Broj: Gž-1269/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Magde Gligora-Tripalo, predsjednice vijeća, Verice Kos, sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I. d.o.o., OIB… iz Z., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., protiv 1. tuženika D. M., OIB… iz M. L., zastupanog po punomoćnici Lj. M. P., odvjetnici iz Z. i 2. tuženika H. A. A. B. d.d., OIB… iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz O. D. P. i R., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i brisanja uknjižbe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-3348/15-19 od 29. siječnja 2016., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-3348/15-28 od 23. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika D. M. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-3348/15-19 od 29. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3348/15-28 od 23. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke te pod točkom IV. izreke stavak prvi za iznos od 273.964,35 kn i žalba tužitelja B. I. d.o.o. i potvrđuje navedena presuda pod točkom IV. izreke, stavak drugi za pobijani iznos od 34.375,00 kn.

 

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom IV. stavak prvi za iznos od 337.014,50 kn i za isto sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja B. I. d.o.o., za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na 1. tuženika D. M. u iznosu od 337.014,50 kn.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-3348/15-19 od 29. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 3348/15-28 od 23. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod točkama V. i VI. izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"I Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18.travnja 2011.godine zaključen između tužitelja kao prodavatelja i I-tuženog D. M. kao kupca, a na kojem ugovoru je potpis I-tuženika kao direktora tužitelja ovjeren po javnom bilježniku B. M. iz M. L. pod poslovnim brojem … dana 19.travnja 2011 .godine.

II Utvrđuje se da je pravno nevaljana uknjižba na nekretnini označenoj kao k.č.br. 3681 upisanoj u zk.ul.br.5929 k.o. M. L. i to uknjižba prava vlasništva sa imena tužitelja na ime I-tuženika D. M. izvršena pod poslovnim brojem Z-1364/11 temeljem ugovora o prodaji nekretnina zaključenog 18.travnja 2011.godine između tužitelja kao prodavatelja i I-tuženika kao kupca, a koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku B. M. iz M. L. pod poslovnim brojem … dana 19.travnja 2011.godine.

III Nalaže se brisanje uknjižbe navedene u točki II izreke ove presude na nekretnini označenoj kao k.č.br. 3681 upisanoj u zk.ul. 5929 k.o. M. L. te uspostava zemljišnoknjižnog stanja na istoj nekretnini kakvo je bilo prije provedbe - uknjižbe temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 18.travnja 2011.godine između tužitelja i I-tuženika D. M..

IV Nalaže se I-tuženom D. M. da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 610.978,85 lm, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja da mu I-tuženik naknadi trošak parničnog postupka 461.803,40 kn.

V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi pravno nevaljanom uknjižba založnog prava u korist II-tužene H. A. A. B. d.d. izvršena temeljem ugovora o kreditu broj …, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između I-tuženog D. M. i Il-tužene H. A. A. B. d.d. dana 18. svibnja 2011.godine, solemniziranog istog dana po Javnom bilježniku D. P. iz R. pod poslovnim brojem …, izvršena pod poslovnim brojem Z-1834/11 kao i tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži brisanje navedene uknjižbe sa nekretnine označene kao k.č.br.3681 upisane u zk.ul. 5929 k.o. M. L..

VI Nalaže se tužitelju da II-tuženoj H. A. A. B. d.d. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 140.100,00 kn u roku od 15 dana."

 

Protiv dijela navedene presude pod točkom IV. izreke stavak drugi kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 34.375,00 kn te protiv točke V. i VI. izreke, žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama V. i VI. izreke na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika te ga obveze da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka, kao i da se u dijelu pod točkom IV. stavak 2. izreke presuda preinači u odnosu na 1. tuženika na način da se naloži 1. tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 34.375,00 kn, kao i da mu naknadi trošak žalbenog postupka. Za sastav žalbe zahtjeva naknadu u iznosu od 68.750,00 kn te iznos od 17.187,50 kn na ime PDV-a, a nadalje zahtjeva i sudsku pristojbu mada ne naznačuje u kojem iznosu.

 

Prvotuženik D. M. prvostupanjsku presudu pobija u dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik izričito ne navodi u kojem dijelu pobija presudu pod točkom IV. izreke, no po sadržaju žalbe razvidno je da je pobija u dijelu u kojem mu je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka. Predlaže ukinuti pobijanu presudu kao i sve do sada poduzete radnje te da se Općinski sud u Malom Lošinju oglasi stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a spis da se dostavi stvarno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje, a podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žalba tužitelja je osnovana u odnosu na točke V. i VI. izreke, a neosnovana je u  dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka sadržan pod točkom IV. stavak drugi izreke za iznos od 34.375,00 kn, dok je žalba 1. tuženika neosnovana glede glavne stvari, a djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je 18. travnja 2011. zaključen između tužitelja kao prodavatelja i 1. tuženika D. M. kao kupca, zahtjev na utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba na kč. br. 3681 upisanoj u zk. ul. 5929 k. o. M. L. sa imena tužitelja na ime 1. tuženika izvršena pod poslovnim brojem Z-1364/11 na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog 18. travnja 2011. i zahtjev za brisanje te uknjižbe te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Predmet postupka je i zahtjev tužitelja na utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava izvršena u korist 2. tuženika H. A. A. B. d.d. izvršena na temelju ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između 1. tuženog D. M. i 2. tuženika H. A. A. B. d.d. 18. svibnja 2011., a koja je izvršena pod poslovnim brojem Z-1834/11 kao i zahtjev tužitelja da se naloži brisanje navedene uknjižbe sa predmetne nekretnine upisane u zk. ul. 5929 k. o. M. L..

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda 1. tuženika D. M. i tužitelja, u dijelu pod točkama I., II, III. i IV. izreke, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire 1. tuženik, jer suprotno njegovim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u vezi čl. 34. i čl. 34.b ZPP, koja da je počinjena time što je sud prvog stupnja odlučivao o sporu u kojem je s obzirom na predmet spora morao odlučivati trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište društva upisano u sudskom registru, a sve i u vezi čl. 33. ZPP.

 

Člankom 33. ZPP propisano je da u parničnom postupku sudovi u Republici Hrvatskoj sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, dok je čl. 34.b propisana nadležnost trgovačkih sudova. Prema odredbi čl. 15. st. 1. i 2. ZPP, sud ocjenjuje po službenoj dužnosti odmah poslije primitka tužbe je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan, a to ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate. Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZPP važećeg u vrijeme podnošenja tužbe (tužba je podnesena 4. lipnja 2012.) sud se može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu. Prema čl. 17. st. 2. toga Zakona, u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu do upuštanja u raspravljanju o glavnoj stvari.

 

U ovom predmetu tuženik nije istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda, pa o ovom prigovoru sud nije mogao ni odlučivati, a niti se općinski sud po službenoj dužnosti oglasio stvarno nenadležnim. Prema tome, kako 1. tuženik nije prigovorio stvarnoj nadležnosti općinskog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, ne može taj prigovor isticati tek u žalbi. Stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju upire 1. tuženik.

 

Prvotuženik D. M. u žalbi navodi i da je sud postupio protivno načelu utvrđenom u odredbi čl. 288.a st. 2. ZPP, čime upire na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 288.a st. 2. ZPP, no osim citiranja navedene odredbe čl. 288.a st. 2. ZPP i navoda mr. Š., ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda odredaba parničnog postupka u predmetnom postupku sastojala. Stoga je kao paušalan odbijen navod 1. tuženika glede povrede navedene odredbe.

 

Na žalbene navode da je ostala neutvrđena parnična sposobnost tužitelja u ovoj pravnoj stvari valja reći da je tužitelj upisan kao poslovni subjekt u registar Trgovačkog suda u Zagrebu, a N. M., koji je izdao punomoć za zastupanje u ovom predmetu je direktor, dakle osoba ovlaštena za zastupanje, pa slijedom toga tužitelj može biti stranka u ovom postupku, a zastupan je po ovlaštenoj osobi. Ovaj žalbeni navod predstavlja žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, pa valja reći 1. tuženiku da, u smislu odredbe čl. 354. st. 3. ZPP, zbog tog žalbenog razloga žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

 

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvoga stupnja pravilo utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovom predmetu. Tako je sud prvoga stupnja utvrdio da je tužitelj kao prodavatelj zastupan po direktoru D. M., ovdje 1. tuženiku, zaključio ugovor sa D. M., ovdje 1. tuženikom, kao kupcem dana 18. travnja 2011. kojim je tužitelj 1. tuženiku prodao nekretninu označenu kao kč. br. 3681 upisanu u zk. ul. 5929 k. o. M. L. za kupoprodajnu cijenu od 1.100.000,00 kn koju se kupac obvezao platiti u roku od 90 dana od dana potpisa ugovora, tj. do 18. srpnja 2011., da ugovorenu kupovninu 1. tuženik nije uplatio u ugovorenom roku, već je plaćena tek 11. travnja 2014. Nadalje je utvrđeno da je na temelju toga ugovora 1. tuženik D. M. 26. travnja 2011. ishodio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u svoju korist, a uknjižba je provedena pod brojem Z-1364/11. Utvrđeno je i to da 1. tuženik D. M. nije imao posebnu ovlast tužitelja da sklapa s tužiteljem u svoje ime i za svoj račun navedeni kupoprodajni ugovor.

 

Ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje ni žalbom 1. tuženika koji svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, međutim bezuspješno. Prvotuženiku valja reći da međusobni odnos njega i N. M. odnosno njihova međusobna potraživanja, kao i način na koji je povećana vrijednost predmetne nekretnine, na koje činjenice upire 1. tuženik, nisu relevantne za predmet spora.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je predmetni kupoprodajni ugovor od 18. travnja 2011. ništetan. No, sud pogrešno zaključuje da ugovor nije protivan odredbama Zakona o trgovačkim društvima, jer da 1. tuženik nije imao ograničenja u zastupanju tužitelja. No, i pravilnom primjenom materijalnog prava valja jednako odlučiti o predmetu spora.

 

Odredbom čl. 41. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 – dalje: ZTD) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da ovlast za zastupanje trgovačkog društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik toga društva određene odredbama toga Zakona, a stavkom 3. istog članka je propisano da se na zastupnike društva iz stavka 1. odnosi ograničenje iz članka 49. ovoga Zakona. Člankom 49. ZTD propisano je da prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Dakle, navedena se odredba odnosi i na 1. tuženika D. M. kao direktora tužitelja koji je dana 18. travnja 2011. kao kupac i u svojstvu direktora prodavatelja zaključio kupoprodajni ugovor za nekretninu upisanu u zk. ul. 5929 k. o. M. L.. Naime, navedenim odredbama ZTD pravni poredak Republike Hrvatske osobama ovlaštenim na zastupanje trgovačkih društava nameće ograničenja kad su u pitanju ugovorni odnosi između tih fizičkih osoba i pravnih osoba koje oni zastupaju. Ograničenje se tiče potrebe postojanja posebnog ovlaštenja za zastupanje kod tzv. sklapanja ugovora sa samim sobom. Sklapanje "ugovora sa samim sobom", bez posebne ovlasti za to, zabranjeno je zakonskim zastupnicima trgovačkih društava.

 

U postupku nije utvrđeno da bi 1. tuženik D. M. imao posebnu ovlast za sklapanje kupoprodajnog ugovora pa je slijedom toga kupoprodajni ugovor od 18. travnja 2011. ništetan. Naime, odredbe čl. 49. ZTD u vezi s čl. 41. st. 3. ZTD su prisilne naravi pa je posljedica tih povreda ništetnost ugovora, što znači da se takav ugovor smatra kao da nije bio niti sklopljen i bez učinka je, a ako je nešto ispunjeno po takvom ugovoru, mora se vratiti primljeno. Prvotuženik D. M. je, kad je sklapao ugovor, morao za to zatražiti posebnu ovlast prije poduzimanja radnje tj. prije sklapanja ugovora, koju on međutim nije imao. Naime, iako je iz iskaza 1. tuženika D. M. i N. M., drugog člana uprave, odnosno druge osobe koja također zastupa tužitelja utvrđeno da su razgovarali o eventualnoj prodaji predmetne nekretnine daleko prije no što je ugovor zaključen, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da nije postojala suglasnost za sklapanje ugovora. Ovdje je za napomenuti da je, u situaciji kada je 1. tuženik član uprave i druga ugovorna strana, tužitelja, u smislu odredbe čl. 268. ZTD, morao zastupati nadzorni odbor, jer je tim člankom propisano da nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave.

 

Stoga je kupoprodajni ugovor, zaključen 18. travnja 2011. suprotan prisilnim propisima Republike Hrvatske, tj. ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

 

Kako se ništetan ugovor smatra kao da nije bio niti sklopljen i bez učinka je, a ako je nešto ispunjeno po takvom ugovoru mora se vratiti primljeno, to osnovano tužitelj zahtijeva da se utvrdi pravno nevaljanom uknjižba prava vlasništva izvršena za nekretninu koja je bila predmetom ugovora u korist 1. tuženika, a koja uknjižba je izvršena pod brojem Z-1364/11 te da se naloži brisanje uknjižbe na nekretnini i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe uknjižbe izvršene na temelju zaključenog kupoprodajnog ugovora. Tužitelj je povrijeđen u svojem knjižnom pravu uknjižbom izvršenom u korist 1. tuženika, pa je ovlašten u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13), a u vezi čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP), radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP kao neosnovanu odbiti žalbu 1. tuženika D. M. i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I., II. i III. izreke.

 

Na žalbene navode tuženika da sud nije utvrdio sve pravno relevantne činjenice odlučne radi utvrđenja poslovne suradnje između N. M. i 1. tuženika D. M. odnosno da su sve odluke donosili i postizali usmeno, valja reći da navedene činjenice na koje žalitelj ukazuje nisu pravno relevantne za odluku o predmetu spora. Naime, iako su 1. tuženik D. M. i N. M. kao članovi uprave tužitelja donosili odluke usmeno, u konkretnom slučaju, da bi bio valjan ugovor kojeg je 1. tuženik kao kupac zaključio s tužiteljem kao prodavateljem, a istovremeno je prodavatelja zastupao, takav sporazum nije mogao biti u usmenom obliku već isključivo u pisanom, a imajući u vidu odredbe Zakona o trgovačkim društvima nije ga niti mogao zaključiti kao zastupnik prodavatelja već ga je isključivo mogao zaključiti nadzorni odbor, što međutim u ovoj situaciji nije učinjeno. Stoga su svi navodi 1. tuženika kojima upućuje na način poslovanja i suradnju članova uprave u konkretnom pravnoj stvari neodlučni.

 

Stoga sud odlučujući o predmetu spora nije odlučivao samovoljno već u skladu s odredbama zakona. Odluka nije protivna ni Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06) niti Protokolu br. 1 uz Konvenciju, a ni Ustavu Republike Hrvatske.

 

Prvenstveno valja reći da je sud prvoga stupnja obrazložio svoju presudu, mada je odlučujući o predmetu spora na potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio pogrešno materijalno pravo, no, i pravilnom primjenom materijalnog prava o predmetu spora valja jednako odlučiti. Nadalje valja reći, da je o tužbenom zahtjevu odlučivao sud u postupku u kojem je tuženik sudjelovao te mu je bila dana mogućnosti da u smislu odredbe 219. st. 1. - ZPP iznese činjenice i predloži dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika. Prema tome nije povrijeđeno pravo 1. tuženika na pristup sudu. Nadalje valja reći da se 1. tuženik ne može pozivati na pravo na mirno uživanje vlasništva u situaciji kada je to vlasništvo stekao protivno zakonskim odredbama, a niti se u takvoj situaciji može pozivati na zaštitu svojeg vlasništva sukladno odredbama Ustava Republike Hrvatske, niti se može pozivati na čl. 1. Protokola br. 1. u Konvenciju jer odluka suda u smislu svega naprijed navedenog ne predstavlja miješanje u pravo vlasništva 1. tuženika.

 

Pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 154. st. 1. a u vezi čl. 155. ZPP odlučio da je 1. tuženik D. M. koji je u cijelosti izgubio parnicu, dužan tužitelju naknaditi opravdane troškove postupka. Međutim, odlučujući o visini troškova postupka sud prvoga stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Tužitelj je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora naznačio iznosom od 5.500.000,00 kn, a od 1. i 2. tuženih zahtijeva da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka. S obzirom da je tužba podnesena protiv dva tuženika, a tužbeni zahtjevi proizlaze iz različitih osnova (tužbeni zahtjev prema 1. tuženiku iz osnova ništetnosti kupoprodajnog ugovora od 18. travnja 2011., a u odnosu na 2. tuženika s osnova pravno nevaljane uknjižbe založnog prava izvršene na temelju kupoprodajnog ugovora od 18. svibnja 2011.), to 1. i 2. tuženi nisu suparničari, niti solidarno odgovaraju u glavnoj stvari. Stoga, jer solidarno ne odgovaraju u glavnoj stvari, 1. tuženik D. M. i 2. tuženik H. A. A. B. d.d., ne odgovaraju solidarno ni za troškove postupka. U smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Kako je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u jednom iznosu, to se naznačeni iznos vrijednosti predmeta spora dijeli sa dva, pa slijedom toga vrijednost predmeta spora u pravnoj stvari tužitelja protiv 1. tuženika D. M. iznosi 2.750.000,00 kn, a u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja protiv 2. tuženika H. A. A. B. d.d. 2.750.000,00 kn te navedeni iznosi predstavljaju osnovicu za obračun troškova parničnog postupka.

 

Prema vrijednosti predmeta spora od 2.750.000,00 kn tužitelju kao opravdan trošak postupka pripada trošak sastava tužbe i to 2750 bodova po Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarife), po 2750 bodova za zastupanje na ročištima od 20. lipnja 2014., 17. veljače 2015. i 16. prosinca 2015. (svako po Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 1375 bodova za zastupanje na ročištu od 4. listopada 2012. (po Tbr. 9. toč. 2. Tarife), po 2750 bodova za sastav obrazloženih podnesaka od 30. kolovoza 2012., 17. siječnja 2015. i 19. kolovoza 2015. (svako po Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te po 50 bodova za sastav neobrazloženih podnesaka od 23. travnja 2014. i 15. prosinca 2014. (svaki po Tbr. 8. toč. 3. Tarife), što sve uz vrijednost boda od 10,00 kn i PDV od 25 % (po Tbr. 42. Tarife) iznosi 259.062,50 kn. Na žalbene navode tužitelja glede troška ročišta od 4. listopada 2012. valja reći da je osnovano sud prvog stupnja za pristup na to ročište tužitelju dosudio samo polovicu pripadajućeg iznosa, jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima, da bi i konačno bilo odgođeno. Trošak sastava svih drugih zahtijevanih podnesaka tužitelju ne pripada jer isti nisu bili neophodni za ovaj postupak. Tužitelju kao opravdan trošak pripada nadalje trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn i na presudu u iznosu od 5.000,00 kn, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112//12, 157/13 i 110/15). Nadalje, tužitelju kao opravdan trošak pripada trošak tumača u iznosu od 3.668,00 kn, te trošak smještaja zastupnika tužitelja u iznosu od 893,85 kn, prema priloženom računu i trošak dviju dnevnica u ukupnom iznosu od 340,00 kn. Naime, prema čl. 24. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima stranka ("Narodne novine", broj 8/88, 3/94 i 150/05, dalje: Pravilnik), odnosno zakonski zastupnik stranke ima pravo na naknadu troškova dnevnice te troškova smještaja i hrane, sukladno čl. 10. Pravilnika. Zakonski zastupnik tužitelja imao bi pravo na naknadu putnih troškova i to za prijevoz sredstvima javnog prometa, za putovanje izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom, a visina naknade utvrđuje se na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način (čl. 6. i čl. 7. Pravilnika). Tek na relacijama na kojima ne saobraćaju sredstva javnog prijevoza ili ne saobraćaju u pogodno vrijeme ili je iz drugih razloga bilo neophodno da se ne koriste sredstva javnog prometa zakonskom zastupniku stranke pripada naknada troškova u vidu kilometraže, a visina naknade se obračunava prema broju prijeđenih kilometara po propisima koji vrijede za suce suda koji vodi postupak (čl. 8. Pravilnika). Zakonski zastupnik tužitelja N. M. nije dokazao da je prijevoz vlastitim prijevoznim sredstvima bio nužan, jer na relaciji na koje je putovao na sud ne saobraćaju sredstva javnog prijevoza, pa je neosnovano sud prvog stupnja tužitelju dosudio naknadu troškova prijevoza njegovog zakonskog zastupnika u iznosu od 4.816,00 kn za dolazak na dva ročišta.

 

Prema tome, tužitelju na ime opravdanih troškova postupka u odnosu na 1. tuženika pripada ukupno 273.964,35 kn. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu 1. tuženika D. M. i žalbu tužitelja te prvostupanjsku presudu pod toč. IV. izreke stavak prvi potvrditi za iznos od 273.964,35 kn, a u stavku drugom za pobijani iznos od 34.375,00 kn. Kako je međutim, sud prvog stupnja 1. tuženiku naložio da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 610.978,85 kn, dakle, u iznosu od 337.014,50 kn većem od pripadajućeg, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP prvostupanjsku presudu pod toč. IV. izreke stavak prvi preinačiti za taj iznos i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u odnosu na 1. tuženika za iznos od 337.014,50 kn odbiti kao neosnovan.

 

U nepobijanom dijelu pod točkom IV. izreke stavak drugi za iznos od 427.428,40 kn prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. V. i VI. izreke po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, jer tužitelj iako ističe sve žalbene razloge pa i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ne naznačuje u čemu bi se ta povreda sastojala, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka, na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba založnog prava koja je u korist 2. tuženika H. A. A. B. d.d. izvršena na temelju Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između 1. tuženika D. M. i 2. tuženika H. A. A. B. d.d. 18. svibnja 2011. pod brojem Z-1834/11, kao i zahtjev da se naloži brisanje navedene uknjižbe na nekretninama označenim kao kč. br. 3681 upisane u zk. ul. 5929 k.o. M. L., s obrazloženjem da je 1. tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio knjižni vlasnik predmetne nekretnine, što da je 2. tuženik utvrdio na temelju predočenog zemljišnoknjižnog izvatka, pa da je 2. tuženik postupio savjesno, s povjerenjem u zemljišnu knjigu, jer je zemljišna knjiga u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i zasnivanja založnog prava na prijepornoj nekretnini predočavala vlasništvo 1. tuženika – založnog dužnika na  nekretnini, a da 2. tuženik kao treća osoba nije mogao niti trebao utvrđivati da li je 1. tuženik prilikom stjecanja prava vlasništva na prijepornoj nekretnini bio ograničen u tom svom pravu, niti se trebao upustiti u valjanost ili nevaljanost načina stjecanja vlasništva 1. tuženika na nekretnini.

 

Takav zaključak sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da je 1. tuženik D. M. uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama zatražio 19. travnja 2011., koja je 26. travnja 2011. provedena bod brojem Z-1364/11, da je ugovor o kreditu D. M. sa 2. tuženikom H. A. A. B. d.d. zaključio 18. svibnja 2011., i da je na temelju toga Ugovora izvršena uknjižba založnog prava, da je u vrijeme sklapanja Ugovora sa Sporazumom o osiguranju  novčane tražbine 1. tuženik u zemljišnim knjigama bio vlasnik nekretnine.

 

Prema čl. 122. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnina, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Odredbom čl. 318. ZVDSP propisano je da se na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama (hipoteka), na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 122. i čl. 125. toga Zakona, ako nisu u suprotnoj pravnoj naravi tih prava. Prema tome, da bi 2. tužena stekla založno pravo na nekretninama na temelju povjerenja u zemljišne knjige, pretpostavka za stjecanje založnog prava je i dobra vjera 2. tužene kao stjecatelja, kako u trenutku sklapanja posla, tako i u trenutku kada je zahtijevala uknjižbu založnog prava.

 

Točno je da 2. tužena nije morala istraživati izvanknjižno stanje nekretnine, a niti je morala istraživati na koji je način D. M. nekretninu stekao. Međutim iz spisa proizlazi da je u vrijeme kada je sačinjavano mišljenje za odobravanje kredita podnositelju zahtjeva L. B. d.o.o. uz mišljenje priložen izvadak iz zemljišne knjige za kč. br. 3681 iz zk. ul. 5929 k.o. M. L., koja je predložena kao instrument osiguranja, prema kojem je vlasnik nekretnine B. I. d.o.o., dakle, tužitelj, što je naznačeno i u mišljenju, dok je pak prema izvatku od 26. travnja 2011. kao vlasnik nekretnine upisan D. M.. Činjenica da se, prema zemljišnoknjižnim izvadcima, vlasnik nekretnine promijenio u kratkom razdoblju, predstavlja okolnost zbog koje je stjecatelj založnog prava, osim uvida u izvadak iz zemljišne knjige koji su mu prezentirani, morao izvršiti i uvid u zemljišnu knjigu, da bi utvrdio da li je 1. tuženik D. M. stekao knjižno pravo koje ga ovlašćuje da na nekretnini zasnuje založno pravo u korist 2. tuženika. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije raspravio tu relevantnu činjenicu, pa je za sada preuranjen zaključak da je 2. tuženik u postupanju bio u dobroj vjeri i da nije imao razloga posumnjati da zemljišna knjiga odražava neistinito zemljišnoknjižno stanje.

 

Valjalo je stoga uvažiti žalbu tužitelja i na temelju odredbi čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom V., a kako je sada neizvjestan uspjeh tužitelja i 2. tuženika u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu pod točkom VI. izreke.

 

U ponovnom suđenju sud prvog stupnja će utvrditi činjenice relevantne za odluku, na koju je ukazano ovim rješenjem, imajući u vidu da je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna izvesti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, što znači da će sud prvog stupnja izvesti dokaze koje su na ove za sada neutvrđene okolnosti predložile stranke. Ovdje je za ukazati da za utvrđenje dobre vjere 2. tuženika kao stjecatelja založnog prava nije dovoljno izvršiti samo uvid u isprave koje prileže spisu, već tužitelj koji tvrdi da 2. tuženik nije bio savjestan, mora te svoje tvrdnje dokazati.

 

Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Velikoj Gorici 18. listopada 2017.