Broj: Kr 62/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenice M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 227. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 24. studenoga 2016. broj K-1215/2015 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 27. travnja 2017. broj Kž-35/2017, u sjednici održanoj 14. rujna 2017.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenice M. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 24. studenoga 2016. broj K-1215/2015 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 27. travnja 2017. broj Kž-35/2017, M. P. je proglašena krivom zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11, pa je primjenom citirane zakonske odredbe, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je pravodobno podnijela osuđenica, putem branitelja M. V., odvjetnika iz O., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenice i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom preinačiti pravomoćnu presudu i zamijeniti kaznu zatvora radom za opće dobro, odnosno presudu drugostupanjskog suda ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku - „Narodne novine“, broj 152/08, 86/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom odgovoru izložilo stav da zahtjev treba odbiti.
Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, uredno je dostavljen osuđenici i njenom branitelju.
Zahtjev je neosnovan.
Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je drugostupanjski sud ostvario povredu kaznenog zakona na štetu osuđenice jer je, pri donošenju odluke o kazni, prekoračio ovlasti koje ima po zakonu (čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08), a u žalbenom postupku ostvario povrede odredaba kaznenog postupka koje su, očito, utjecale na presudu (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08).
Drugostupanjski sud je, postupajući po žalbi državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, ocijenio žalbene razloge žalitelja koji su bili utemeljeni na činjeničnom stanju utvrđenom u prvostupanjskom postupku, te sukladno ovlaštenju koje ima po zakonu, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i iznio jasne razloge takve svoje odluke.
S obzirom da je osuđenici, za kazneno djelo iz čl. 227. st. 4. KZ/11, izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine, dakle kazna koja je maksimalno ublažena unutar zakonom propisanih granica, netočna je tvrdnja podnositelja zahtjeva da je drugostupanjski sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu.
Nasuprot tvrdnji podnositelja zahtjeva, drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije počinio povrede odredaba kaznenog postupka. Suglasno ovlaštenju koje ima kao sud drugog stupnja prilikom odmjeravanja kazne, jasno je izložio zašto nije bilo osnova kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro, pri čemu je posebno naglašena opasna vožnja policijske službenice pod utjecajem alkohola, koja je izvan službe skrivila prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradala jedna mlada osoba. Drugostupanjski sud je, isto tako, jasno apostrofirao naročito olakotne okolnosti, koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma za odnosno kazneno djelo.
Nasuprot tvrdnji podnositelja zahtjeva, drugostupanjski sud nije dvostruko vrednovao utvrđene okolnosti, jednom kao obilježje djela a drugi puta kao otegotne okolnosti. S obzirom da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela, drugostupanjski sud je svojom odlukom o kazni individualizirao apstraktnu pravnu normu. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za pravilnu i zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.
Podnositelj zahtjeva, između ostaloga, želi revalorizirati i utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da je oštećenik bio taj koji je „ ... u odlučnom dijelu pridonio nastupanju posljedice ...“ te se poziva na neke činjenice iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka. Međutim, takve tvrdnje podnositelja zahtjeva predstavljaju pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, u pokušaju da se izazove odluka suda trećeg stupnja, mimo uvjeta predviđenih zakonom.
Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 519. u svezi čl. 512. ZKP/08, trebalo je odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 14. rujna 2017.
