovitica, preinačuje se pobijana presuda u osuđujućem dijelu, u odluci o kazni na način da se okr. M.L. za prekršaj iz članka 216. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju tih zakonskih propisa, izriče novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna (pettisuća), koju je dužan platiti u roku 15 dana po primitku ove presude, a ako okrivljenik u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

 

2. U ostalom dijelu, odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova

Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko-podravske, Postaje prometne policije Virovitica, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Virovitici od 4. travnja 2017., broj: 3 Pp P-2149/16, proglašen je krivim okr. M.L. da je, na način činjenično opisan u točki 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 216. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je, uz primjenu odredbi o ublažavanju, izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, pri čemu ima pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne, dok je u cijelosti oslobođen obveze na naknadu troškova prekršajnog postupka.

 

Istom presudom, na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona, protiv okr. M.L., odbijena je optužba da bi na način činjenično opisan  u točki 1.) izreke odbijajućeg dijela pobijane presude počinio prekršaj iz članka 51. stavka 1. i 5. u svezi s člankom 293. stavkom 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te da bi na način činjenično opisan u točki 2.) odbijajućeg dijela pobijane presude počinio prekršaj iz članka 199. stavka 1. i 8. istog Zakona.

 

              Protiv te presude, tužitelj je pravodobno podnio žalbu i to u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni u odnosu na prekršaj iz članka 216. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a u odnosu na dio presude kojom se optužba odbija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na točku II.

 

Osnovano tužitelj ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice i okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pa je tako, kao olakotno, priznanje i izraženo žaljenje zbog počinjenja prekršaja te imovno stanje okrivljenika (nezaposlen), dok postojanje otegotnih okolnosti, pravilno, nije utvrdio. Međutim, po ocjeni ovog suda, prilikom odmjeravanja kazne precijenio je značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, dok je premalo cijenio konkretnu težinu počinjenog prekršaja.

 

Imajući na umu da navedeno ponašanje okrivljenika predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa, a što se ogleda i u tome što je sam zakonodavac procijenio da se za predmetni prekršaj osim novčane kazne koja je propisana u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna može izreći i kazna zatvora u trajanju do 60 dana, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da iz stanja spisa ne proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o olakotnim okolnostima koje, ni same za sebe, a niti u svojoj ukupnosti, ne daju osnovu za primjenu instituta ublažavanja kazne, to je ovaj sud prihvaćajući žalbu tužitelja okrivljeniku izrekao novčanu kaznu u visini zakonom propisanog minimuma, smatrajući istu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

U odnosu na točku I.

 

U žalbi se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na obijajući dio pobijane presude, tužitelj ističe da sud nije uzeo u obzir da je biće dijela za kazneno djelo iz članka 226. Kaznenog zakona alkohol, a ne neprilagođena brzina. 

 

Međutim, nije u pravu tužitelj kada ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na dio presude kojom se protiv okrivljenika optužba odbija.

 

Naime, iz stanja spisa razvidno je da je okr. M.L. presudom Općinskog suda u V., broj: …………., kojom je izdan kazneni nalog proglašen krivim radi kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – obijesnom vožnjom u cestovnom prometu, koje je opisano i kažnjivo po članku 226. Kaznenog zakona, a koje djelo je činjenično opisano na način da je okrivljenik inkriminirane prilike „…upravljao osobnim automobilom marke „Opel“…pod utjecajem alkohola sa koncentracijom od 2,80 g/kg apsolutnog alkohola u krvi…uslijed čega je zbog nesposobnosti za sigurnu vožnju, zbog alkoholiziranosti, izgubio kontrolu nad osobnim automobilom, te sletio sa kolnika udarivši pri tome u parkirani osobni automobil…nakon čega se nekontrolirano krećući osobnim automobilom zabio u metalnu ogradu, ušavši pri tome dijelom automobila u terasu caffe bara „M.“…“, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 10. Prekršajnog zakona i protiv  okrivljenika M.L., odbio optužbu za djela prekršaja iz članka 51. stavak 1. i 5. u svezi s člankom 293. stavkom 1. i članka 199. stavka 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.   

 

Osim toga, u konkretnom slučaju, radnja okrivljenika činjenično opisana kao prekršaj iz članka 51. stavak 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa, u činjeničnom opisu podnesenog optužnog prijedloga tužitelja ne predstavlja samostalan prekršaj u situaciji kada okrivljenik   uslijed nesposobnosti za sudjelovanje u prometu, a s obzirom na koncentraciju u krvi od najmanje 2,80 g/kg, što proizlazi iz analize alkohola u krvi i mokraći uz mišljenje o stupnju alkoholiziranosti (list 9 spisa), nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama ceste te izazvao prometnu nesreću s materijalnom štetom, radi čega je prvostupanjski sud protiv okrivljenika odbio optužbu za prekršaj iz članka 51. stavka 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 207. (točka I.) te članka 205. (točka II.) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 11. listopada 2017.