Boj: P-395/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja C. O. d.d. Z. (OIB:…), kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. Š., T. Z.-J. i A. J. iz R., protiv tuženika J. O. d.d. Zagreb (OIB:…), kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p. iz Z., radi naknade štete u iznosu od 15.880,27 kn, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. rujna 2017. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 25. listopada 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Nalaže se tuženiku - trgovačkom društvu J. O. d.d. Z. (OIB:…), naknaditi tužitelju – trgovačkom društvu C. O. d.d. Z. (OIB:…), iznos od 15.880,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi i to:

              - na iznos od 15.000,00 kn od 7. svibnja 2014.i

              - na iznos od 880,27 kn od 8. svibnja 2014.

do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi od 7,41% godišnje, a u slučaju promjene referentne kamatne stope, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15, dalje: ZID ZOO), sve u roku od 8 (osam) dana.

II.              Nalaže se tuženiku - trgovačkom društvu J. O. d.d. Z. (OIB:…), na ime prouzročenog parničnog troška platiti tužitelju – trgovačkom društvu C. O. d.d. Z. (OIB:…), iznos od 12.344,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. listopada 2017. do isplate po stopi od 7,41% godišnje,  a u slučaju promjene referentne kamatne stope, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je 5. svibnja 2016. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi isplate iznosa od 15.880,27 kn.

Obrazlaže da se je 17. travnja 2014. oko 18,30 sati dogodila prometna nezgoda na županijskoj cesti br. 5017 od naselja P. prema naselju G. na području L. lovačkog društva L. iz K., kada se navedenom cestom osobnim automobilom marke R. K. registarske oznake OS-…. kretao I. M. iz R., te je dolaskom kod km oznake 6+950 m, dionice III., izlaskom iz desnog nepreglednog zavoja udario osobnim automobilom u srneću divljač koja je istrčala na kolnik.

Od udarca vozila divljač je na licu mjesta uginula, a istu je preuzeo lovočuvar Lovačkog društva L. iz K. F. T. iz R.. Na mjestu događaja brzina je ograničena na 40 km/h, nema postavljenog prometnog znaka "divljač na cesti", a vozač I. M. nije bio pod utjecajem alkohola.

Osobni automobil marke R. K. bio je u trenutku prometne nezgode osiguran kod tužitelja policom osiguranja automobilskog kaska br. …, s valjanošću od 29. travnja 2013. do 29. travnja 2014.

Tužitelju se u mirnom postupku kao osiguravatelju vozila obratio vlasnik oštećenog vozila s zahtjevom za naknadu štete/isplatom osigurnine zbog pretrpljene imovinske štete na oštećenom vozilu.

Zahtjev u utvrđen osnovanim u cijelosti te je na temelju izvida i procjene štete od 18. travnja 2014. utvrđena osnovanost postavljenog zahtjeva te je u mirnom postupku izvršena isplata naknada štete u utuženom iznosu (u iznosu od 15.880,27 kn).

Lovištem iz kojeg je srneća divljač izašla na cestu gospodari Lovačko društvo L. iz K. koje je u trenutku štetnog događaj bilo osigurano kod tuženika.

Za nastalu štetu odgovara tuženik po objektivnoj odgovornosti u svezi s odredbom čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik. Naime, srneća divljač na javnoj cesti neprijeporno predstavlja opasnu stvar.

Odgovornost tuženika kao osiguravatelja Lovačkog društva L. iz K. valja cijeniti kroz odredbe Zakona o lovstvu i Zakona o obveznim odnosima. To proizlazi iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I/6264/14 od 4. ožujka 2015. kojim nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama. Stajalište je Ustavnog suda Republike Hrvatske da se čl. 50. st. 1. Zakona o cestama ni na koji način ne odnosi na pitanje odštetne odgovornosti osoba koje gospodare lovištima, odnosno da odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmet uređenja Zakona o cestama, već je njihova odgovornost i to kao objektivna odgovornost uređena i nadalje Zakonom o lovstvu i Općim propisima obveznog prava, a čl. 50. st. 1. Zakona o cestama (odgovornost po načelu krivnje) tiče se isključivo odštetne odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste.

U konkretnom slučaju srneća divljač koja istrči na cestu predstavlja opasnu stvar, a prema čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u svezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Prema čl. 86. Zakona o lovstvu propisano je da za štetu koju divljač počini u lovištu odgovara lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećenik poduzeo potrebne mjere za sprječavanje štete od divljači koje je bio dužan poduzeti, a smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštetnik ne dokaže suprotno, no ako dokaže suprotno i dalje je deliktno odgovoran, ali stječe pravo na odstrjel divljači koja je počinila štetu.

Iz dokaza priloženih tužbi ne proizlaze okolnosti koje bi upućivale na odgovornost vozača osobnog automobila I. M. jer prema službenoj zabilješki i alkotestiranju vozač nije bio pod utjecajem alkohola, a niti proizlazi da je bila prekoračena brzina, pa dakle ne postoje okolnosti za oslobođenje tuženika od odgovornosti u smislu čl. 1067 st. 1. i. 2. ZOO-a (viša sila, radnja oštećenika ili treće osobe).

Okolnost što na mjestu prometne nezgode nije bio postavljen znak "divljač na cesti" ide na teret osiguranika tuženika koji je bio dužan o potrebi postavljanja takvog prometnog znaka obavijestiti nadležnu pravnu osobu koja upravlja i održava tu prometnicu. U protivnom postoji njegova objektivna odgovornost i teret dokaza da su eventualno postojali neki od ekskulpacijskih razloga.

Tužitelj se u mirnom postupku, a nakon izvršene isplate štete, obratio u nekoliko navrata, kako osiguraniku tuženika tako i samom tuženiku sa regresnim zahtjevom za refundaciju isplaćenog iznosa od 15.880,27 kn, no, isti su otklonili svoju odgovornost navodeći da se ne smatraju odgovornim za predmetu prometnu nezgodu.

Tužitelj je po izvršenoj isplati pozvao tuženika na ispunjenje obveze svojim dopisom od 23. rujna 2014.  te nakon što je tuženik svojim dopisom od 30. rujna 2014. obavijestio tužitelja da su predmet uzeli u obradu i dopisom od 14. listopada 2014. da je zahtjev tužitelja pravno neosnovan, tužitelj je još jednim dopisom od 20. veljače 2015. pozvao tuženika na plaćanje regresnog duga, nakon čega je tužitelj bio prisiljen podnijeti ovu tužbu. 

Sukladno navedenom, tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 963. ZOO-a prihvati tužbeni zahtjev naveden u točki I. izreke ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom 15. lipnja 2016. ustvrdio da ne čini spornim da je u vrijeme prometne nezgode Lovačko društvo L. iz K. imalo kod tuženika ugovorenu policu osiguranja od odgovornosti.

No, tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što da njegov osiguranik u vrijeme predmetne nezgode nije bio ovlaštenik prava na lov na području na kojem se dogodila prometna nezgoda.

Osim toga, tuženik je osporio osnov tužbe i tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbu čl. 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama (Narodne novine br. 92/14), a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i prema kojem za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovni krivnje, a ne po osnovi objektivne odgovornosti.

Osiguranik tuženika je sukladno zakonskoj obvezi uputio zahtjev za postavljanje prometne signalizacije pravnoj osobi koja upravlja predmetnom prometnicom, pa nema krivnje osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja.

Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva i iz razloga što je za nastanak predmetne nezgode i štete isključivo odgovoran I. M. vozač osobnog vozila koji se je kretao brzinom većom od dopuštene na dijelu ceste gdje se je dogodila prometna nezgoda (ograničenje brzine 40 km/h) te jer brzinu kretanja vozila nije prilagodio stanju i uvjetima na cesti.

Slijedom navedenog, ne postoji odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja niti prema odredbama Zakona o obveznim odnosima obzirom da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika (ovdje vozača) koju osiguranik tuženika nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti, pa se osiguranik tuženika sukladno odredbi čl. 1067. st. 2. ZOO-a oslobađa od odgovornosti za taku nastalu štetu.

Visinu tužbenog zahtjeva odnosno visinu štete tuženik ne osporava.

U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ustrajao kod odgovora na tužbu.

Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 27. lipnja 2016. ustvrdio da iz činjenice da je uginulu divljač preuzeo lovočuvar Lovačkog društva L. F. T., proizlazi da je osiguranik tuženika ovlaštenik prava na lov na mjestu predmetne nezgode.

Tužitelj napominje da Zakon o cestama ne isključuje primjenu čl. 1045., čl. 1063., čl. 1064. odnosno čl. 1066. Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu od opasne stvari.

Divlje životinje smatraju se opasnom stvari, pa se za uzrokovanu štetu od strane divljači odgovara prema objektivnoj odgovornosti.

Prema sudskoj praksi u slučaju naleta divljači na motorno vozilo koje se kreće po prometnici odgovornost lovoovlaštenika se temelji na pravilima o objektivnoj odgovornosti jer isti u pravilu i gospodare lovištem.

Za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a umjesto vlasnika i isto kao on, osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da ju nadgleda, pa tužitelj smatra da iz navedenog proizlazi odgovornost tuženika.

Dovoljno je dokazati postojanje štete i ustanoviti da ona potječe od opasne stvari ili djelatnosti, a što je u ovom slučaju tužitelj i dokazao, jer je na vozilu njegova osiguranika nastala šteta, a do štete je došlo jer je istrčala divljač na prometnicu i udarila u to vozilo, a tuženik nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti.

Iz službene zabilješke je razvidno da je za navedenu prometnu nezgodu isključivo odgovoran nalet odnosno nenadano istrčavanje srne na kolnik.

Protiv osiguranika tužitelja nije podnesena prekršajna prijava, a kamoli pokrenut prekršajni postupak u smislu da nije prilagodio brzinu kretanja vozila uvjetima i stanju na cesti.

Primjenom odredbi čl. 230. ZPP-a policijski zapisnik  je javna isprava te sud mora uzeti da postoje činjenice navedene u zapisniku policije, a na koje ukazuju pravila o zakonskim presumpcijama. Po zakonu, sud mora uzeti kao istinito ono što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje. Javne isprave imaju prednost pred drugim dokaznim sredstvima jer osiguravaju trajni trag o relevantnim događajima, određenog su sadržaja i siguran temelj za zasnivanje i razvijanje pravnih odnosa.

Službena bilješka MUP, PU Primorsko Goranska, PP Rijeka od 22. travnja 2014. potvrđuje kako i na koji način je došlo do predmetne nezgode uzrok koje je nenadano istrčavanje divljači na prometnicu.

Do štete na vozilu nije došlo iz razloga što prometnica nije bila održavana na način da prometnica nije imala uvjete za siguran i nesmetan promet, nego upravo zbog istrčavanja divljači na prometnicu. Iz navedenog proizlazi da je nalet srne bio neočekivan i neizbježan te se nikako ne može govoriti da bi brzina vožnje osiguranika tužitelja bila u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

Također ne postoji uzročna veza između postavljanja ili ne postavljanja znaka opasnosti "divljač na cesti" i predmetne nezgode jer bio do predmetne nezgode došlo sa postavljenim ili bez postavljenih znakova opasnosti odnosno nezgoda se ne bi mogla izbjeći.

Tuženik je u podnesku zaprimljenom 5. listopada 2016. ustvrdio da iz sadržaja dopisa Županijske uprave za ceste Primorsko - goranske županije od 26. srpnja 2016. proizlazi da je osiguranik tuženika u ožujku 2012. (dakle prije predmetne nezgode) uputilo zahtjev za postavljanje prometnih znakova "opasnost od divljači" na županijskoj cesti broj 5017 na kojoj je dogodila prometna nezgoda. Obzirom da je osiguranik time time u cijelosti ispunio svoju zakonsku obvezu proizlazi kako nema njegove krivnje za nastanak predmetnog štetnog događaja. Iz dopisa proizlazi da je osiguranik tuženika zatražio od nadležne Županijske uprave postavljanje prometnih znakova na županijskoj cesti broj 5017, no očito nisu u cijelosti postupili po zahtjevu osiguranika tuženika.         

U daljnjem tijeku postupka izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka prometne struke A. R. čiji je zadatak bilo utvrditi uzrok, dinamiku i okolnosti nastanka štetnog događaja – prometne nezgode koja se dogodila 17. travnja 2014. oko 18,30 sati na županijskoj cesti broj 5017 kod km oznake 6+ 950  dionice III, od naselja P. prema naselju G., a u kojoj je sudjelovalo motorno vozilo registarske oznake OS-…, kojim je upravljao I. M..

Stalni sudski vještak A. R. je u nalazu i mišljenju zaprimljenom 19. travnja 2017. u bitnome ustvrdio da:

- se mjesto naleta nalazi na desnoj kolničkoj traci po smjeru kretanja vozila i po pokazivanju djelatnice policije kod km stupa 6+950 m III dionice ŽC 5017 (od završetka zavoja u smjeru G. za 5,60 m) a nalet je bio prednji lijevi ulazni;

- se u času naleta vozilo kretalo brzinom od oko 50 -55 km/h (52,5 km/h);

- je za zaustavljanje vozila pri brzini njegova kretanja bila potrebna dužina puta od oko 30,90 m i vrijeme od oko 3,3 sek;

- se je od mjesta stupanja u prostor prometnice kojom je nailazilo vozilo pa do mjesta naleta, divljač kretala na putu dužine od oko 4,6 m i u vremenu od oko 4,6 m i u vremenu od oko 1,1 sek;

- je u času stupanja srnjaka na prometnicu vozilo bilo udaljeno od mjesta naleta za oko 16 m;

- je preglednost kolnika omogućavala osiguraniku tužitelja pravovremeno uočavanje divljači na kolnik;

- je na dužini puta od 16 m moguće zaustavljanje vozila osiguranika tužitelja za sve brzine kretanja niže od 31,10 km/h pa osiguranik tužitelja nije imao kočenjem mogućnosti izbjegavanja  naleta na divljač i uz uvjet da se je kretao dopuštenom brzinom;

- je na dužini puta od 16 m moguće ostvarivanje bočnog pomaka u lijevo ili u desno za oko 0,17 m pa ni izmicanjem vozila nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta.       

Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 3. svibnja 2017. ustvrdio da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te da iz istog proizlazi da je za predmetnu nezgodu isključivo odgovoran nalet odnosno nenadano istrčavanje srnjaka na kolnik, a osiguranik tužitelja nije mogao kočenjem izbjeći nalet na srnjaka kao niti izmaknuti vozilo u lijevo.

Na ročištu održanom 14. rujna 2017. vještak A. R. je ustrajao kod pisanog nalaza i mišljenja. Dodatno je ustvrdio da je u trenutku kada je divljač ušla na kolnik, vozilo bilo udaljeno od mjesta naleta 16 m, a kako je tamo preglednost veća od 50 m postojala je mogućnost uočavanja divljači na udaljenosti  od 16 m - pravovremeno. Na dužini puta od 16 m moguće je zaustavljanje vozila za sve brzine niže od 31,10 km/h pa kočenjem nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta. Vozilo se je kretalo brzinom od 50 -55 km/h u trenutku kontakta vozila i divljači. Na duljini puta od 16 m teoretski je postojala mogućnost poduzimanja radnje kočenja, pa ako je vozač i prikočio, osiguranik tužitelja se mogao kretati najviše 56,8 km/h. Pod pretpostavkom da se je osiguranik tužitelja kretao brzinom od 40 km/h, na dužini puta od 16 m smanjio bi brzinu na 38,2 km/h.

Na tom istom ročištu tuženik je istaknuo prigovor suodgovornosti osiguranika tužitelja zbog kretanja brzinom većom od dopuštene obzirom bi oštećenja na vozilu svakako bila manja jer bi za razliku utvrđene sudarne brzine od gotovo 55 km/h za kretanje dozvoljenom ista iznosila 38 km/h. Tuženik ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari odgovara temeljem krivnje obzirom je vozilo kojim upravlja osiguranik tužitelja opasna stvar. Dvije opasne stvari međusobno za štetu odgovaraju po krivnji koju tužitelj nije dokazao.

Konačno, na tom istom ročištu tužitelj je ustvrdio da je pasivna legitimacija utvrđena zapisnikom o očevidu, dok je tuženikov prigovor suodgovornosti neosnovan jer je nalazom vještaka utvrđeno da bi do sudara u svakom slučaju došlo, a nema nikakvih dokaza o tome da bi visina štete bila manja.          

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, saslušanjem svjedoka I. M. (iskaz na listu 81-82 i 116 spisa), svjedoka T. M. (iskaz na listu 117 spisa) F. T. (iskaz na listu 117 spisa) te uviđajem uz sudjelovanje vještaka prometne struke ing. A. R. iz M., (nalaz i mišljenje na listu 124-130 spisa, 137-138 spisa), utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP-a).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje sljedeće:

Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

Tužbeni zahtjev tužitelja odnosi se na isplatu regresa u iznosu od 15.880,27 kn kojeg tužitelj potražuje od tuženika s osnova naknade štete.

Navedeni iznos tužitelj je isplatio svom osiguraniku - trgovačkom društvu D. d.o.o. O. na ime materijalne štete koju je ovaj pretrpio 17. travnja 2014. zbog naleta na divljač osobnim vozilom registarske oznake OS-… kojim je upravljao I. M.. Tužitelj smatra da je isplatom tog iznosa stekao pravo na regres.

Tuženik je osporio osnov tužbenog zahtjeva ističući prigovor promašene pasivne legitimacije. Taj prigovor tuženik je utemeljio na činjeničnim navodima da njegov osiguranik - lovačko društvo L. iz K. nije bio ovlaštenik prava na lov na području na kojem se dogodila predmetna prometna nezgoda i da je za nastanak predmetne prometne nezgode i štete isključivo odgovoran osiguranik tužitelja I. M. jer da se je kretao brzinom većom od dopuštene te nije brzinu kretanja vozila prilagodio stanju i uvjetima na cesti.

Nadalje, osnov tužbenog zahtjeva tuženik je osporio i prigovornom tvrdnjom da nema krivnje na strani njegova osiguranika budući da je isti sukladno svojoj zakonskoj obvezi uputio zahtjev za postavljanjem prometne signalizacije pravnoj osobi koja upravlja predmetnom prometnicom.

Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva.

Dakle, između stranaka nije sporno da se je 17. travnja 2014. oko 18,30 sati na županijskoj cesti br. 5017 koja vodi od naselja P. prema naselju G. kod km oznake 6+950 m, III dionice, dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo osobno vozilo registarske oznake OS-… osigurano kod tužitelja, kojim je upravljao I. M..

Nije sporno niti to da je tom prilikom došlo do istrčavanja divljači/srne na kolnik, uslijed čega je navedeno osobno vozilo udarilo u istu, te su pri tome na tom osobnom vozilu nastala oštećenja.

Nadalje, nije sporno da je tuženik osiguranik lovačkog društva L. iz K..

Potom, nije sporno da je tužitelj zbog štete koja je nastala na vozilu koje je kod njega bilo osigurano isplatio ovdje utuženi iznos (15.880,27 kn) svom osiguraniku - trgovačkom društvu D. d.o.o. O. Dakle, nije sporna tužiteljeva aktivna legitimacija.

Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl.221. st.1. ZPP-a.

No, sporna je tuženikova pasivna legitimacija odnosno sporno je, da li osiguranik tuženika gospodari lovištem uz prometnicu na kojoj je došlo do utuženog štetnog događaja i tko je i po kojim pravilima odgovoran za nastanak istog.

Ovdje se prije svega ističe da je osnovno pravilo glede primjene materijalno pravnih propisa tempus regit actum.

Budući se utuženi štetni događaj dogodio 17. travnja 2014., to se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o lovstvu (Narodne novine br. 140/05, 75/09, 153/09 i 14/14 dalje: ZL-a), Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11, 22/13, 54/13 i 148/13, dalje: ZC-a) i odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO-a).

Ovdje se prvenstveno ističe da je neosnovano tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama (Narodne novine br. 92/14), prema kojem se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, a ne po osnovi objektivne odgovornosti. To stoga što, prema mišljenju ovog suda, navedena zakonska odredba regulira prvenstveno odgovornost osoba koje upravljaju javnom cestom te doista propisuju odgovornost po načelu krivnje. No ta zakonska odredba ne isključuje primjenu odredbe čl. 1063. ZOO-a kao opće odredbe koja uređuje odgovornost vlasnika opasne stvari.

Naime, ZL-om nije propisano po kojim pravilima odgovornosti za štetu (objektivnim ili subjektivnim) lovoovlaštenik lovišta odgovara, pa je potrebno prihvatiti pravni stav naše judikature po kojem je u slučaju nastanka štetnog događaja radi naleta vozila na divljač deliktno odgovoran lovoovlaštenik i to po načelu uzročnosti (kauzaliteta), jer se divljač u takvim okolnostima smatra opasnom stvari.

Naime, prema sudskoj praksi, opasnom stvari se smatra, između ostaloga, srna koja je iznenadno istrčala ispred motora koji se kreće javnom cestom (odluka VS RH, Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992. godine). Osim toga, ističe se, a s obzirom da materijalno pravnim odredbama ZOO-a nije određeno što se to točno smatra opasnom stvari, da je potrebno uzeti u obzir stajalište pravne teorije prema kojoj se pod opasnom stvari podrazumijeva svaka stvar koja po svojoj namjeni osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, uslijed čega je treba nadzirati povećanom pažnjom.

Odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete (čl.1045. ZOO-a).

Prema odredbi čl.1045. st.3. ZOO-a za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

Nadalje, prema odredbi čl.1063. ZOO-a šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

I konačno, prema odredbi čl.1064. ZOO-a za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

S obzirom na to da je divljač dobro od interesa Republike Hrvatske i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 4. ZL-a), te da sukladno pravnom statusu (žive) divljači, ona nije u ničijem vlasništvu, odgovorna za štetu je osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik) sukladno odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO-a.

Kako u konkretnom slučaju tuženik odgovara prema načelu kauzaliteta (objektivne odgovornosti) tužitelj je bio dužan dokazati da je šteta nastala i da potječe od opasne stvari (divljači), a tuženik se mogao osloboditi te odgovornosti pod uvjetom da je dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju ona nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla izbjeći ni otkloniti. Vlasnik se djelomično oslobađa odgovornosti, ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a).

Zaključno, ovaj sud u pogledu primjene pravila o odgovornosti za štetu, kada je ista prouzročena naletom na divljač, utvrđuje da lovoovlaštenik koji gospodari lovištem u kojem je divljač prouzročila štetu odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti propisanima Zakonom o obveznim odnosima, dok samo pravna osoba odgovara primjenom pravila subjektivne odgovornosti sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o obveznim odnosima. U tom smislu se je izjasnila i sudska praksa (Presuda VTS RH poslovni broj Pž-3965/11 od 10. studenoga 2014. godine i Rješenje Ustavnog suda RH poslovni broj U-I/6264/14 od 4. ožujka 2015. godine).

Tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika može se u smislu prije citirane odredbe osloboditi odgovornosti, ako dokaže da je do nezgode došlo propustom osobe koja upravlja javnom cestom kao treće osobe, a koji propust je opisan u odredbi čl. 50. st. 2. ZC-a, kao i ako dokaže da je do štete došlo radnjom odnosno krivnjom oštećenika. 

U konkretnom slučaju, to znači da je teret dokaza o postojanju činjenica koje ga oslobađaju od odgovornosti na tuženiku kao osiguratelju lovoovlaštenika u odnosu na tužitelja kao oštećenika odnosno osiguratelja oštećenika na kojeg su prešla sva prava osiguranika isplatom naknade iz osiguranja u smislu čl. 963. st.1. ZOO-a.    

Tuženik je prvenstveno osporio osnov tužbenog zahtjeva prigovornom tvrdnjom da njegov osiguranik - lovačko društvo L. iz K. nije bio ovlaštenik prava na lov na području na kojem se dogodila predmetna prometna nezgoda.

Takvu prigovornu tvrdnju sud utvrđuje neosnovanom budući da iz Službene zabilješke MUP RH PU Primorsko - goranske od 22. travnja 2014. (na listu 11 spisa) koja predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 230. ZPP-a, jasno proizlazi da je "uginulu divljač preuzeo lovočuvar LD L. K. F. T." koji je to u svom iskazu (na listu 117 spisa)  danom na uviđaju održanom u ovoj pravnoj stvari 10. ožujka 2017. i potvrdio navodom da je njegova zakonska obveza da izađe na lice mjesta budući da je lovočuvar lovačkog društva L. iz K. koje pokriva mjesto na kojem je došlo do predmetne prometne nezgode.

Dakle, cijeneći sadržaj navedene isprave i iskaza svjedoka ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da je osiguranik tuženika - lovačko društvo L. iz K. bio ovlaštenik prava na lov na području na kojem se je dogodila predmetna prometna nezgoda, te da je tuženikova prigovorna tvrdnja iznesena u tom smislu usmjerena isključivo na pokušaj izbjegavanja ispunjenja utužene obveze.

Nadalje, tuženik je osporio osnov tužbenog zahtjeva i prigovornom tvrdnjom da je za nastanak predmetne prometne nezgode i štete isključivo odgovoran osiguranik tužitelja Igor Malnar jer da se je kretao brzinom većom od dopuštene te da nije brzinu kretanja vozila prilagodio stanju i uvjetima na cesti. 

S obzirom na navedenu prigovornu tvrdnju tuženika sud je prihvatio tužiteljev dokazni prijedlog, te je rješenjem od 30. studenoga 2016. odredio izvođenje dokaznog postupka uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka prometne struke A. R., čija je zadaća bila utvrditi uzrok, dinamiku i okolnosti nastanka utuženog štetnog događaja.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka A. R. (na listu 124-130 spisa, 137-138 spisa) u bitnome proizlazi da se je u času naleta vozilo osiguranika tužitelja kretalo brzinom od oko 50 - 55 km/h (52,5 km/h); da je za zaustavljanje vozila pri brzini njegova kretanja bila potrebna dužina puta od oko 30,90 m i vrijeme od oko 3,3 sek; da je u času stupanja srnjaka na prometnicu vozilo osiguranika tužitelja bilo udaljeno od mjesta naleta za oko 16 m te mu je preglednost kolnika omogućavala pravovremeno uočavanje divljači na kolnik pri čemu je na dužini puta od 16 m moguće zaustavljanje vozila osiguranika tužitelja za sve brzine kretanja niže od 31,10 km/h, pa osiguranik tužitelja nije imao kočenjem mogućnosti izbjegavanja naleta na divljač i uz uvjet da se je kretao dopuštenom brzinom, a na na dužini puta od 16 m moguće je ostvarivanje bočnog pomaka u lijevo ili u desno za oko 0,17 m pa ni izmicanjem vozila nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta.         

Na navedeni nalaz i mišljenje vještaka parnične stranke nisu imale primjedbi, a i sud ga u cijelosti prihvaća kao istinitog i sačinjenog u skladu s pravilima struke.

Sukladno tom nalazu i mišljenju vještaka, ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da I. M. upravljajući osobnim vozilom osiguranim kod tužitelja registarske oznake OS-… nije u potpunosti prilagodio brzinu kretanja vozila ograničenju brzine kretanja od 40 km/h, jer se je u trenutku sraza to vozilo kretalo brzinom od oko 50-55 km/h (52,5 km/h) odnosno većom brzinom od one koja je bila dopuštena.

No, uzimajući u obzir činjenicu da je prema nalazu i mišljenju vještaka mogućnost izbjegavanja sraza sa divljači na udaljenosti od 16 m na kojoj se je vozilo nalazilo u trenutku istrčavanja divljači/srne na kolnik, postojala samo ako bi se vozilo kretalo brzinom nižom od 31,10 km/h, proizlazi da bi opetovano došlo do sraza sa divljači i da se je vozilo i kretalo maksimalno dopuštenom brzinom od 40 km/h. Dakle, navedeno prekoračenje brzine kretanja nije od odlučne važnosti odnosno ne pridonosi odgovornosti vozača za nastanak štetnog događaja, jer bi do njega evidentno ionako došlo da je vozio dopuštenom brzinom od 40 km/h. Ovdje se uz sve navedeno napominje da je u nalazu i mišljenju vještaka zaključeno da osiguranik tužitelja nije niti kočenjem imao mogućnost izbjegavanja naleta na divljač i uz uvjet da se je kretao dopuštenom brzinom te da je na dužini puta od 16 m moguće ostvarivanje bočnog pomaka u lijevo ili u desno za oko 0,17 m pa niti izmicanjem vozila nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta.     

Osim toga, na navedenoj dionici ceste u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja nije bilo postavljenog znaka opasnosti "divljač na cesti" (kako je to i navedeno u Službenoj bilješci), pa vozač osobnog vozila osiguranog kod tužitelja I. M., nije niti mogao propustiti postupiti po tom znaku (u kojem slučaju bi se moglo govoriti o njegovoj, bar djelomičnoj odgovornosti za nastanak ovog štetnog događaja).

Sukladno navedenom, neosnovan je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije utemeljen na naprijed obrazloženoj prigovornoj tvrdnji da je za nastanak predmetne prometne nezgode isključivo ili bar djelomično odgovoran osiguranik tužitelja.

Također neosnovan je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije utemeljen na prigovornoj tvrdnji da nema krivnje na strani njegova osiguranika budući da je isti sukladno svojoj zakonskoj obvezi uputio zahtjev za postavljanjem prometne signalizacije pravnoj osobi koja upravlja predmetnom prometnicom.

Između parničnih stranaka je nesporno da na dionici prometnice u trenutku nastanka predmetne prometne nezgode nije bio postavljen prometni znak opasnosti "divljač na cesti". Navedeno proizlazi i iz Službene zabilješke MUP RH Policijske uprave Primorsko  -  goranske, PP Rijeka i iskaza svjedoka T. M. (policijskog službenika). 

Iz dopisa Županijske uprave za ceste od 26. srpnja 2016. (list 80 spisa) proizlazi da osiguranik tuženik za predmetnu dionicu na kojoj je došlo do prometne nezgode (III dionica od naselja P. prema naselju G.) nije zahtjevom od ožujka 2012. tražio da se na toj dionici prometnice postavi prometni znak opasnosti "divljač na cesti".

Dakle, osiguranik tuženika kao lovoovlaštenik nije zahtijevao od pravne osobe koja upravlja cestom da istu dionicu ceste označi odgovarajućom prometnom signalizacijom odnosno opremom, a niti je uostalom poduzeo odgovarajuće aktivnosti u svrhu sprječavanja nastanka štete od divljači. Navedeno ukazuje na potpuni propust osiguranika tuženika kao lovoovlaštenika da poduzme odgovarajuće mjere kako bi se spriječile štete od divljači, a koje je bio dužan poduzeti sukladno odredbi čl. 75. ZL-a.

Sukladno svemu navedenom, ovaj sud temeljem rezultata izvedenog dokaznog postupka utvrđuje da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, te da je shodno tome tuženik kao njegov osiguratelj dužan tužitelju naknaditi štetu.

Dakle, tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao da su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl.1067. st. 2. i 3. ZOO-a, odnosno nije dokazao osnovanost svojih prigovornih tvrdnji na kojima temelji prigovor promašene pasivne legitimacije.

Nije sporno da je tužitelj utuženi iznos (od 15.880,27 kn) isplatio svom osiguraniku - trgovačkom društvu D. d.o.o. O., pa su isplatom te naknade na tužitelja kao osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (čl.963. ZOO-a). Dakle, aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz citirane zakonske odredbe kojom je regulirana zakonska personalna subrogacija (a o kojoj je u konkretnom slučaju riječ) kao pravo osiguratelja da isplatom naknade iz osiguranja stupi u pravni položaj osiguranika. Isplatom naknade osiguranik gubi, a osiguratelj stječe u visini isplaćene naknade aktivnu obvezno pravnu legitimaciju prema štetniku, te time osiguratelj postaje i aktivno procesno legitimiran, tj. stječe ovlaštenje pokrenuti postupak protiv štetnika (legitimatio ad processum).

Nadalje, sukladno odredbi čl.1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Stoga su tužitelju sukladno postavljenom zahtjevu dosuđene zatezne kamate po zatraženoj stopi od dana kada je izvršio uplatu s osnova naknade štete, odnosno od 7. svibnja 2014. i 8. svibnja 2014.

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom. Budući se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu s osnova naknade štete primjenjuje se stopa zateznih kamata koja se određuje za ostale odnose.

Sud se tijekom postupka rukovodio pravilom po kojem je dužan provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl.10. ZPP-a).

Sukladno svemu navedenome, valjalo je tužiteljev tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti (točka I. izreke presude).

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

Parnični trošak tužitelja odnosi se na trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 509,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13), trošak vještačenja u iznosu od 3.826,47 kn, trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 118/14) koji se odnosi na trošak sastava podneska od 27. lipnja 2016. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 28. lipnja 2016. u ukupnom iznosu od 625,00 kn (500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 125,00 kn) sukladno Tbr. 9/2 i Tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 6. listopada 2016. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 10. ožujka 2017. godine u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42. Tarife, trošak sastava podneska od 3. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 14. rujna 2017. godine u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42. Tarife i trošak zastupanja na ročištu održanom 25. listopada 2017. godine u ukupnom iznosu od 625,00 kn (500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 125,00 kn) sukladno Tbr. 9/3 i Tbr. 42. Tarife, što sveukupno iznosi 12.344,47 kn (točka II. izreke presude).

Odredba čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 i 73/17, dalje: OZ-a) propisuje da kamata na troškove postupka dospijeva danom donošenja odluke o parničnom trošku, pa kako je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude

 

Rijeka, 25. listopada 2017.